Neki smatraju prapočelom grupnog rada protestantsku ispovijest u kojoj
su ljudi priznavali svoje grijehe u skupini. U tome možemo povući paralelu
prema Foucaultu (1981) koji stavlja ispovijest (individualnu, katoličku),
kodiranu na drugom Lateranskom koncilu (13. stoljeće) koja znači preispitivanje
misli ne samo činova, kao obrazac-temelj (iliti dispozitiv) psihoanalitičkog
preispitivanja svijesti.[1]
Obično se kao (mitski) početak navodi grupni rad s tuberkuloznim
bolesnicima, a spominju se i Anonimni Alkoholičari kao vid grupnog rada na
našem području. No, pravi procvat grupnog rada, znanstveno tematiziran nastaje
poslije drugog svjetskog rata. On je ponukan ratnim iskustvima zbrinjavanja
vojnika koji su u borbi doživjeli psihički šok, no tematiziran zbog
poslijeratnih interesa za „socijalno“ – za socijalnu pravdu, socijalnu
dimenziju psihičkog života, ali i u tome kako nadvladati bauk autoritarizma,
nadvladanog antifašizmom.
Socijalno, ili čak socijalistički, usmjereni psihoanalitičari,
okupljeni na Tavistock institutu u Engleskoj (najznačajniji predstavnik W. R.
Bion), i grupa koja se okupila oko Kurta Lewina u Americi, stavili su na dnevni
red proučavanje grupa, ali i praktični rad s njima. Poznati su takozvani
Tavistock seminari i treninzi grupne dinamike, odnosno grupne osjetljivosti
(sensitivity training, T-grupe) u kojima su ljudi stjecali „iskustva u radu s
grupama“ kroz višednevne (tjedne ili čak dvotjedne), intenzivne susrete
posvećene promatranju grupe, grupnih procesa i doživljavanju sebe u grupi.
Stvorila se grupna psihoanaliza i psihoanaliza grupe.
Krajem šezdesetih i u sedamdesetim godinama (kod nas u osamdesetim)
došlo je do booma grupnog rada i grupne psihoterapije. Pored klasičnih oblika,
koji su uzimali maha, nicale su brojne psihoterapije humanističkog usmjerenja –
rođerijanske i druge grupe susreta (Encounter groups), Gestalt terapija,
transakcijska analiza, neo-reichovske tjelesne terapije, psihodrama i druge.
Neke od njih bile su bazirane baš na grupnim procesima ali i one koji izvornu
nisu provodile su se tipično u grupama.[2]
Taj pravac bio je u velikoj mjeri odstupanje od klasičnog psihološkog pristupa,
nekad su ih zvali i „terapijama za normalne“, bile su „divljije“, neposrednije,
egalitarnije, što je u velikoj mjeri značilo da su one bile više edukacijskog
značenja nego terapijskog i često primijenjene u odgojne svrhe – bilo sa djecom
(omladinske radionice) ili u radnim sredinama („komunikacija“, „tim Building“,
grupna dinamika za vodeći kadar i sl.).
One su još u većoj mjeri od svojih prethodnika značile kritiku
autoriteta i profesionalizma, no ta
kritika bila je prilično nereflektirana i
često se događalo baš suprotno – da
su ovisile o karizmi voditelja grupa i da su primjenjivale psihologiju
(psihologizirale) na pitanja svakidašnjeg života (i u tome nametale stručnjački
pogled na zbilju). Između ostalog i to je bio razlog da se počelo tražiti
vidove grupnog rada bez vođe, u grupama za samopomoć i uzajamnu pomoć. [3]
Poseban vid takvog grupnog rada su grupe podrške koje, slično prvima, djeluju
tematski i članovi podupiru jedan drugoga u posebnom vidu poteškoća (npr. grupe
ljudi koji čuju glasove – o čemu će pričati Juš).
Često se dogodi da takve grupe kroz svoj rad dosegnu plato, suoče se s
ograničenjima samo rada unutar grupe i kroz djelovanje grupe sagledaju kako
društvene strukture stvaraju njihove poteškoće. U tom trenutku one ili zamru
ili se pretvore u akcijske grupe, ponekad za grupe pritiska, bore se za svoja
prava, za poboljšanje uvjeta života. Stvaraju se korisničke organizacije i
djelovanja u drugim vidovima samoorganizacije, ponekad čak i zadruge ili
kooperative.
