Autonomno, zajedno, sa željom, demokratski, prema van (23. dio, sažetak)

Ono što sam mislio da će biti kraća serija blogova rasteglo se (predvidljivo, ali ne predviđeno), pa skoro, do epskih razmjera. Najvjerojatnije nisam napisao sve o čemu smo pričali, ali jesam napisao neke stvari o kojima nismo, koje su mi pale na pamet pri pisanju blogova. Ovo je sad završni, pretposljednji blog. U njemu sažimam ono što mi se učinilo bitno u prethodna dvadeset i tri bloga. Sažetak je opet dulji (najduži blog) nego što bi trebalo. Molim za strpljenje, možda se isplati.

Definirati autonomnu stvarnost grupe

Na početku smo grupu definirali kao društveni entitet koji je više od zbira pojedinaca; njih u grupi druže zajednički ciljevi, ponekad opasnost odnosno volja za preživljavanjem, te skupna pravila ali i veze među ljudima koji spadaju u grupu – njezinim članovima. Baš je članstvo integral ta četiri temelja odnosno osovine ili dimenzije postojanja grupe i daje grupi temelj, kao što tijelo daje pojedinom čovjeku, područje (geografsko ili interesno) zajednici, nacija državi i svijet globalnom društvu.[1]

Ono daje grupi autonomnost postojanja i djelovanja, jer članstvo grupe biva bez obzira na prostor ili vrijeme isto – ista grupa postoji na različitim mjestima i u različita vremena. No, kako smo u nastavku vidjeli vrijeme trajanja grupe ograničeno je, obično čak i više od života pojedinca, i bitno je kraće, po definiciji, od trajanja institucija ili zajednice. To je i prednost grupe koja kao društveni entitet postoji između pojedinca i zajednice, zbog svoje konačnosti, premda i grupe teže ka nesmrtnosti, imperativ da nešto značajno naprave u grupi je jači. Zbog toga možemo grupu smatrati, usprkos njezinom kratkom vijeku, stvarnijom od osobnosti i zajednice, ali i utvrditi da se ona ostvaruje baš na sučelju baš ovih aveta, virtualnih bića – bez obzira koliko oni bili stvarni ili ne.[2]

Raditi zajedno, u grupi

Dok smo grupu uspjeli, premda kompleksno, definirati, više imamo poteškoća s definicijom grupnog rada. Već na jezičnoj razini sintakse ablativ odnosno prislovna odrednica „u grupi“ može se tumačiti na više načina (iako smo naglasili da ga je treba razumjeti kao „akompanjativ“, kao rad zajedno s drugima, što stvara pleonazam jer na taj način „grupni“ i „socijalni“ rad znače isto).

Teško je dakle zamisliti socijalni rad ne da bi se radilo o grupi. No grupni rad kao metodički entitet, kao što je nekad, za vrijeme dominacije terapeutskog modela socijalnog rada, bio, skoro pa ne postoji više.[3] Naravno da grupe u socijalnom radu postoje i teško je zamisliti socijalni rad bez grupne dimenzije, no one postoje kao „prirodno“ okruženje socijalnog rada ili njegovo polazište, a u svakom slučaju kao jedan od registara[4] socijalnog rada, kao dimenzija koja ima svoju konzistentnost i svoje posebne značajke, koju treba pratiti, imati na umu i dakako koristiti je.

Stoga je znanje o grupi i kako raditi u grupi, a pogotovo s grupom u socijalnom radu, potrebno. Teorijsko znanje može se pribaviti iz knjiga, iskustveno iz šegrtovanja. Je li to dovoljno? Možda i je, ali minimalno. Takvo učenje garantira samo nastavak istog, za nešto novo, za promjene potrebno je više. Ono što grupni treninzi nose sa sobom je, ne samo metoda eksperimentiranja, nego i eksperimentalni etos – treba pokušati, treba stvarati nova iskustva, oblike i činove. Uz to takva grupna zbivanja imaju potencijal povišenja energije u grupi, što nije od velikog značenja ako se grupa raziđe, no može biti značajno kad se radi o grupama kojima je to početak neke duže aktivnosti.

