Zabava
Da su bili naši susreti zabavni, da smo se
smijali i šalili bilo je dobro. Podmazivalo je naš zajednički rad. No i više od
toga. Humor treba staviti kao jedno od principa socijalnog rada.[1] Smijeh je
kulminirao jednom zgodom u kojoj je grupa od smijeha gotovo „pala u nesvijest“.
Bilo je to kad se naš rad već prevagnuo u drugu polovicu, za vrijeme plenarnog
izvještavanja i moglo bi se reći da je u atmosferi grupe tinjala neka
nestrpljivost (možda čak i netrpeljivost – prema nečemu neodredivom). Već je
pao mrak, i konkretno ozračje postajalo je, možda zbog energijom potrošenog
kisika ili nedostatnog zračenja, zagušljivo. Neko se uputio prema prozoru da ga
otvori. Ne znam kako, ali mi je pao na pamet neki stari vic i rekoh: „Pa ljudi, mi se ovdje gušimo - - - rekoše
Židovi u Auschwitzu.“
Vic i onako nije loš, međutim huronske
lavine smijeha koje su uslijedile daleko su premašivale njegovu „nominalnu
vrijednost“. Smijeha nikad kraja. Pitao sam se tada pa i sada što je bilo
okidač tolike energije. Na što u grupi je taj smijeh odgovarao, na koju
pretpostavku? Jeli vic okinuo neki fatalizam koji je tada u grupi postojao?
Dali je tu postojala neka analogija između ekstremne opredmećenosti logoraša i
polaznika seminara? Dali je grupa gušila neku vatru, energiju koja je u njoj
tinjala?[2] I danas ne
znam. Sve to i još neke druge stvari su vjerojatno zgusnule u taj trenutak i
eksplodirale u gromu smijeha. I smijeh je bio oslobađajući bez obzira dali se
oslobodila tek neka neodređena napetost koja je u grupi tinjala, dali smo se
oslobodili nekog gušenja koje smo tada iskusili ili pak nadvladali pretpostavljenu
zavist do onih koji nisu s nama patili. U svakom slučaju humor, za razliku od
patosa tragedije koja nas ukorjenjuje u drami života, omogućava da jednim
pogledom sagledamo višeznačnost neke situacije, da je razumijemo (za komediju
je potreba intelekt kaže Moliere) i da možemo ići dalje. I to je nužno u
socijalnom radu. Omogućava da prihvatimo dramu i apsurd života ali da se, kao
Sizif, nasmijemo i nastavimo svojim radom.
Dobrovoljni bijeg
Bilo je to i u vrijeme kad je bilo nešto
manje polaznika nego što bi trebalo biti prema početnom broju. Ispad učešća u
psihoanalitički nastrojenim grupa dakako interpretiraju kao značajan događaj za
grupu. I grupa sama obično, pogotovo pod pretpostavkom borbe ili bijega,
pretpostavlja, da članovi grupe odsustvom svjedoče da grupa nema smisla, da je
dolaženje na grupu gubitak vremena. Bion kaže da su oni kojih nema u
pretpostavci bijega vođe grupe. Naravno da su to paranoične konstrukcije grupe,
ali što se može – i grupa je u neku ruku paranoični konstrukt.[3] Ima puno
razloga koji sprečavaju ljudi da budu tamo gdje bi ih drugi očekivali. U našem
slučaju bile su to službene obaveze nekih vanrednih, pa redovitih, studenata,
neodloživi poslovi koje treba obaviti, bolest koja se pojavila.[4]
Sporadičnost dolazaka nekih članova grupe
dakako je imala učinka na kontinuitet zbivanja. Možda se to i najviše pokazalo
baš na kraju gdje su neki polaznici dobili manje nego izdašan feedback. No sve
u svemu grupni rad zbog toga nije mnogo patio, izostanci nekih članova nisu
bitno poremetili dinamiku grupe, njezin razvoj i učinak. Smetnje u kontinuitetu
kompenzirao je identitet grupe koji su članovi ostvarili. Ali iskreno, jesam u
nekim trenucima pomislio da bi više ljudi došlo kad bi dosljedno vodili računa
o nazočnosti i uvažili zapovijed evidencijskih lista. Njih ja u principu ne koristim jer
mislim da je suvišno primoravati ljude da tijelom budu negdje gdje nisu duhom –
mrska mi je moć upravljanja ljudskim tijelima, mislim da je bitan doprinos
čovjeka zajedničkom radu, a ne njegova puka nazočnost. Dakako da je nazočnost
preduvjet doprinosa ali ona da doprinos bude autentičan treba biti dobrovoljna.
Obično se treninzi grupne dinamike ili grupnog rada obavljaju pod pretpostavkom
dobrovoljnosti. Tada se može od ljudi tražiti da kad se odluče za neko iskustvo
da u njemu ustraju usprkos mjestimične neizdrživosti ili pak mamljenja nekih
stvari van grupe. Tada je, da se ostvari (radna) nakana moguće ljudima začepiti
voskom uši i vezati kapetana o jarbol. Odustajanjem od lista prisutnih provizorno
smo stvorili uvjet dobrovoljnosti, a energijom i čvrstinom grupe osujetili
osjećaje napuštenosti ili diskontinuiteta koji bi se mogli pojaviti.
