Prikaz objav z oznako lično planiranje. Pokaži vse objave
Prikaz objav z oznako lično planiranje. Pokaži vse objave

nedelja, 21. januar 2018

Employment and income - an instrument to satisfy the need or needs in theri own right?





Work and employment are the basic tissue of our existence, with it we employ various fundamental functions and needs in our lives. Work provides activity (if not even creativity) which is the basis of our identity[1], it is also an instrument that enables us to provide for other needs we have – either by creating what we need or by producing means, in modern society usually income, for acquiring it. Work is through employment also the basic status that provides us with full citizenship and the basis of the contractual power in social and economic interchanges with others. It is also among the most potent ‘organisers’ of our experience – pride of what we produce, work mates as the second most important source of friendship and social contacts and timetable that organises our time and other activities. All of these functions are included in employment or more precisely work place (Flaker et al., 2015).

If and when people are not employed these needs become precarious. However, there are subsidiary and surrogate social arrangements that at least to some degree compensate the lack of employment. One is education. It provides us with activity, gives us a status of a student, pupil, organises our time and experience, to the lesser degree it provides income (grants, parental sustenance). Education can be seen also prerequisite for (a better) employment but also as an activity of its own end (e.g. University for the third life period). The employment can be compensated at least by other sources of income – social benefits, allowances, grants etc. These seldom provide more than survival, but allow more activity and opportunity for socialising and organising our life experience. These sources of income are mostly related to surrogate social statuses to the status of employment. These are statuses of pensioners, old age and disability, of sick absence, child, pupil, student… Not only these statuses provide less income they also give a kind of negative, devalued identification. Another way of compensating the absence of employment are useful activities or useful employment. In community activities or personal hobbies we maintain ourselves as active people, get into sort of ‘natural exchange’ of goods and services, acquire dignity and respect, also affiliation and status in some group, and they help us to structure time, gain pride and friends. If all these subsidiary functions fail or are unattainable there is social care that can seek to activate us, supports us in instrumental activities and provides us with possibilities to survive. The status is not determinate – a social care or work user, in some countries long-term care recipient – it becomes a very determinate one in case of institutionalisation – a resident. The social care takes care also of organisation of our time and experience, sometimes even with good results.

These registers of employment and its shadows are hierarchical by the degree of subsidiarity to employment – employment being an optimal solution others subsidiary with social care (or abandonment and banishment in case where there is not social care) as the last resort (Flaker et al., 2015).[2]

The institutions are the last resort of the last resorts and has only a few opportunities for meaningful activity (e.g. occupational therapy, physiotherapy, residents help in running institution). This on one hand means that shutting down the institution will liberate a number of potentials and on the other that there will be many obstacles to work and employment (Flaker et al., 2008).

In other words, while there are many residents in most institutions that are capable of employment, there are many more, especially in Demir Kapija that will never attain a regular employment. The same is obviously true for the old age homes. On the other hand, there will be an explosion of activities and meaningful deeds after the closure. If we take for an example, a person who spends his or her day in a bed, just taking a regular walks is over 100 % more than he or she does at the moment on all counts. He or she will be more active, his or her very basic activity of being more mobile will provide him or her with more survival potential, e.g. eating at the table, meeting people, give him or her more status (of a stroller) and make his or her schedule more full and interesting.

There are, as some personal plans show, however, people in the institutions who want and are able to work (outside). In comparison to the work therapy and other ways of working inside the institution, having a real job outside the institution could be an important contribution to someone’s life as it is for all of us. It is also very important to work for a person to become a valuable member of the community. Some will be able to get work with not much support and some will need ample support to do so. In enabling people to work in employment or elsewhere (useful unemployment) there has to be change in logic of people enrolling into work situation. While classic view on getting employment is that one has to be first qualified to do a job we need to place a person in a viable working situation and then find the way to enable him or her to be productive in it. It is safe to assume, therefore that minority of residents of institutions will need supported employment while other residents will need diverse kind of activities in the mainstream community.

The situation with people in need at large, outside institutions, is different and more complex. People of old age obviously do not need employment, but need to be active as much as possible and a number of them would need better income to retain or reacquire their dignity. Children are of course (at least up 15 years) out of employment and getting ready to it, there main issue is education, leisure activities and participation in the community. Adults in working age with disability and mental health issue have access to labour market but are discriminated against.

Moreover, people with disability are as rule employed in sheltered facilities, they are underrepresented in the public sector, and there is no proper communication between the employer and the person with disability for the purpose of accommodation in the workplace (Ombudsman’s observations quoted in Šavreski & Kočoska, 2017: 26-27).

At stake is also the employment and income of relatives. Those who work have problem with the employers since they do not have sympathy for their situation – e.g. more days off work. For those who do not work the special allowance is not enough, the life of a person with disability costs more (focus group in Kavadarci). They would need specially calibrated employment (part time, just first shift etc.) or an extra parental allowance; or to be relieved by some support (e.g. personal assistance) to be able to work and have more income.