Razvoj grupne želje

Sljedeća stvar koju treba naglasiti je da grupa nije samo struktura nego je u prvom redu proces. Da grupa nastane, postane, treba vrijeme i činovi koji je osnivaju. Poželjno je da taj proces bude stvaralački, čak orgazmični ciklus (Southgate), posljednje znači da ima eros, naboj, da znači napon i pražnjenje tog napona. Baš taj napon ostvaruje grupu, daje joj moć da bude realna, da postoji. Pojedine faze tako zacrtanog grupnog procesa potkladaju osnovne pretpostavke o tome zašto se grupa sastala – njegovanje da je neko zaštiti; energiziranje da se bori ili bježi od neprijatelja; opuštanje da parenjem stvara svoju budućnost. Na realnoj bazi, iz pogleda bilo pojedinca bilo institucije te su pretpostavke sulude, u najmanju ruku imaginarne. No iz perspektive grupe – i njenog iminentnog kraja one su itekako realne. Zato je bitan spoj tog osjećajnog ljepila grupa sa racionalnim raspoređivanjem snaga (za dostizanje svjesnog grupnog cilja).[5] Kako će grupa sadržati svoje emocije između ostalog je i stvar scenarija ili dizajna koji grupa primjeni za svoj razvoj. Osjetljivošću za proces, za druge, prihvaćanjem, poticanjem i opuštanjem možemo voditi grupu (ili još bolje grupa voditi sebe) prema stvaralačkom procesu.

Tome doprinosi i stvarna grupna želja odnosno otvaranje mogućnosti da se ona izrazi. Bilo kakva bila apriorna, institucionalna želja odnos tako definirani cilj grupe, grupa ju mora pronaći, izumiti i u stvarnosti svog postojanja. Uz to osobne želje članova grupa moraju biti ili skladne ili barem ne ići na štetu onoga što grupa želi, na što cilja. Umjetnost života grupe je i kako osedlati nesvjesne sile koje je nose – da je ne pojedu već da stvaraju ono što grupa želi.

Etički imperativ demokratskog, višeglasno vođenja grupe

Jedno od najbitnijih pitanja u bilo kojoj grupi je pitanje vođe. U lik vođe projiciraju se želje članova grupe i grupe same, u njegovoj funkciji sjedinjuju se svi najbitniji grupni procesi i djelovanje grupe. Učenje grupne dinamike bio je baš projekt demokratizacije vođenja grupa. Ono pokazuje da vođenje grupe i njeno funkcioniranje može biti i demokratsko i socijalno – odnosno ne treba biti autokratsko ili nikakvo. Pokazuje također da su obični članovi grupe najbolji vođe jer baš oni imaju potrebu, čak nuždu, da mobiliziraju iznutra grupe ono što grupa ima (ili da zajedno traži ono što nema). Pokazuje također da designirani vođa može slušanjem grupe i odstupanjem od svoje uloge otvarati prostor koji za takav proces treba i da time omogućuje spontano izmjenjivanje članova na vodećim pozicijama – a s time ne samo širu mobilizaciju potencijala i resursa koja grupa posjeduje nego i istodobno pokrivanje produkcijskih, organizacijskih i emocionalnih procesa.

Pitanje vođe postavlja se najradikalnije na sučelju grupe virtualnih zahtjeva okoline. Okruženje grupe naime investira najviše baš u vođu (ako ga već ne postavlja). Ako su zahtjevi okruženja autoritarni (što obično jesu – ako ništa drugo onda oko „proizvoda“ koji grupa treba isporučiti) designirani vođa grupe trebati će veliku podršku ostalih člana grupa da očuva tek stvorenu demokratsku atmosferu grupe.[6]

Bit grupe izražava se prema van

Sučeljavanje s okolinom jedna je od čestih slijepih pjega grupa koje se pretežno bave sobom. No na neki način takvo sučeljavanje je i egzistencijalna nužda ako grupa hoće zbilja postojati. Ako hoće grupa zbilja uzeti svoju sudbinu u svoje ruke treba joj dijalog (Freire) i prelazak preko svojih granica – u zajednicu, možda čak u društvo. Društveni odnosi moraju postati materija na kojoj grupa radi – kritički, sa srcem, drugarsko i s nadom. U suprotnom grupa ostaje tek mehanizam prenošenja dominantnih, hegemonih ideja i načina djelovanja. Zaplitat će se u proigravanje bezbroj varijanti odnosa gospodara i roba, biti ulovljena u aksiomatici nužne nadmoći. Te uloge, da bi mogla nešto učiniti, grupa mora prevrnuti, subvertirati i iz te aksiomatike izaći van (Iz-hod). Pravila koja smo na seminaru predstavili i djelomice isprobali pri tome pomažu, omogućuju preuzimanje odgovornosti i odvažnosti. Međutim ona su previše općenita, premalo zahvaćaju konkretnu zbilju iz koje neka konkretna grupa proizlazi. Za više moći trebali bi kodovi koji bi konkretnije obuhvaćali lokalnu kulturu općenja ili, u našem slučaju, kulturu koja se stvara u diobi moći u socijalnom radu.

