Kad smo planirali hod kolegija rada s
grupom u Osijeku vodili smo računa da ne upadnemo u zamku ne kontekstualnosti
koja je inače značajna za takve oblike rada. Odnosno htjeli smo da bude rad u
grupi povezan s kontekstom, da tematizira ono što je bitno za život polaznika.
Imali smo u mislima da reprezentiramo teme ili socijalnog rada ili teme koje se
tiču studija. Planirali smo vježbu koji sadrži Southgateov strip (pod brojem
21) i koja simulira odnose između zamolbe, procjene i odluke. Razmišljali smo
također o sociodramskom ulošku koji bi mogao spontano, kao što to biva kad
primijenimo takav način rada, reprezentirati relevantne vidike studentskog
života ili probleme studija. Ovo zadnje se čak dogodilo premda nismo izveli
sociodramske vježbe. Tema nastavka studija, diplomskog programa je izronila u
početnom, nestrukturiranom razgovoru, i kao refren odzvanjala tijekom cijelog
seminara. (O tome više kasnije.)
U tom smjeru smo izveli vježbu odnosno
igru uloga u kojoj su polaznici podijeljeni na parove izmjenično igrali uloge
gospodara i roba. Takva binarna podjela uloga i moći prilično je generativna
općenito, no i prilično značajna za matricu socijalnog rada pa i položaja
studenata. I kako to biva obično deblokirala je mnoštvo sentimenata i misli o
bitnim stvarima.
Igra uloga je tekla u vedrom raspoloženju,
polaznici su se rasprčkali po fakultetu i van njega. Međutim, kad su se vratili
ispostavilo se da to nije bila zabava, da je većina imala s igranjem ponešto
problema. Premda su neki „gospodari“ imali sijaset ideja što da njihovi
„robovi“ rade i bili u tome baš kreativni, puno njih je izvještavalo da im
uloga gospodara „nije legla“, da su se u njoj osjećali nelagodno, da im je bilo
odveć ljudima naređivati. To im je bio teret kao i „odgovornost“ koju su
preuzimali za tuđe ponašanje – i to unatoč tome da su neke „lude“ radnje koje
ne spadaju u sveučilišno okruženje izvodili robovi, a ne gospodari. Biti
gospodar u nekoj situaciji omogućava kreaciju, ali nalaže teret odgovornosti.
S druge strane uloga roba je bila ležerna.
Nije trebalo misliti i bilo je pomalo zabavno malo „napakostiti“ gospodaru
(koji u ovom izdanju igre uloga nisu bili baš nešto zahtjevni i opaki). Čak kad
su nešto radili što im je stvaralo nelagodu (pred prolaznicima) bila im je
utjeha da se od tih činova mogu distancirati. Većinom su se izjašnjavali da im
je bilo lakše uči u ulogu roba i odigrati je.[1]
Možemo ustvrditi da se u igri automatsko
stvorila simbioza između robova i gospodara. Ta simbioza međutim nije bila
sasvim u naređivanju i slušanju naredbi. Neki robovi su se bunili koliko su se
usudili i koliko im je dopuštala situacija. Većinom takav otpor nije otvorenog
značaja (a mogao bi biti – kao što se događalo u nekim drugim izvedbama teiste
igre). Neki su ga pokazivali, poput Švejka, tako da su dosljednim izvršavanjem
naredbi dovodili naredbe do apsurda.[2]
S druge strane gospodari, iako uglavnom blagi, su povremeno, kad ih neko ne bi
slušao, prelazili u strože oblike naređivanja i općenja. Možemo reći da su se
uloge distribuirale i u tijeku vježbe prelazile iz jednog modaliteta u drugi.
Ponekad su bili robovi dobri ili loši, a s druge strane i gospodari. Možemo
dakle zamisliti u igranju tih uloga dvije dimenzije – pored dimenzije
podčinjavanja – gospodara i roba, i dimenzija jesu li oni dobri ili loši.