Grupe koji djeluju u zajednici dakako ne izrastaju samo iz grupa za
samopomoć ili uzajamnu pomoć. Dapače one nastaju iz potrebe za zajedničkim
djelovanjem ostvarivanja nekih svojih ciljeva i interesa – npr. grupa susjeda
koja se protivi gradnji nekih velikih gospodarskih (industrijskih, trgovačkih,
turističkih) postrojenja koje bi uništile njihovu zajednicu ili okoliš (npr.
grupa građana koja se protivi igralištu za golf na Srđu iznad Dubrovnika).
Grupni etos je jedna od bitnijih značajki spontanih društvenih pokreta, oni
djeluju više kao grupe no organizacije, kao grupe koje prerastaju kroz mrežna
uvezivanja u zajednice. Međutim koliko je grupa važna za djelovanje takvih
pokreta ona može biti i uz značajne (ponekad i brutalne) vanjske prepreke,
unutrašnja – ona koja osakaćuje domet njihovog djelovanja sektaštvom,
rivalstvom itd.[4]
Jedno od bitnih poprišta grupnog djelovanja u socijalnom radu je timski
rad i njegova grupna dinamika. Ne samo da je gro socijalnog rada i rada u
socijalnoj skrbi timski nego i njegovi ishodi zavise u visokom stupnju od dobre
suradnje u timu. U timskom radu na grupnu dinamiku nakalemljuje se i interdisciplinarna
i među-institucionalna dinamika. Uloga socijalnog rada u toj dinamici je velika
budući da socijalni rad ima interdisciplinarnu širinu (razumije jezik
različitih struka), nije baš ugrožavajući za namišljane veličine drugih struka
(često su vođe timova doktori, psiholozi i pravnici, a socijalni radnici
zadobivaju više ulogu sekretara i bivaju istinski motor tima).[5]
Grupni rad je od velikog značaja i u istraživanju, pogotovo akcijskom.
U njemu grupa ne služi samo za podjelu rada i izmjenjivanje ideja. Mora
stvoriti grupu u kojoj će ravnopravno i stvarno učestvovati i naručitelji kao i
korisnici[6]
istraživanja, mora pokrenuti neku akciju, ali ju i pratiti i kritično ju
reflektirati. Grupa u akcijskom istraživanju postaje teorijski kontekst kako ga
poima Freire da bi se mijenjao i konkretni kontekst što puno puta podrazumijeva
i grupu samu.
Referencije
Berger, J. (1986) Treći roditelj - Novi pravci grupne psihoterapije. Beograd: Nolit.
Flaker, V. (1996), Teams as Means of
Intedisciplinary Collaboration: Developing Community Mental Health in Slovenia.
U: Berkowitz N. Humanistic Approaches to
Health Care: Focus on Social Work. Birmingham: Venture Press.
Fuko, M. (1981), Istorija seksualnosti. Beograd: Prosveta.
[1] Paradoks je da u protestantizmu, koji uvodi individualizam, prevladava
grupni vid ispoljavanja baš tog istog individualizma. To možemo razumjeti ako
uzmemo u obzir da u protestantizmu mora biti svima dostupna, bezmadežna knjiga.
Njegova sloboda mora biti u izlogu. Dok je u katolicizmu pojedinac sakriven u
njedrima zajednice (ili čak institucije).
[2] U Jugoslaviji prvi pregled tih pravaca dao je Josip Berger u knjizi
»Treći roditelj« (1986), a glavni promotori i pioniri bili su još Kostić i
Klisić u Beogradu, i Stritih, Lamovec i autor ovog zapisa u Ljubljani.
[3] Razlika između grupa za samopomoć i uzajamnu pomoć je, nominalno, u
tome, da se prve sastaju kako bi ljudi kroz interakciju naučili kako da pomognu
sebi samom, dok je svrha drugih da si članovi pomažu među sobom. Prve se više
nalik na psihoterapijske grupe (ponekad i sa sličnom zabranom druženja van
grupnih sastanaka, druge pak više nalikuju na socijalni rad u tome da si
članovi grupe pomažu u stvarnim poteškoćama i drugim stvarima van grupnih
sastanaka, u zbilji.
[4] Često se to događa kad grupa barem djelomično postigne svoj cilj. Tada
se može okrenuti prema sebi i vrlo vjerojatno je da se pojave narcizmi vodećih
figura koje kao da vide grupu više kao oruđe u ostvarivanju svojih osobnih
dobiti nego obratno. Southgateov rad bio je usmjeren baš u takvu vrstu grupa i
procesa u njima. Utisak je da, premda u velikoj mjeri uspješan, mu fale još
nešto. Što?
[5] Više o tome u nastavku i u »Timovi kao način interdisciplinarne
suradnje« (Flaker 1996).
[6] Što može značiti aktere koji će koristiti ishode istraživanja – što
često znači i korisnike usluga socijalnog rada.
Ni komentarjev:
Objavite komentar