Obično u grupama poput naših dolazi do
burnih emocionalnih reakcija, sukoba i ispada. U našem radu su takve pojave,
osim u jednoj grupi, izostale. Šteta, bi rekle pristalice burnih događaja na
takvim susretima, dramatičnih zapleta i jakog izražaja osjećanja bilo gnjeva,
bilo nadmetanja, ali i tuge i napuštenosti. Za njih (među koje sam se nekad
ubrajao i sam) takvi su događaji dokaz da je grupa zaista ušla u bitne stvari,
dokaz njezine dinamike i razlog postojanja. U našim grupama nije da nije bilo
takvih i drukčijih osjećaja, no što zbog učtivosti (s obzirom da su u grupama
bili ljudi koji će biti u našem životu i dalje) što zbog uporabe humora i
sposobnosti sadržanja emocija u grupnom zbivanju, oni su ostali u sjeni. To ne
znači da ih ljudi nisu doživljavali, ali ih nismo doživljavali kao grupni
fenomen. Šteta je možda u tome da nismo stekli iskustva (osim u grupi u kojoj
se to izrazilo) kako se s burnim emocijama baviti, kako ih sadržati i uključiti
u grupni proces. Jer takvo iskustvo smanjuje strah pred tim da takvi događaji
mogu ozbiljno poremetiti rad grupe ili čak ugroziti njezino postojanje, što je zbilja
rijedak primjer ako smo spremni da takav izraz prihvatimo i dozvolimo. I da uz
to ostanemo ljudi.
Mreže mobitela
Kao što bude u ovo naše doba polaznici
seminara imali su sa sobom svoje mobitele i svake toliko moglo se vidjeti
nekoga koji svoj telefon gleda i s nekim se dopisuje. Većina ljudi je to
prihvaćalo kao normalno, kao što to prihvaćamo u svakidašnjem životu. Neke ili
u nekim situacijama je to pak smetalo (kao što nas i inače smeta J). U okviru intenzivnog grupnog događanja
čitali su takvo postupanje kao nemar za grupu ili čak (privremeno) odsustvo
odnosno bijeg od grupe. Što u biti i je, kao što je i gledanje kroz prozor,
fantaziranje o nečemu što predstoji ili postoji van grupe isl.
Međutim ono što je različito između
bavljenja mobitelom i gledanja kroz prozor ili bilo koje tome slične aktivnosti
koja nam omogućuje odstranjivanje iz neke situacije (Goffman: „removal
activities“), je da u potonjoj tek o nekoj drugoj situaciji ili čak grupi
maštamo dok u prvoj, premda virtualno, kontakt i ostvarujemo. Time smo članovi
najmanje dviju grupa odjednom. Tjelesna nazočnost ne garantira ništa više.
Rivalstvo više grupa kod jednog člana može ostale iritirati, ali
telekomunikacijom to postaje činjenica. Upotrebu mobitela možemo u grupi
zabraniti (kao što je to stvar u nekim intenzivnim radnim grupama) ili se njom
nositi kao što se nosimo svaki dan.[5]
Zgode s mobitelom ukazuju na jednu vrlo
bitnu razliku – a to je na razliku između grupe ljudi i mreže. Grupe su
ograničene – članstvom, prostorom i vremenom. One se događaju na određenom
mjestu, u određeno vrijeme i određenim učesnicima. Mreže pak ne. One su
ex-temporalne i ex-teritorijalne. Stvarni događaji koji se dogode u grupi
stvarni su za sve članove, međutim u mrežama oni su stvarni samo za poneke dok su
za druge tek priča o njima. Ali mreže i grupe imaju i značajke koje su iste. I
grupama i mrežama ljudi se spajaju, spajaju se po interesima i po pripadnosti,
ponekad i mreže krasi neki zajednički mentalitet. No u mrežama se grupne
pretpostavke, pogotovo one osnovne ne mogu pojaviti, kao u grupama, odjednom za
sve članove mreže. Ali ipak, pretpostavljam, one se pojavljuju, možda ne
odjednom i sigurno ne u istom intenzitetu, možda tek na nekim čvorištima mreže,
dok na drugim prevladavaju druge. To postavlja neka pitanja na koja sad ne
možemo odgovoriti, možda nekom drugom zgodom.
[1] Nešto više o tome u Flaker, V. (2006) Social work as a science of doing : in the
praise of a minor profession. U:
Flaker, V. (ur.), Schmid, T. (ur.). Von der Idee zur Forschungsarbeit :
Forschen in Sozialarbeit und Sozialwissenschaft. Wien: Böhlau Verlag,
str. 55-78.
[2] Pobojao sam se čak da nije neko razumio vic kao antisemitski, što on
naravno nije.
[3] Zato je za suzbijanje takvih paranoja izgledno dati unaprijed ili
unatrag ispriku oli pojašnjenje izostanka što smanjuje sumnju takve vrste (i s
time učvršćuje grupu).
[4] Naravno da su »gradijenti« stvarnosti tih prepreka različiti kod
različitih ljudi no ipak su za njih osobno stvarni kolikogod bili i izlika
nedolaženja.
[5] U svakidašnjim zbivanjima to tretiramo kao sve ostale interakcijske prekršaje u kojima se radi
o nedostatku pozornosti do drugoga. Što znači da ih s isprikom ili bez nje
toleriramo i smatramo, poput prdca, nerelevantnom za susret s čovjekom. Ipak
nešto malo gorčine da čovjek ne mari za našu interakciju, pogotovo nama
starijima, ipak ostaje (kad smo o tome pričali u grupi jedna od učesnica rekla
je da kad je sa starijim ljudima mobitel ne vadi i ne odgovara na pozive dok se
interakcija ne završi.
post stamps
OdgovoriIzbrišipostage stamps
post stamps