Karakteristika ovakve matrice odnosno
kvadranta nije samo u tome da se uloge sudjelujućih uvijek mogu kretati niz
obadvije dimenzije – znači biti rob ili gospodar, u tome dobar ili loš, već da
kad se te osovine postave imaju magičan učinak – u toj igri moguće je zauzimati
samo baš ove uloge, kada se igra igra – svaki čin, svaka izjava, pa i pogled
imaju svoje značenje koje im pridodaju ove dvije dimenzije. Dok igra traje nije
moguće iz nje izaći, biti nešto drugo no dobar ili loš rob ili gospodar. Iz te
aksiomatske magije odnosno teritorijalnog prokletstva (damnés de la terre) moguće je izići samo kad se ono završi, kad
magije nema više.[3]
Ipak, činjenicom da će se uloge zamijeniti olakšala je ulazak u jednu i drugu ulogu. To je bitno naglasiti jer je prokletstvo uloga manje intenzivno kad znamo da ćemo u sljedećem trenutku možda odigrati baš suprotnu, komplementarnu ulogu. To kolo sudbine[4] bitno je u socijalnom radu kada hoćemo upražnjavati ulogu zastupnika, zauzeti stav suprotan klasičnome stavu skrbnika – u prvoj proizlazimo iz solidarnosti, vjerojatnoće da ćemo se i sami naći u sličnom položaju, u drugoj gledamo na pretpostavljeni opći interes čovjeka koji nam je na skrbi a zanemarujemo njegovu stvarnu i konkretnu perspektivu.
Jedna od učesnica igre imala je samo jedno
naređenje – da njezina robinja čini „sve što hoće“. Tim paradoksom je de facto
izašla iz igre, zapravo je „igru upropastila“ – s posljedicom da i ona i
njezina partnerka nisu imale tog iskustva. Što je možda bilo dobro i sigurno je
bilo dobro za diskusiju, no ako to uzmemo kao metaforu stvari stoje malo
drukčije.
Jasno je da se u socijalnom radu treba
često odmaknuti od uloge, pogotovo one dominirajuće, gospodstvene ili
skrbničke. Samo takvo napuštanje može otvoriti prostor dijaloga. No ako ne napustimo
uloge već napustimo
scenu, naša uloga neće se transformirati. Čovjek u pitanju biti će rasterećen
gospodara, ali samo na sceni. Uz to ostaje sam – napustili smo i njega.
Umjetnost socijalnog rada je ostati u situaciji, ali je istovremeno promijeniti.
Izlaskom iz situacije s jedne strane prekidamo (situacijsku) nadmoć nad drugim
ali ako taj drugi nema moći ionako, paradoksno našim će se izlaskom ta nemoć
produbiti (i uskoro se može pojaviti neko s moću, opakijom od naše). Trik je
ostati u situaciji, sagledati svoju nemoć u nemoći drugoga što može postati
oslonac za zajedničko djelovanje i međusobno osnaživanje.[5]
Ono što je ta igra uloga pokazala, možda
ne baš eksplicitno, je da vođenje nije isto što i podčinjavanje. Premda
podčinjen i rob je nekad vodio igru.
[1] Možda bi bio opći utisak drukčiji da je bila rodna struktura grupe sa
više muških.
[2] Očito je dio uloge „dobrog roba“ ne samo da izvršava naređenja, već da
ih razumije, da na sebe gleda kao što pretpostavlja da bi ga gledao gospodar
odnosno da unaprijed predviđa ono što gospodar nije rekao (opet pretpostavke i
projektivna identifikacija!).
[3] Ponekad nije moguće čak ni to. Jednom prilikom kad smo igrali ove
uloge, poslije igranja u parovima došli smo do ideje da dvoranu u kojoj smo
bili podijelimo prema tim dimenzijama i da mijenjanjem stajališta mijenjamo i
svoju ulogu (prema sredini sobe u blažem obliku, prema zidu u ekstremnijem). No
kad smo prestali s igrom i započeli osvrt na nju ispalo je da još uvijek
govorimo prema mjestu našeg stajanja. Nije bilo moguće u toj situaciji govoriti
i razumjeti onoga koji priča na neki drukčiji način no u tim koordinatama. Da
smo prekinuli to prokletstvo prostora kojega smo urekli našom igrom morali smo
izaći van, pred kuću gdje prostor nije više imao te dvije okomite dimenzije.
[4] Prema filmu Wheel of Fortune
u kome Eddie Murphy i Dan Aykroyd glume beskućnika i uspješnog menedžera koji
se nađu u suprotnim ulogama – parafraza Twainovog Kraljevića i prosjaka.
[5] Ovaj pasus je u opreci s tvrdnjama o napuštanju matrice. Znači,
shematsko gledano, treba ili brisati matricu u sceni, preobraziti scenu u druge
koordinate – ili napustiti scenu zajedno. 😄
Ni komentarjev:
Objavite komentar