Bitne stvari koje smo naučili (grupa 24. dio, zaključci)

[još zadnji blog u toj seriji, ovaj put kratak 😃]

1.       Grupa je pojava. Uočimo je kad ljudi v određenom vremenu i prostoru nešto zajedno rade.

2.       Grupa je ujedno proces i struktura.

a.       Ima svoje želje koje označavaju njezin početak i kraj – pa i vrhunac razvoja.

b.      Grupa se razvija kroz distinktivno uočljive faze koje slijede jedna drugoj i kroz koje grupa gradi svoju priču i postojanje.

c.       U grupi razvijaju se uloge i funkcije i stvaraju sociometrijski obrasci odnosa u grupi.

3.       Vođenje grupe je produkt tako procesa kao i strukture grupe. Ideal demokratskog postulata grupnog rada je da u vođenju sudjeluje maksimalni broj članova, da se vodstvo mijenja i da svi članovi preuzimaju odgovornost za djelovanje i učinak grupe.

4.       Bit grupe nije u grupi samoj niti van nje – ona se nalazi na sučelju grupe i njenog okruženja.

a.       Grupa se konstituira vizavi okruženja s identitetom (pripadnošću i kontinuitetom) koji stvara, s moći djelovanja koju generira i osjećajima koji je prežimaju.

b.      Za učesnike grupe sudjelovanje je bitno zbog susreta koji mogu u grupi ostvariti – i koji se razlikuju od susreta u dvoje ili u masi; te zbog svojih i grupnih želja koje se mogu kroz grupni rad ostvarivati.

c.       Grupa može biti zavisna od okoline, prvenstveno prijenos vrijednosti, uputa i moći, ali može se i od okoline emancipirati – postati nositelj promjena u njoj. Kao subjekt dekodira, analizira, čak probavlja ono što je u okruženju bitno da bi na to djelovala, to mijenjala. Da bi postala nezavisna mora kritično analizirati tako obrasce prijenosa vlasti kako i izmicati zamkama koje grupa može stvoriti (sektašenje, karizma, …).

5.       Za emancipativni rad grupe treba dakle općenje koje stvara dijalog – prave riječi za promjenu konkretnog konteksta grupe i osnovna pravila koja maksimiraju sudjelovanje i učinkovitost rada.

6.       Dok je u prošlosti bio naglasak na grupama koje su se bavile prvenstveno sobom (s namjerom promjene njezinih članova) sada je naglasak na grupama koje nešto stvaraju – ako ne baš promjene u svojem okruženju pak ipak nešto što poboljšava život njihovih članova (stvaraju novo okruženje, veze između ljudi, novi identitet vizavi pokvarenog stigmom). No u teoriji grupnog rada baš je taj vidik zanemarivan – dobro je prorađeno kako razgovarati, biti u grupi, manje kako se grupa laća svojeg okruženja, kako djeluje.

7.       Grupa je međutim dobro mjesto učenja:

a.       Više pogleda daje bolju podlogu razumijevanju materije i grupni procesi bolje omogućuju kompleksno sagledavanje problema.

b.      Grupa može neke stvari koje se događaju u zbilji simulirati ali i u situaciji lišeni opasnosti demonstrirati nešto što bi u zbilji moglo tek postojati.

c.       Grupa može biti i divno gojište mašte, rasadnik ideja, priprema za akciju.

d.      Upoznavanjem se u grupi stvaraju značajni kontakti – stoga grupa služi za stvaranje i održavanje mreža.

e.      U grupnom radu često se stvara atmosfera mogućeg koja se prenosi ponekad i na organizaciju ili zajednicu u kojoj grupa biva.

Grupa je u principu više nešto što ljudi stvore nego što im se dogodi (premda je utisak često suprotan). Grupe je moguće, a ponekad čak potrebno, dizajnirati – planirati, voditi; pratiti i vrjednovati. No dizajn treba biti otvoren, omogućavati fleksibilnost, stvaralaštvo i slobodu. Treba biti okvir, tek itinerer, skica puta kojim treba grupa ploviti – s mogućim promjenama pravca – ali da znamo gdje i kuda smo ga promijenili.

Alfa i omega grupe (grupa 13. dio, komentar 8)

Još jedna teorija koja se više usmeno predavala na seminarima grupne dinamike (iako ne u vidu konstitutivnog mita poput Lewinovih „stilova vođenja“) je Schindlerova  teorija vođa grupa prema njihovim sociometrijskim pozicijama.

Premisa te teorije su sociometrijske pozicije članova u grupi. Polazi od toga da u grupi shematsko postoje sljedeće sociometrijske pozicije:

α članovi grupe – to su najpopularniji članovi grupe, sociometrijske zvijezde koje preostale članove inspiriraju, oduševljavaju itd. – karizmatici;

β članovi – koji su važan resurs grupe jer puno znaju ili znadu sistematski pristupiti rješavanju problema, oni su grupni intelektualci s puno dobri ideja ali bez osobite karizme;

γ članovi – koji su obični članovi grupe bez izvanrednih kompetencija i osobnih karakteristika;

ω članovi – koji su „zadnja rupa na sviralu“ i obično imaju u grupi ulogu žrtvenog jarca, člana grupe na kome se iskaljuje nezadovoljstvo i frustracije preostalih članova grupe, oni su krivi za sve.

