Još jedna teorija koja se više usmeno predavala na seminarima grupne
dinamike (iako ne u vidu konstitutivnog mita poput Lewinovih „stilova vođenja“)
je Schindlerova teorija vođa grupa prema
njihovim sociometrijskim pozicijama.
Premisa te teorije su sociometrijske pozicije članova u grupi. Polazi
od toga da u grupi shematsko postoje sljedeće sociometrijske pozicije:
α članovi grupe – to su najpopularniji članovi
grupe, sociometrijske zvijezde koje preostale članove inspiriraju,
oduševljavaju itd. – karizmatici;
β članovi
– koji su važan resurs grupe jer puno znaju ili znadu sistematski
pristupiti rješavanju problema, oni su grupni intelektualci s puno dobri ideja
ali bez osobite karizme;
γ članovi –
koji su obični članovi grupe bez izvanrednih kompetencija i osobnih
karakteristika;
ω članovi –
koji su „zadnja rupa na sviralu“ i obično imaju u grupi ulogu žrtvenog jarca, člana grupe na kome se
iskaljuje nezadovoljstvo i frustracije preostalih članova grupe, oni su krivi
za sve.
Iako bismo mislili da su α članovi grupe predodređeni da budu vođe, u određenoj konstelaciji
svako može postati grupni vođa, čak i ω član.[1]
No oni, međutim, prenose svoje sociometrijsko svojstvo u stil vođenja:
α član grupe postaje karizmatični vođa – on je car, njemu i
ne treba zapovijedati jer članovi grupe „čitaju“ unaprijed njegove intencije i
ako samo namigne da bi nešto trebalo uraditi to se već dogodi;
β član grupe postaje birokratski vođa – on ima pamet i puno
zna međutim u odsustvu karizme to ne zna plasirati izravno pa pribjegava
posredstvu pravila, pravilnika i drugim oblicima formalizacije odnosa i rada u
grupi:
ω član grupe postaje diktator – on upražnjava na članovima
grupa baš to što se njemu događalo dok je bio na dnu ljestvice, jer ga nitko ne
poštuje on se služi silom da primora članove k djelovanju;
γ član grupe jedini može
postati istinski demokratski vođa –
on nema karizme, nema znanja a ni sile da ovladava članstvo i baš zbog toga
može i mora pokrenuti istinski demokratski proces u kojem će sudjelovati svi
članovi grupe i koji će maksimalno iskoristiti resurse koje grupa posjeduje.
I ova fabula[2]
ima pouku koja ide u prilog demokratičnom vođenju grupe. Paradoksno ukazuje na
to da je odsustvo kompetencija vođenja grupe zapravo najveća kompetencija.
Višak karizme, znanja i moći može biti prepreka demokratskom vođenju i
funkcioniranju grupe. Jedino obični ljudi odnosno članovi grupe morati će se
osloniti na grupu u cjelini i omogućiti procese zajedničkog dogovaranja, rada i
suživota. No mi se još uvijek zanosimo fantazijama o tome što bi vođa grupe
treba biti i imati - da bi bio dobar ili učinkovit vođa. Ne vjerujemo običnim
ljudima i njihovom „urođenom“ potencijalu da nas vode i uvijek iznova, bez
obzira koliko smo se već opekli, tražimo snažne vođe.
Druga poruka ove teorije je da je treba biti podozriv prema bilo kakvim
vođama, čak kritičan. Nije samo stvar u tome da će vođa bilo karizmom, znanjem
ili silom nametnuti svoja rješenja članovima grupe, ona mogu biti čak i
pogodna, korisna za grupu, već i u tome da se takvim nametanjem članovi grupe
pasiviziraju i time smanjuje stvaralački i produktivni potencijal grupe.
Tradicija grupnog rada u biti je antiautoritarna i usmjerena protiv vođa. Često
se grupe egalitarnog karaktera svjesno odreknu ulogama vođa, koncipiraju grupu
kao grupu bez vođe, u tom slučaju za nužne funkcije vođenja uvode princip rotacije. To ponekad funkcionira vrlo dobro,
ali češće ne. To naime uvodi doduše depersonaliziran, ali ipak β princip birokratizacije grupnog procesa. Vođa je mehanički postavljen
i može i mehanički obavljati svoju funkciju (bez obostranog poistovjećivanja
što je nužni cement djelovanja grupe). Što opet stvara prazninu i otvara
prostor za igre moći za kulisama predstave egalitarnosti. Krah rotiranja
vođenja često stvara utisak da se bez pravoga vođe ne može i da je svaki
pokušaj demokratizacije ispočetka uzaludan. Što je dakako pogrešno.
Ono što nas proučavanje grupa (i na seminarima grupne dinamike) uči je
to da je spontana rotacija vođenja grupe gotovo pa prirodni fenomen grupe.
Pojedini članovi preuzimaju vodeće uloge, povremeno izranjaju iz grupe kao
prirodni vođe pojedinih segmenta rada, osjećanja ili nekih drugih vidova grupnog
života. Kao što smo vidjeli – neki su bolji na početku, neki na vrhuncu a drugi
pred kraj grupnih ciklusa. Neki su bolji organizatori, neki imaju bolje
vještine za rad koji grupa obavlja, a neki bolje znaju kako se pobrinuti da
atmosfera u grupi bude bolja. Neki prednjače u odvažnosti drugi u boljem
pregledu nad događanjem u grupi.
Uloga designiranog vođe je da takvo izmjenjivanje omogući. Da otvara
prostor koji može u svakom trenutku iznjedriti vođu koji je za tekuću stvar
potreban, da delegiraju zadatke vođenja nizu članova grupe, da uvažavaju
doprinos svakoga člana i da odaju priznanje za vođenje grupe. Sve u svemu vođa
se mora sustezati od vođenja, mora osujetiti svoju moć, biti sluga grupi a ne
njezin gospodar. Što je lako reći a često teško učiniti.
[1] To se obično dogodi kad u nekoj grupi ili čak društvu nastaje praznina
na mjestu vođenja. Ta praznina ne samo da omogućava uspon s dna na vrh, nego
često i vapi za tvrdom rukom koja tu prazninu popunjava namišljenom veličinom.
Povijesni primjeri takvih vođa su Napoleon, Hitler i Staljin, u zadnje vrijeme
Trump.
[2] Da, radi se pripovijetkama. Bez obzira na njihovu znanstvenu i stvarnu
valjanost one daju određenu shematizaciju grupne strukture i načina vođenja
grupe. Ona vrvi od »idealnih tipova«. U stvarnosti dakako nitko nije čisti α, β
ili ω, čak ni čisti γ član grupe, i u stilovima vođenja miješaju se različiti
stilovi u različitim ili čak istim prilikama. Shematizacija nam služi kao niz »repera«,
smjerokaza i koordinati, da se možemo bolje snalaziti u zbilji miješanih
režima.
Ni komentarjev:
Objavite komentar