Početne napomene
Dok sam u prvoj seriji ispisao ono što su sadržavali dijapozitivi uvodnog predavanja, u sljedećim blogovima pokušati ću zapisati neke od misli koje su mi navrle uz izvještaje i predavanja, ali i kasnije pri pisanju blogova.[1] Mjestimice biti će to fragmentarno i epigramski, ponekad i u obliku kraćeg bloga na neku temu.Uz preispitivanje teorije i prakse grupnog rada i grupne dinamike pokušavati ću, koliko mi uspije, baviti se i za socijalni rad bitnim pitanjem odnosa između razumijevanja i djelovanja.Osnovni tekst koji smo upotrijebili kao 'input' za naš iskustveni rad kao i za predavanja koja su tematizirala zbivanja u grupama bio je strip Johna Southgatea (1980). On je dobar u tome da na pristupačan način sjedinjuje jednu od bitnijih teorija grupa od Biona najprije sa jednim od osnovnih pojmova Wilhelma Reicha pa onda, u dijelu o samoraslom akcijskom istraživanju s učenjem Paola Freira, da bi na kraju dao niz praktičnih vježbi za iskustvo u grupama. Premda se radi o stripu, znači o popularnoj formi koja nužno neke stvari skraćuje i pojednostavljuje, ta sinteza nije banalna i ne nanosi štete izvornim koncepcijama.[2] No ipak ćemo se u nastavku osvrnuti na neke od izvornih koncepata – ne toliko da bismo upotpunili u stripu izložene pojmove, nego da bismo dodali još neke potrebne naglaske za potpuniju sliku o grupnim procesima i zbivanjima. Uz to dodati ćemo još neke naglaske iz riznice znanja o grupnoj dinamici koji ne pritječu spomenutim autorima.
***
Southgate predstavlja grupni proces kao kreativni ciklus kroz redoslijed faza 'njegovanja' (nurturing),
'energiziranja', 'vrhunca' (peak) i 'opuštanja' (relaxing). U toj shemi ne samo
da posuđuje i prevodi Bionove osnovne pretpostavke (OP) ovisnosti, borbe ili bijega i parenja
(više o tim pretpostavkama u nastavku) i ne samo da ih stavlja u vremenski
redoslijed (što su radili i Bionovi suradnici i nasljednici[3]
ali ne i sam Bion) nego im daje i
energijsku vrijednost intenziteta i, s time skladno, i točku vrhunca koje u Biona nema.
Time uvodi Reichov (1990) obrazac orgazma[4];
ne kao provokaciju ili kao začin koji erotizira građu i čini je zanimljivijom
nego kao opći način ljudskog funkcioniranja. Reich je velik redukcionista,
traži opću formulu – zajednički princip funkcioniranja (CFP – common
functioning principle) svega živog od ljudske stanice do svemira.[5]
U tom smislu orgazam je ujedno metafora, bolje rečeno metonimija, i stvarni
proces inicijacije, podizanja napona, kulminacije osjećaja i opuštenog
smirenja, jer za Reicha i Southgatea energija koja prati stvaralački proces je
ona ista životna energija (élan
vital) koja puni orgazam. Bez obzira na to radi li se o identitetu ili tek analogiji ona
može puniti i grupni rad.
Jedna od bitnih razlika mogla bi se naći u poimanju vrhunca. I u
orgazmu i u radu vrhunac je kulminacija, čak eksplozija. No kad radimo on
označava i stvaranje produkta.[6]
Bez obzira na kvalitete procesa on može (i obično biva otuđen). Što može, ali
ne mora, traumatično djelovati na kreativni proces. Dok nas orgazma sjedinjuje
s svemirom, produkt nas sjedinjuje s trgom.
Takvo ili onakvo opisivanje procesa i događaja u grupi je tek pričanje,
naracija o grupi (nije stvarno događanje). Kao čin ono je, u jeziku grupnog
procesa, dio opuštanja, pogled unazad, slavljenje minulih događaja. Kao takvo
slijedi standardni narativni luk – dispozicija, zaplet, vrh i rasplet s
epilogom identičan s opisom grupnog razvoja. On obično služi kao mitsko
utemeljivanje postojanja grupe: „Kako smo nastali kao grupa“, „Što smo kao
grupa postigli“ itd. U narednim fazama može grupa o tom mitu postati ovisna,
što u jednu ruku podupire njezin daljnji rad, ali u drugu može osujetiti njezin
kreativni potencijal.