Iako bismo mislili da su α članovi grupe predodređeni da budu vođe, u određenoj konstelaciji svako može postati grupni vođa, čak i ω član.[1] No oni, međutim, prenose svoje sociometrijsko svojstvo u stil vođenja:

α član grupe postaje karizmatični vođa – on je car, njemu i ne treba zapovijedati jer članovi grupe „čitaju“ unaprijed njegove intencije i ako samo namigne da bi nešto trebalo uraditi to se već dogodi;

β član grupe postaje birokratski vođa – on ima pamet i puno zna međutim u odsustvu karizme to ne zna plasirati izravno pa pribjegava posredstvu pravila, pravilnika i drugim oblicima formalizacije odnosa i rada u grupi:

ω član grupe postaje diktator – on upražnjava na članovima grupa baš to što se njemu događalo dok je bio na dnu ljestvice, jer ga nitko ne poštuje on se služi silom da primora članove k djelovanju;

γ član grupe jedini može postati istinski demokratski vođa – on nema karizme, nema znanja a ni sile da ovladava članstvo i baš zbog toga može i mora pokrenuti istinski demokratski proces u kojem će sudjelovati svi članovi grupe i koji će maksimalno iskoristiti resurse koje grupa posjeduje.

I ova fabula[2] ima pouku koja ide u prilog demokratičnom vođenju grupe. Paradoksno ukazuje na to da je odsustvo kompetencija vođenja grupe zapravo najveća kompetencija. Višak karizme, znanja i moći može biti prepreka demokratskom vođenju i funkcioniranju grupe. Jedino obični ljudi odnosno članovi grupe morati će se osloniti na grupu u cjelini i omogućiti procese zajedničkog dogovaranja, rada i suživota. No mi se još uvijek zanosimo fantazijama o tome što bi vođa grupe treba biti i imati - da bi bio dobar ili učinkovit vođa. Ne vjerujemo običnim ljudima i njihovom „urođenom“ potencijalu da nas vode i uvijek iznova, bez obzira koliko smo se već opekli, tražimo snažne vođe.

Druga poruka ove teorije je da je treba biti podozriv prema bilo kakvim vođama, čak kritičan. Nije samo stvar u tome da će vođa bilo karizmom, znanjem ili silom nametnuti svoja rješenja članovima grupe, ona mogu biti čak i pogodna, korisna za grupu, već i u tome da se takvim nametanjem članovi grupe pasiviziraju i time smanjuje stvaralački i produktivni potencijal grupe. Tradicija grupnog rada u biti je antiautoritarna i usmjerena protiv vođa. Često se grupe egalitarnog karaktera svjesno odreknu ulogama vođa, koncipiraju grupu kao grupu bez vođe, u tom slučaju za nužne funkcije vođenja uvode princip rotacije. To ponekad funkcionira vrlo dobro, ali češće ne. To naime uvodi doduše depersonaliziran, ali ipak β princip birokratizacije grupnog procesa. Vođa je mehanički postavljen i može i mehanički obavljati svoju funkciju (bez obostranog poistovjećivanja što je nužni cement djelovanja grupe). Što opet stvara prazninu i otvara prostor za igre moći za kulisama predstave egalitarnosti. Krah rotiranja vođenja često stvara utisak da se bez pravoga vođe ne može i da je svaki pokušaj demokratizacije ispočetka uzaludan. Što je dakako pogrešno.

Ono što nas proučavanje grupa (i na seminarima grupne dinamike) uči je to da je spontana rotacija vođenja grupe gotovo pa prirodni fenomen grupe. Pojedini članovi preuzimaju vodeće uloge, povremeno izranjaju iz grupe kao prirodni vođe pojedinih segmenta rada, osjećanja ili nekih drugih vidova grupnog života. Kao što smo vidjeli – neki su bolji na početku, neki na vrhuncu a drugi pred kraj grupnih ciklusa. Neki su bolji organizatori, neki imaju bolje vještine za rad koji grupa obavlja, a neki bolje znaju kako se pobrinuti da atmosfera u grupi bude bolja. Neki prednjače u odvažnosti drugi u boljem pregledu nad događanjem u grupi.

Uloga designiranog vođe je da takvo izmjenjivanje omogući. Da otvara prostor koji može u svakom trenutku iznjedriti vođu koji je za tekuću stvar potreban, da delegiraju zadatke vođenja nizu članova grupe, da uvažavaju doprinos svakoga člana i da odaju priznanje za vođenje grupe. Sve u svemu vođa se mora sustezati od vođenja, mora osujetiti svoju moć, biti sluga grupi a ne njezin gospodar. Što je lako reći a često teško učiniti.

---

[1] To se obično dogodi kad u nekoj grupi ili čak društvu nastaje praznina na mjestu vođenja. Ta praznina ne samo da omogućava uspon s dna na vrh, nego često i vapi za tvrdom rukom koja tu prazninu popunjava namišljenom veličinom. Povijesni primjeri takvih vođa su Napoleon, Hitler i Staljin, u zadnje vrijeme Trump.

[2] Da, radi se pripovijetkama. Bez obzira na njihovu znanstvenu i stvarnu valjanost one daju određenu shematizaciju grupne strukture i načina vođenja grupe. Ona vrvi od »idealnih tipova«. U stvarnosti dakako nitko nije čisti α, β ili ω, čak ni čisti γ član grupe, i u stilovima vođenja miješaju se različiti stilovi u različitim ili čak istim prilikama. Shematizacija nam služi kao niz »repera«, smjerokaza i koordinati, da se možemo bolje snalaziti u zbilji miješanih režima.