No i uz te rezervacije, seminari grupne dinamike doprinose spoznaji i iskustvu da se u grupi može i drukčije razgovarati. Da razgovor može biti iskreniji, dinamičniji i učinkovitiji. Upotreba znakova ukazuje i na to da su riječi, pogotovo ako s njima ne razgolićujemo bitne probleme, suvišne i mogu uzrokovati zastajkivanju grupnog procesa. Treba upotrijebiti i znakove – i tijela i dijela.[7]

Iskustvo grupe u Osijeku definitivno je pokazalo na neke prednosti takvog grupnog rada, konkretno pri učenju socijalnog rada. Demonstriralo je drugi način, idejno primjereniji duhu socijalnog rada, na više načina – brisanjem šturih granica među ljudima, upoznavanjem, interakcijom i aktivnim i eksperimentalnim pristupom, oduševljenjem[8] su-članovima grupe i grupnim događanjem. To je dovelo između ostalog i do toga da tužaljke o svojoj zloj sreći jer nema nastavka studija pretvore u grupnu akciju. Bez obzira kako će ta priča završiti postali su subjektom svoje sudbine. I to je nešto. Pokazalo se i to da je dobrovoljnost sudjelovanja uvjet slobodne volje. I to da su humor i zabava, premda u opreci s klasičnim pogledom na sveučilišnu nastavu, ako ne nužni onda pak prigodni enzimi vrenja grupnog nesvjesnog i njegovog osedlavanja za zajedničko dobro.

---

[1] A svemir – „ki će ga znat'“ …?

[2] U uvodnom razmišljanju dojmila me duplost formalnih i neformalnih imenovanja koju smo mogli promatrati na različitim razinama ljudski odnosno društvenih entiteta: čovjek – osoba, grupa – jedinica, zajednica – organizacija, društvo – država, korporacija. No suvišno je stavljati u početnu definiciju razlikovanje među formalnim i neformalnim grupama.

[3] Postoje dakako još uvijek terapeutske grupe – bilo u institucijama bilo organizirane u „slobodnoj potražnji“, postoje grupni treninzi u menadžmentu, i postoje grupe za samopomoć i za podršku. Sve one su nalik na to što se u socijalnom radu smatralo „radu s grupom“. Za prve, one terapeutske i trening grupe, se možemo s pravom zapitati jeli se radi o socijalnom radu, za druge je jasno da da. Us to prve imaju svojstvo lakšeg i mekšeg upravljanja ljudi, postizanja bilo povoljnijih rezultata kompanija bilo prihvatljivijeg ponašanja ljudi. Za druge možda čak valja suprotno one vrednuju svoje članove kakvi jesu, čak u nekim slučajevima u sukobu sa dominantnim ideologijama (npr. grupe podrške istospolno usmjerenih, grupe ljudi koji čuju glasove i sl.).

[4] Slično važi i za rad s pojedincem i rad u zajednici. To su postali registri koje treba koristiti uvijek i skupa. No ti registri nisu jedini registri socijalnog rada. Vrlo potentna je dioba na razgovorni odnosno komunikacijski registar, dokumentarni registar zapisivanja, organizacijski registar i terenski registar upoznavanja životnog svijeta korisnika. Oni na jednoj drugoj osovini daju pregled nad potencijalima socijalnog rada.

[5] Grupa je uvijek barem malo psihotična. Ne samo da misaoni procesi teku na različitim mjestima u grupi i da je opsjednuta bilo svojim krajem bilo vječnošću postojanja (i to odjednom), već i u tome da može mobilizirati nenadane i neočekivane aktivnosti same grupe i njenih članova.