Radi se znači o dvije vrste otuđenja – otuđenju događaja i stvari
riječima i ekonomskog otuđenja produkta grupe. Prvo je neminovno ako hoćemo o
grupi pričati, drugi ako hoćemo u grupi napraviti nešto što ima smisla van
grupe. Ako ne pristajemo na nijemu autarkičnost grupe treba nešto poduzeti. S
jedne strane tražiti riječi-djela koji stimuliraju i deblokiraju kreativnost
grupe u nastavku, s druge strane kako očuvati vlasništvo nad proizvodom grupe,
odnosno kako ga ponovo prisvojiti ili prijeći
preko granice grupe i učiniti ga općim dobrom. Kako to napraviti – možda ćemo
saznati u nastavku ovih grupnih, osječkih ogleda.
Referencije
Bion, W.R. (1983), Iskustva u radu s grupama i drugi radovi,
Naprijed, Zagreb
Reich, W. (1990) Funkcija orgazma.
Beograd: Mladost.
Southgate, J. i Randall, R. (1980), Cooperative and Community Group Dynamics.
London: Barefoot Books.
[1] Blogove ću zato numerirati duplo – kao nastavak prve serije blogova i
kao novu seriju.
[2] Strip kao sredstvo popularizacije nauke ima tu prednost da uz zgusnute
riječi upotrebljava i sliku, crtež koji dodaje bogatstvo informacija i time
upotpunjuje manjak, katkad suvišnih, riječi.
[3] Cf. Robert de Board, The Psychoanalysis of organizations. London:
Tavistock, 1978.
[4] Redoslijed orgastičnih faza u samome orgazmu sličan je, čak identičan,
premda zbivanja drugačije nazivamo. Počinje 'predigrom' koja nije samo početno
podizanje uznemirenosti već je i istraživanje erogenih zona partnera, divljenje
njezinom ili njegovom tijelu, pojačano osjećanje svoga i prihvaćanje tijela
drugoga. Stvara se napon – emocionalni i tjelesni, koji iziskuje ulazak u
tijelo drugoga i primanje toga u sebe. Penetracija je početak stvarnog
sjedinjivanja, hvatanja ritma drugoga koje skokovito povećava napon trljanjem
(frikcijom) tijela i spolnih organa, voljnim grčevima (kontrakcijama),
koncentriranjem osjeta na genitalije da bi došlo do eksplozije u nevoljnim
grčevima tijela u cjelini (konvulzijama), zamagljivanja svijesti i brisanja
granica između sebe i drugoga (i svega ostalog), ujedinjenja u pokretima i
osjećajima koje doživljavamo ne kao moje ili tvoje već kao naše (ili više od
toga – sve-mirske). Opuštanje koje slijedi kraj je i ujedno produžetak orgazma.
Disanje je još uvijek duboko, ali se smiruje, miluje se osjećaj bivanja zajedno
kroz maženje, proslavu s grljenjem i poljupcima, žarenjem (glow) tijela i duše,
ponekad stapanjem u zajednički san. Zbog kojekakvih fizičkih, socijalnih i
psihičkih (što Reich naglašava) ovakav pun orgazam biva osujećen – predigra
izostaje ili je prekratka, ponekad preduga, penetracija ide silom, vrhunac se
previše odlaže, nevoljni grčevi se lokaliziraju i nastupaju suviše rano
(prerana ejakulacija), vrhunac izostaje ili ga zamjenjuje „tucanje“ jedan
drugog, rastaje se u žurbi, ponekad u žalosti ili čak u gnjusu. Nemogućnost
punog doživljavanja orgazma Reich naziva „orgastičkom impotencijom“.
[5] Za Reicha taj je princip pulsiranje. Širenje i zgrčavanje, strujanje
uznemirenosti od centra prema periferiji (seksualnost) i natrag prema centru
(tjeskoba). Orgazam je samo vid toga kroz vremensku gradaciju napona i
pražnjenja.
[6] Moguće je doduše smatrati dijete produktom orgazma ili sam orgazam kao
produkt (»Jesi li doživjela orgazam, draga?«). Dok je začeće tek sretan (ili
nesretan) događaj koji se slučajno dogodi, potrošačko poimanje orgazma kao robe
suprotno je onome što orgazam sam po sebi znači.
Ni komentarjev:
Objavite komentar