Ono što sam mislio da će biti kraća serija blogova rasteglo se
(predvidljivo, ali ne predviđeno), pa skoro, do epskih razmjera. Najvjerojatnije
nisam napisao sve o čemu smo pričali, ali jesam napisao neke stvari o kojima
nismo, koje su mi pale na pamet pri pisanju blogova. Ovo je sad završni, pretposljednji
blog. U njemu sažimam ono što mi se učinilo bitno u prethodna dvadeset i tri
bloga. Sažetak je opet dulji (najduži blog) nego što bi trebalo. Molim za
strpljenje, možda se isplati.
Definirati autonomnu stvarnost grupe
Na početku smo grupu definirali kao društveni entitet koji je više od
zbira pojedinaca; njih u grupi druže zajednički ciljevi, ponekad opasnost
odnosno volja za preživljavanjem, te skupna pravila ali i veze među ljudima
koji spadaju u grupu – njezinim članovima. Baš je članstvo integral ta četiri
temelja odnosno osovine ili dimenzije postojanja grupe i daje grupi temelj, kao
što tijelo daje pojedinom čovjeku, područje (geografsko ili interesno)
zajednici, nacija državi i svijet globalnom društvu.[1]
Ono daje grupi autonomnost postojanja i djelovanja, jer članstvo grupe biva
bez obzira na prostor ili vrijeme isto – ista grupa postoji na različitim
mjestima i u različita vremena. No, kako smo u nastavku vidjeli vrijeme
trajanja grupe ograničeno je, obično čak i više od života pojedinca, i bitno je
kraće, po definiciji, od trajanja institucija ili zajednice. To je i prednost
grupe koja kao društveni entitet postoji između pojedinca i zajednice, zbog
svoje konačnosti, premda i grupe teže ka nesmrtnosti, imperativ da nešto
značajno naprave u grupi je jači. Zbog toga možemo grupu smatrati, usprkos
njezinom kratkom vijeku, stvarnijom od osobnosti i zajednice, ali i utvrditi da
se ona ostvaruje baš na sučelju baš ovih aveta, virtualnih bića – bez obzira
koliko oni bili stvarni ili ne.[2]
Raditi zajedno, u grupi
Dok smo grupu uspjeli, premda kompleksno, definirati, više imamo
poteškoća s definicijom grupnog rada. Već na jezičnoj razini sintakse ablativ
odnosno prislovna odrednica „u grupi“ može se tumačiti na više načina (iako smo
naglasili da ga je treba razumjeti kao „akompanjativ“, kao rad zajedno s
drugima, što stvara pleonazam jer na taj način „grupni“ i „socijalni“ rad znače
isto).
Teško je dakle zamisliti socijalni rad ne da bi se radilo o grupi. No
grupni rad kao metodički entitet, kao što je nekad, za vrijeme dominacije terapeutskog
modela socijalnog rada, bio, skoro pa ne postoji više.[3]
Naravno da grupe u socijalnom radu postoje i teško je zamisliti socijalni rad
bez grupne dimenzije, no one postoje kao „prirodno“ okruženje socijalnog rada
ili njegovo polazište, a u svakom slučaju kao jedan od registara[4]
socijalnog rada, kao dimenzija koja ima svoju konzistentnost i svoje posebne
značajke, koju treba pratiti, imati na umu i dakako koristiti je.
Stoga je znanje o grupi i kako raditi u grupi, a pogotovo s grupom u
socijalnom radu, potrebno. Teorijsko znanje može se pribaviti iz knjiga,
iskustveno iz šegrtovanja. Je li to dovoljno? Možda i je, ali minimalno. Takvo
učenje garantira samo nastavak istog, za nešto novo, za promjene potrebno je
više. Ono što grupni treninzi nose sa sobom je, ne samo metoda
eksperimentiranja, nego i eksperimentalni etos – treba pokušati, treba stvarati
nova iskustva, oblike i činove. Uz to takva grupna zbivanja imaju potencijal
povišenja energije u grupi, što nije od velikog značenja ako se grupa raziđe,
no može biti značajno kad se radi o grupama kojima je to početak neke duže
aktivnosti.