Claimer: This blog is intended as a part of Situation Analysis and Assessment/ Evaluation Report of Implementation of National Strategy on Deinstitutionalisation 2008-2018 which will be soon presented to the public within the EU framework project Technical assistance support for the deinstitutionalization process in social sector. For this blog Andreja Rafaelič is considered to be co-author.

References:
Flaker, V., Mali, J., Urek M. and Grebenc, V. (2015) 'Work and Money: Exploring the Life-World Contingencies of Employment, Work and Income in Long-term Care'. In: Sozialpolitische interventionen – Eine festschrift  für Tom Scmid, P. Pantuček-Eisenbacher, M. Vyslouzil & J. Pflegerl (Hrsg), . Pölten: FH St. Pölten, Ilse Artl Institut fur Soziale Inklusionsforschung, 2015, pp. 217-231.
Šavreski, Z. & Kočoska, E. (2017) ANED Country report on social protection and Article 28 UNCRPD – FYR Macedonia, Academic network of European disability experts, [On line] Available at: http://www.disability-europe.net/country/fyr-macedonia?theme=social-protection


[1] It is also the last function of memory we lose in dementia.
[2] This short analysis does not apply to proprietors and rentiers who acquire their income, status and organisation of experience from their property and do not need to work.

ponedeljek, 14. avgust 2017

Bitno je da nam ciljeve ne postavljaju drugi :)

Dok sam spremao obuku ličnog planiranja u Demir Kapiji zamolio sam ’kolešku’ iz skopskog univerziteta (Kirila i Metoda, dakako) da mi prosledi materijale koje su koristili u uvođenju individualnog planiranja pri uključivanju đaka s poteškoćama u učenju u obične osnovne škole. Kada sam hteo da se zahvalim ispao je ovaj blog.[1]

Koliko sam mogao da shvatim ima sličnosti i razlika između dve metode planiranja.[2] One delomično proizlaze iz razlike u kontekstu (ramki) – pošto se radi o uključivanju (radije koristim tu reč nego ’inkluzija’ – u biti je značenje isto – samo što se inkluzija čuje kao nešto više stručno J - neki moji kolege sa slovenskog pedagoškog fakulteta time se ne slažu i kažu da postoji razlika – ali nikad mi je nisu suvislo obrazložili) u školu, na jednoj strani, dok se na drugoj međutim radi o preseljenju iz institucije u zajednicu, običan život (ili za početak za personalizaciju usluga u nekoj ustanovi, odnosno organizaciju usluga da neko ne treba da uđe u ustanovu. U prvoj situaciji se radi u uključivanju u ustanovu koja prilično strogo definira kriterije uspeha (vrednosti) i pravila ponašanja i općenja. U drugoj radi se o polivalentnoj situaciji uključivanja u mnoštvo različitih situacija sa različnim vrednosnim sistemima, različitim pravilima i većem broju nositelja društvene moći i vlasti.[3]

Sličnosti između dva metoda, da se radi o metodu koji omogućuje individualni pristup, krojenje usluga prema potrebama pojedinca odnosno stvaranja individualnog programa vaspitanja i obrazovanja. Nadalje je sličnost o tome što jedan takav plan objedinjuje na jednom mestu više različitih radnji više stručnjaka i drugih učesnika s namerom usklađene akcije za postizanje ciljeva ličnog plana. „Ciljevi“ su treća, i možda najbitnija, poveznica i sličnost između oba metoda, njihov osnovni pojam koji u svojoj biti omogućuje i individualizaciju i ujedno zajedničku, koordiniranu akciju. Ali baš u poimanju ciljeva možemo videti bitne razliku između ta dva pristupa.

Od razlika koje sam primetio tri su mi bitne. Ko i kako formuliše ciljeve, sintaktička veza između poteškoća odnosno problema i ciljeva te celokupnost – holistička narav pristupa. To su naime bitne paradigmatske razlike.

Planiranje uključivanja u obične škole naravno pre svega obuhvaća školu i njene zahteve, a lično planiranje celi spektar života bez obzira na pojedine ’sektore’ koji u njega zadiru. U tome je bitna paradigmatska prednost holističkog pristupa – njime uspostavljamo uvek dinamiku i dijalektiku između delova i celine. Ako nisam dobar u školi ili na poslu barem imam puno prijatelja i dobre odnose sa rođacima i suprotno. No, ne radi se samo u utehi ili kompenzaciji nego i relacijama između pojedinih oblasti života i sinergije među njima. Imati naime više prijatelja nije klasično vaspitno, još manje obrazovno, postignuće, no može biti bitno da se moj uspeh u školi ili na poslu poboljša. I radi se o tome da se sagledavajući celinu možemo strateški bolje postaviti, videti što je važnije i što je proizvoljnije.