[6] Jedna od prvih, ako ne prva, masovna demonstracija u Ljubljani bila je u povodu nesreće u Černobilu. Uskoro nakon početka demonstracije milicija je odvela glavnog protagonista na „saslušanje“. Da su se demonstracije nastavile odnosno da se nisu raspale bila je zaslužna skupina učesnika koji su imali iskustva baš u demokratskom vođenju grupa djece, logorovanja i drugih grupa u zajednici. Oni su imali „Know-How“ kako se kapilarno, bez osobitog vođe organizirati, kako napuniti prazninu koja je nastala.  

[7] Ova konstatacija može izgleda proturječna Freirovom insistiranju na moći riječi. No ako je traženje kritičnog vokabulara, riječi koji zbilju razgolićuju način kako se suprotstaviti hegemonizaciji, onda su znaci način kako toj hegemonizaciji pobjeći.

[8] I to je freirovski izraz. On kvazi-etimološki raščlanjuje riječ „admiration“ u „ad“ – „k“ i „miro“ – gledam.   

Grupni rad nije zaokružena metoda već jedan od registara socijalnog rada (grupa 3. dio)

Grupni rad se pojavio od samog početka socijalnog rada, kao treći put, nešto između rada s pojedincem (Casework) i rada u zajednici (Community Work). Međutim od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća trodijelna podjela na rad s pojedincem, grupom i zajednicom prevladana (kao što je nadvladan terapeutski pristup u socijalnom radu). Već tada su se pojavila pitanja: „Gdje svrstati rad s obitelji? Rezidencijalni rad?!“.

Obitelj je tradicionalno proizlazila iz rada s pojedincem, redovno se naime događalo da je trebalo, kad se radilo s pojedincem, raditi s njegovom ili njezinom obitelji. No, obitelj, premda važna za pojedinca, nije pojedinac, već grupa. Uz to je to posebna grupa, ukorijenjena u srodne veze i odnose, sa svojom tipičnom strukturom i izraženim zajedničkim interesima, među njima i ekonomskim. Obitelj vrlo često, možda čak češće nego grupom, nazivamo zajednicom.[1]

Još u većem čudu našli su se socijalni radnici koji su radili u ustanovama. Dakako da su radili s pojedincima, ali radili su i u grupama (odgojnim, rekreativnim, obrazovnim itd.). Institucija sigurno i premašuje okvir grupe. Je li se radi o zajednici teško je reći – neki autori poput Goffmana i Christieja odlučno prave razliku između institucije i zajednice – ali i ako prihvatimo tu razliku možemo konstatirati da se unutar institucije (u njezinom podzemlju) obrazuju zajednice zatočenika, a s druge strane poslije drugog svjetskog rata počelo se raditi terapijskim (ponekad domskim) zajednicama kao s novim oblikom rada. Dakako da se tu ne radi samo o povezivanju različitih modusa socijalnog rada već se oni isprepliću u jedinstvenu cjelinu, ali i stvaraju nove oblike rada koje su u odnosu na klasičnu trodiobu metoda transverzalne i, kao na primjer u timskim konferencijama, prelaze s nivoa pojedinca, na grupu, instituciju i zajednicu – i natrag.

Već krajem sedamdesetih, a pogotovo u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, pod utiskom radikalnog socijalnog rada, uplivom sistemskog pogleda u socijalnom radu, a pogotovo zbog organizacijskih promjena – dezinstitucionalizacija, uvođenje „case managementa“ i sl. novije metode transverzalno prelaze teritorije pojedinca, grupe i zajednice. Napušta se klasična trodioba i više se govori o pojedinim tehnikama, oblicima rada, paketima usluga, usmjerenjima, vještinama, itd.

Primjer uličnog rada.

U početku osamdesetih sudjelovao sam u akcijskom istraživanju „maloljetničkih prestupničkih družbi“ (Dekleva, Flaker, Pečar 1982). Namjera je bila da se pokuša na četiri lokacije s grupnim radom s djecom koja su bila u kaznenom postupku i namjerom da im odgojna mjera bude „stroži nadzor“ ali da se vrši u grupnom obliku. Dok su se tri grupe maloljetnika pozivu centara za socijalni rad odazvale i počele se tjedno sastajati, mladi ljudi s kojima sam s kolegicom trebao raditi i koje je uredno, sa službenim pozivom, centar pozvao na sastanak, nisu došli – ni prvi ni drugi put. Razmišljali smo da odustanemo, možda potražimo neku drugu grupu, no odlučili smo se da odemo tamo gdje ta djeca žive.