Razvoj grupne želje
Sljedeća stvar koju treba naglasiti je da grupa nije samo struktura
nego je u prvom redu proces. Da grupa nastane, postane, treba vrijeme i činovi
koji je osnivaju. Poželjno je da taj proces bude stvaralački, čak orgazmični
ciklus (Southgate), posljednje znači da ima eros, naboj, da znači napon i
pražnjenje tog napona. Baš taj napon ostvaruje grupu, daje joj moć da bude
realna, da postoji. Pojedine faze tako zacrtanog grupnog procesa potkladaju
osnovne pretpostavke o tome zašto se grupa sastala – njegovanje da je neko
zaštiti; energiziranje da se bori ili bježi od neprijatelja; opuštanje da
parenjem stvara svoju budućnost. Na realnoj bazi, iz pogleda bilo pojedinca
bilo institucije te su pretpostavke sulude, u najmanju ruku imaginarne. No iz
perspektive grupe – i njenog iminentnog kraja one su itekako realne. Zato je
bitan spoj tog osjećajnog ljepila grupa sa racionalnim raspoređivanjem snaga
(za dostizanje svjesnog grupnog cilja).[5]
Kako će grupa sadržati svoje emocije između ostalog je i stvar scenarija ili
dizajna koji grupa primjeni za svoj razvoj. Osjetljivošću za proces, za druge,
prihvaćanjem, poticanjem i opuštanjem možemo voditi grupu (ili još bolje grupa
voditi sebe) prema stvaralačkom procesu.
Tome doprinosi i stvarna grupna želja odnosno otvaranje mogućnosti da
se ona izrazi. Bilo kakva bila apriorna, institucionalna želja odnos tako
definirani cilj grupe, grupa ju mora pronaći, izumiti i u stvarnosti svog
postojanja. Uz to osobne želje članova grupa moraju biti ili skladne ili barem
ne ići na štetu onoga što grupa želi, na što cilja. Umjetnost života grupe je i
kako osedlati nesvjesne sile koje je nose – da je ne pojedu već da stvaraju ono
što grupa želi.
Etički imperativ demokratskog, višeglasno vođenja grupe
Jedno od najbitnijih pitanja u bilo kojoj grupi je pitanje vođe. U lik
vođe projiciraju se želje članova grupe i grupe same, u njegovoj funkciji
sjedinjuju se svi najbitniji grupni procesi i djelovanje grupe. Učenje grupne
dinamike bio je baš projekt demokratizacije vođenja grupa. Ono pokazuje da
vođenje grupe i njeno funkcioniranje može biti i demokratsko i socijalno –
odnosno ne treba biti autokratsko ili nikakvo. Pokazuje također da su obični
članovi grupe najbolji vođe jer baš oni imaju potrebu, čak nuždu, da
mobiliziraju iznutra grupe ono što grupa ima (ili da zajedno traži ono što
nema). Pokazuje također da designirani vođa može slušanjem grupe i odstupanjem
od svoje uloge otvarati prostor koji za takav proces treba i da time omogućuje
spontano izmjenjivanje članova na vodećim pozicijama – a s time ne samo širu
mobilizaciju potencijala i resursa koja grupa posjeduje nego i istodobno
pokrivanje produkcijskih, organizacijskih i emocionalnih procesa.
Pitanje vođe postavlja se najradikalnije na sučelju grupe virtualnih
zahtjeva okoline. Okruženje grupe naime investira najviše baš u vođu (ako ga
već ne postavlja). Ako su zahtjevi okruženja autoritarni (što obično jesu – ako
ništa drugo onda oko „proizvoda“ koji grupa treba isporučiti) designirani vođa
grupe trebati će veliku podršku ostalih člana grupa da očuva tek stvorenu
demokratsku atmosferu grupe.[6]
Bit grupe izražava se prema van
Sučeljavanje s okolinom jedna je od čestih slijepih pjega grupa koje se
pretežno bave sobom. No na neki način takvo sučeljavanje je i egzistencijalna
nužda ako grupa hoće zbilja postojati. Ako hoće grupa zbilja uzeti svoju
sudbinu u svoje ruke treba joj dijalog
(Freire) i prelazak preko svojih granica – u zajednicu, možda čak u društvo.
Društveni odnosi moraju postati materija na kojoj grupa radi – kritički, sa
srcem, drugarsko i s nadom. U suprotnom grupa ostaje tek mehanizam prenošenja dominantnih,
hegemonih ideja i načina djelovanja. Zaplitat će se u proigravanje bezbroj
varijanti odnosa gospodara i roba, biti ulovljena u aksiomatici nužne nadmoći.
Te uloge, da bi mogla nešto učiniti, grupa mora prevrnuti, subvertirati i iz te
aksiomatike izaći van (Iz-hod). Pravila koja smo na seminaru predstavili i
djelomice isprobali pri tome pomažu, omogućuju preuzimanje odgovornosti i
odvažnosti. Međutim ona su previše općenita, premalo zahvaćaju konkretnu zbilju
iz koje neka konkretna grupa proizlazi. Za više moći trebali bi kodovi koji bi
konkretnije obuhvaćali lokalnu kulturu općenja ili, u našem slučaju, kulturu
koja se stvara u diobi moći u socijalnom radu.