Sintaksa ciljeva i poteškoća koje ljudi imaju, na prvi pogled se čini proizvoljna, što ćemo dati na prvo mesto može izgledati stvar izbora ili slučaja. No, međutim nije tako. Ako stavljamo na prvo mesto poteškoće ili probleme oni će ne samo intonirati nego i voditi našu akciju, naše delovanje. Postaju naša polazna tačka.[4] A ciljevi koje formulišemo postaju sintaktički odgovor na probleme: imam problem XX što iziskuje akciju (i cilj) YY. To su znači ciljevi naših problema, a ne ciljevi naših želja i vrednosti. Ako postavimo najpre ciljeve, postaviti ćemo ih iz naših želja, iz onoga što nam je u životu bitno. Poteškoće prestaju biti subjekt naših ciljeva, postaju njihov adverb. Važne su samo onoliko koliko nas sprečavaju pri postizanju ciljeva. Samo su jedna od prepreka koje treba prevazići da bismo postigli ono što želimo (a možda i to nisu). I lakše ćemo razmišljati o alternativnim rešenjima – cilj se naime postiže ili eliminacijom poteškoće ili njenom kompenzacijom.

Najbitnija razlika je razlika u tome ko postavlja ciljeve. Da nešto bude moj lični plan moram JA postaviti ciljeve. Ako ih postavi neko drugi onda to nije moj lični plan, nego je to nečiji plan za mene. S jedne strane radi se o etičkom pitanju – dali neko može da odlučuje o mome životu, i pogotovo o tome što ja želim u njemu napraviti; s druge strane pitanje je i sasvim pragmatično. Ako su mi ciljevi nametnuti moja motivacija da ih ispunim je upitna, ako podrška koju primam ne odgovora mojim autentičnim ciljevima ona nije relevantna pa ni odgovarajuća. Radi se greška, zapetljavaju se stvari – tera se kozu u rog. Povezujući etički i pragmatički aspekt – radi se o pitanju osnaživanja ili obesnaživanja, i to onog bitnog – što da u životu radimo.

Mogli bismo reći da ove paradigmatske razlike stvara okvir (ramka) delovanja. Škola je jak okvir, postavlja zahteve pred školarce, njihove roditelje – nemilosrdno J Radi se o jednom ukrućenom sistemu. Tu smo u procesu dezinstitucionalizacije u prednosti – prvo što se radi o, uistinu još krućem sistemu, ali o njemu postoji popriličan stepen suglasnosti da je štetan i da treba prevazići. A izlazak iz institucije z druge strane znači da stupama u neke nove sisteme bilo postojeće (npr. porodica, komšiluk) ili pak stvaranje novih sistema podrške, zbrinjavanja (zgrižuvanja) – u oba primera radi se o sistemima koji su mekši, fleksibilniji, a pogotovo manje formalizovani.

Ali to nije pitanje samo ramke, okvira, konteksta već je i pitanje paradigme, o paradigmatskom pomaku od pristupa koji temelji na deficitu, problemu, segmentaciji života i moći stručnjaka ka pristupu koji je zasnovan na moći, vrlinama, celokupnosti života i osnaživanju korisnika. Naravno, da okvir stvara način rada, organizacija stvari i hrani dispozitive. Međutim i u uključivanju se radi na neki način o dezinstitucionalizaciji škole – kao sustava isključivanja. Uključivanje đaka koji su dosad bili u posebnim školama mora menjati školu, njezin vrednosni sistem, pravila i kriterije uspeha. Dakle paradigma mora menjati i svoj okvir zbivanja.[5]


[1] Zato je blog napisan na jeziku koji je nešto između slovenskog i makedonskog J
[2] Radi se o individualnom planiranju nastave (IEP – individual educational plan) i ličnom planiranju koje smo razvili na temelju rada Dejvida Brendona u Sloveniji. Videti: Siegel, Lawrence M. (2005) Nolo's IPE Guide : learning disabilities. 2nd ed. Nolo; i Brandon, D., Brandon, A. (1994), Yin and Yang of Care Planning. Cambridge: Anglia University, također Flaker, V., Mali, J., Rafaelič, A., Ratajc, S. (2013) Osebno načrtovanje in izvajanje storitev. Ljubljana: Fakulteta za socialno delo.
[3] Neki bi rekli, da je razlika također u tome da se u prvom slučaju radi o deci, a u drugom pretežno odraslim ljudima. No, s time se, međutim ne bi složio da su te razlike bitne. Radi se naime u oba primera o ljudima koji nemaju poslovne sposobnosti i pod starateljstvom su, formalno i neformalno. Jest razlika u tome, da je sasvim normalno da se roditelji brinu o školovanju svoje dece i u tome su glavni partneri učiteljima u školi, a da se neko brine o odrasloj osobi kao da je dete i nije baš normalno.
[4] Koleška me upozorila da nije baš sasvim tako. Individualno planiranje obrazovanja u velikoj meri uzima u obzir vrline, sposobnosti koji neko ima (strength perspective) i plan gradi baš na tim jačim aspektima života pojedinca.
[5] O tome sam pisao već davno ali još uvek aktualno: Flaker, V. (1993), Kdor je z majhnim zadovoljen, ne zasluži velikega (teze k normalizaciji). V: Dekleva, B. (ur.), Življenje v zavodu in potrebe otrok - Normalizacija. Ljubljana: Inštitut za kriminologijo pri Pravni fakulteti (42-48). Engleska verzija: Flaker, V. (1994), On the Values of Normalisation. Care in Place 1/94 N. 3: 225-230.