Tu smo ih upoznali u sasvim drugom svjetlu, radili smo i s drugom djecom iz tog naselja, rješavali konflikte sa susjedima, postigli da su ti dječaci osnovali mjesnu omladinsku organizaciju, u domu mjesne zajednice organizirali prvi punk koncert, i što je najvažnije uspjeli da tu djecu nisu smjestili u neku ustanovu. Rad koji je trebao biti grupni rad prometnuo se u rad u zajednici, bolje rečeno u ulični rad, međutim i tu smo radili i s grupama, bili medijatori među grupama i pojedincima, zastupali djecu i grupno i individualno, pružali podršku u sasvim osobnim stvarima.

Primjer osobnog planiranja i provođenja usluga.

Polazište pri osobnom planiranju (kao i svim drugim metodama koje su proistekle iz „case managementa“) je dakako uvijek pojedinac. No u tijeku stvaranja osobnog plana treba razgovarati i s drugima koji će biti uključeni u provođenje plana bilo kao plaćeni pružatelji usluga bilo kao neformalni pomagači. Stvara se grupa podrške koja se i stvarno sastaje u svojstvu timske konferencije. Članovi te grupe reprezentiraju zajednicu i ustanove i potvrđivanjem plana ne samo taj plan legitimiraju nego ga i socijaliziraju. 

Možemo, znači, govoriti o različitim razinama djelovanja ali ne kao isključivim momentima našeg rada.

One uvijek prelaze okvire definitivnih razina. I kad radimo s pojedincem u usko definiranom kontekstu, obraćamo se grupama u kojima on djeluje, i kao što smo naučili ni pojedinac nije kompaktna jedinica već je decentriran u mnoštvo uloga i doimanja sebe, a one su odraz učešća u raznim grupama, pogotovo onim koje su za čovjeka referentne, čak i više, odraz su i društvenih uređenja u kojima čovjek živi. Također kad radimo u grupi, čak kad nam je fokus na grupnim fenomenima, to, između ostaloga radimo radi pojedinaca i s pojedincima ali i u nekom društvenom kontekstu koji određuje uvjete rada grupe kao i njezinog postojanja. U socijalnom radu u zajednici moramo stavljati i pojedinca kao mjerilo učinka, baviti se procesima uključivanja i isključivanja sasvim konkretnih ljudi, a s druge strane zajednicu razumjeti kroz djelovanje više grupa i dinamike koje one stvaraju.

Zaključiti možemo dakle da grupni rad ne postoji (više) kao određena metoda socijalnog rada već kao registar očitavanja našeg rada. On može biti polazište, prvotni okvir rada u socijalnom radu ili tek jedna od ravnina koje priječimo ili na koji se osvrćemo kada radimo s ljudima. To isto vrijedi i za rad s pojedincem i zajednicom.

 

Referencija

Dekleva, B., Flaker, V., Pečar, J. (1982) Akcijsko raziskovanje mladoletniških prestopniških združb. Ljubljana: Inštitut za kriminologijo pri Pravni fakulteti.

---

[1] Dok je prelazak o pojedinca na grupu dosta jasan, postavlja se pitanje: Kada grupa postaje zajednica? Koje su odrednice toga prelaska? Dali analogno s prelaskom od pojedinca u grupu, to čini broj grupa – kojih ima u zajednici više. Ili je to postojanost nekog društvenog identiteta. Možda nam pri tom može poslužiti razlikovanje koje pravimo između stambene grupe i zajednice. One mogu imati čak isti broj članova, međutim o stambenoj grupi govorimo kad se radi o grupi ljudi koji su smješteni u neki stan, dok o stambenoj zajednici (Wohngemeinschaft) govorimo kad se grupa ljudi iz ekonomskih ili društvenih razloga samostalno i po svojoj volji odluči za zajednički život. U tom primjeru izgleda da se radi o prethodnom interesu i volji biti zajedno, dok grupu na početku određuje puko članstvo a nakon toga dinamika koja se između članova stvara.