No i uz te rezervacije, seminari grupne dinamike doprinose spoznaji i
iskustvu da se u grupi može i drukčije razgovarati. Da razgovor može biti
iskreniji, dinamičniji i učinkovitiji. Upotreba znakova ukazuje i na to da su
riječi, pogotovo ako s njima ne razgolićujemo bitne probleme, suvišne i mogu
uzrokovati zastajkivanju grupnog procesa. Treba upotrijebiti i znakove – i tijela
i dijela.[7]
Iskustvo grupe u Osijeku definitivno je pokazalo na neke prednosti
takvog grupnog rada, konkretno pri učenju socijalnog rada. Demonstriralo je drugi
način, idejno primjereniji duhu socijalnog rada, na više načina – brisanjem
šturih granica među ljudima, upoznavanjem, interakcijom i aktivnim i
eksperimentalnim pristupom, oduševljenjem[8]
su-članovima grupe i grupnim događanjem. To je dovelo između ostalog i do toga
da tužaljke o svojoj zloj sreći jer nema nastavka studija pretvore u grupnu
akciju. Bez obzira kako će ta priča završiti postali su subjektom svoje
sudbine. I to je nešto. Pokazalo se i to da je dobrovoljnost sudjelovanja uvjet
slobodne volje. I to da su humor i zabava, premda u opreci s klasičnim pogledom
na sveučilišnu nastavu, ako ne nužni onda pak prigodni enzimi vrenja grupnog
nesvjesnog i njegovog osedlavanja za zajedničko dobro.
[1] A svemir – „ki će ga znat'“ …?
[2] U uvodnom razmišljanju dojmila me duplost formalnih i neformalnih
imenovanja koju smo mogli promatrati na različitim razinama ljudski odnosno
društvenih entiteta: čovjek – osoba, grupa – jedinica, zajednica –
organizacija, društvo – država, korporacija. No suvišno je stavljati u početnu
definiciju razlikovanje među formalnim i neformalnim grupama.
[3] Postoje dakako još uvijek terapeutske grupe – bilo u institucijama
bilo organizirane u „slobodnoj potražnji“, postoje grupni treninzi u
menadžmentu, i postoje grupe za samopomoć i za podršku. Sve one su nalik na to
što se u socijalnom radu smatralo „radu s grupom“. Za prve, one terapeutske i
trening grupe, se možemo s pravom zapitati jeli se radi o socijalnom radu, za
druge je jasno da da. Us to prve imaju svojstvo lakšeg i mekšeg upravljanja
ljudi, postizanja bilo povoljnijih rezultata kompanija bilo prihvatljivijeg
ponašanja ljudi. Za druge možda čak valja suprotno one vrednuju svoje članove
kakvi jesu, čak u nekim slučajevima u sukobu sa dominantnim ideologijama (npr.
grupe podrške istospolno usmjerenih, grupe ljudi koji čuju glasove i sl.).
[4] Slično važi i za rad s pojedincem i rad u zajednici. To su postali
registri koje treba koristiti uvijek i skupa. No ti registri nisu jedini
registri socijalnog rada. Vrlo potentna je dioba na razgovorni odnosno komunikacijski
registar, dokumentarni registar zapisivanja, organizacijski registar i terenski
registar upoznavanja životnog svijeta korisnika. Oni na jednoj drugoj osovini
daju pregled nad potencijalima socijalnog rada.
[5] Grupa je uvijek barem malo psihotična. Ne samo da misaoni procesi teku
na različitim mjestima u grupi i da je opsjednuta bilo svojim krajem bilo
vječnošću postojanja (i to odjednom), već i u tome da može mobilizirati
nenadane i neočekivane aktivnosti same grupe i njenih članova.
[6] Jedna od prvih, ako ne prva, masovna demonstracija u Ljubljani bila je
u povodu nesreće u Černobilu. Uskoro nakon početka demonstracije milicija je
odvela glavnog protagonista na „saslušanje“. Da su se demonstracije nastavile
odnosno da se nisu raspale bila je zaslužna skupina učesnika koji su imali
iskustva baš u demokratskom vođenju grupa djece, logorovanja i drugih grupa u
zajednici. Oni su imali „Know-How“ kako se kapilarno, bez osobitog vođe
organizirati, kako napuniti prazninu koja je nastala.
[7] Ova konstatacija može izgleda proturječna Freirovom insistiranju na
moći riječi. No ako je traženje kritičnog vokabulara, riječi koji zbilju
razgolićuju način kako se suprotstaviti hegemonizaciji, onda su znaci način
kako toj hegemonizaciji pobjeći.
[8] I to je freirovski izraz. On kvazi-etimološki raščlanjuje riječ „admiration“
u „ad“ – „k“ i „miro“ – gledam.
Ni komentarjev:
Objavite komentar