Po Bionu, glavno je pitanje koje treba u vezi grupa postaviti koja je
pretpostavka njihovog postojanja. Specifične pretpostavke grupnog postojanja,
rezona njihovog rada i sastajanja su bezbrojne. Mogu biti u grupi usuglašene
ili može o njima biti spor. Mogu se nadopunjivati ili se međusobno
isključivati. Mogu biti više radnog, produktivnog karaktera ili više
emocionalnog, ili druželjubivog. Bion, međutim, ukazuje na to, da postoje neke
'dubinske', osnovne pretpostavke. One
nisu u prvom planu, očite, nego stvaraju emocionalni temelj grupnog postojanja.
Daju opće odgovore na pitanja čemu služi grupa, s kojom svrhom ona postoji
odnosno pod kakvom pretpostavkom ona funkcionira ili zašto ljudi u njoj budu.
One zahvaćaju cijelu grupu odjednom (od njih se nemoguće distancirati, jer i
kada bi to htjeli distanca, disidentstvo bilo bi još uvijek u odnosu na tu
pretpostavku). I ne mogu postojati istovremeno u istoj grupi.
Bion nabraja tri ovakve osnovne pretpostavke: osnovnu pretpostavku ovisnosti (OP-O), borbe ili bijega (OP-BB) i parenja
(OP-P).
Kod grupe ovisnosti
pretpostavka je ta da se o učesnicima neko
brine. Da taj netko zna što članovima grupe treba (bolje od njih samih), da
je to što je dobro ili loše za njih već negdje piše i da vođa to zna i treba
članovima objasniti, isporučiti. Vođa takve grupe može biti „pismo“ ili pak
svećenik koji to pismo grupi interpretira. I ako se grupa protiv ovisnosti od
vođe buni ona još uvijek djeluje na temelju te iste pretpostavke – i kad nudi
novog vođu ili novi princip djelovanja.
Kod grupe borbe ili bijega
pretpostavka koja ujedinjuje grupu je opasnost.[1]
Grupa se ujedinjuje protiv zajedničkog neprijatelja bilo u borbi protiv njega
bilo u bijegu pred njim. Neprijatelj može biti vanjski, neka druga grupa, a
može biti i koja druga opasnost, ili može biti unutrašnji – „žrtveni jarac“.
Postavlja se pitanje ima li opstanak grupe smisla i koji je smisao opstanka.
Vođe postaju oni koji smognu potrebnu paranoju i mogu mobilizirati grupu, možda
čak i svojim odsustvom – oni vode bijeg.
U grupi parenja zavladati će
žovijalna atmosfera, javljati će se aluzije na seks i romantiku. U takvoj
atmosferi grupe ne treba vođa – grupu sastavljaju parovi (vođa će se tek roditi
– Mesija). Nade se polažu u budućnost, stvara se utopija boljeg života koji će
kad tad nastupiti (što može značiti da se sada ne isplati bilo što
poduzeti).
OP predstavljaju emocionalni dio grupnog zbivanja, onaj fundament
(osnovu) koja drži grupu zajedno (kolikogod pretpostavke bile imaginarne i
nestvarne).[2]
Osjećajno, emocionalno ljepilo grupe. Izrazi koje uvodi Southgate – njegovanje,
energiziranje i opuštanje, možda čak i bolje ocrtavaju emocionalni ton grupnih
razdoblja odnosno pretpostavki, no ne radi se samo o ozračju nego o
pretpostavljanju.
Slično kao što Southgate pravi razliku između kreativnih i
destruktivnih grupnih procesa Bion podvlači granicu između osnovnih
pretpostavki (OP) i radne grupe (RG). Dok je prekrštavanje u polarizirani par
kreacije i destrukcije, premda humanističko, gotovo manihejsko (sa spašavajućim
kompromisom intermedijalnosti) razliku između RG i OP možemo shvatiti kao
dopunjujuću. RG je, recimo, racionalni vid djelovanja grupe, pretpostavka je da
se grupa sastala da nešto radi, pa će se pod top pretpostavkom i organizirati.
Međutim ona treba osnovne pretpostavke da ostane živa – ne toliko u smislu
diskusije gore već u smislu emocionalnog napona – nijedna ljudska grupa ne može
biti tek sastav robota. Pitanje nije ili radna grupa ili funkcioniranje na
temelju osnovnih pretpostavki već kako će radna grupa uklopiti osjećajni dio u
svoje funkcioniranje, kako će iskoristiti pojedine osnovne pretpostavke da
postigne svoje radne ciljeve. Svaka osnovna pretpostavka može imati svoj smisao
u određenoj fazi, momentu rada grupe. Ali može, ako je disonantna s modusom
koji grupi u tom trenutku treba, grupu osakatiti, učiniti je jalovom, nemoćnom.
Tako treba i razumjeti pojam destruktivne
grupe. One se javljaju kad emocije pojedine osnovne pretpostavke preplave
funkcioniranje grupe, kad se zbog snage emocija određene pretpostavke gubi
kompas, gubi radni vid postojanja grupe. Zato RG mora izraditi, svjesno ili
češće nesvjesno, kontejner – posudu koja će emocije sadržati (contain), učiniti
ih „sadržajnim“, koja će grupi omogućiti da ih prihvati ili zahvati. U
suprotnom slučaju emocije će zapljuskivati preko rubova posude, možda je čak
uništiti i preplaviti njezino postojanje. Paradoksno – one pretpostavke koje bi
trebale grupu očuvati – uništiti će je do kraja.
Referencija
Guattari, F. (1984). Molecular Revolution, Penguin Books
[1] Pretpostavka opasnosti uzništenja grupe, anihilacije u biti je ono što
stvara osnovne pretpostavke, bojazan da grupa neće više postojati prevladava se
baš osnovnim pretpostavkama – ili trebamo nekoga tko će nas pred tim zaštititi
ili se trebamo protiv opasnosti boriti ili pred njom bježati ili pak stvoriti nešto
novo što će nas u budućnosti spasiti. No samo pretpostavka borbe ili bijega
izravno adresira opasnost, druge dvije adresiraju zaštitnika ili spasitelja.
[2] Nije opasnost nepostojanja, nestanka grupe nestvarna. Naprotiv, svakoj
grupi kad tad doći će kraj. Iluzorne su fantazije da će grupa opstati,
preživjeti samu sebe. To zapravo uvode OP. Konačnost grupe je činjenica. S tom
činjenicom se grupa mora suočiti, barem ako hoće postati subjekt, kako utvrđuje
Guattari (1984: 22) i ne biti ovisna o moći ili idejama nekog drugog ili pak
svojim vlastitim. Mora imati moć sagledati svoju smrt (ili ludilo) kojima
postaje neko ili nešto drugo.
Suočavanje sa svojim koncem grupe
izbjegavaju na dva sasvim suprotna (ali komplementarna) načina. Jedan način je
institucionalizacijom grupe s kojom postojanje grupe ne zavisi o konkretnim
ljudima i konkretnom sastavu, članstvu grupe nego o funkcijama i unaprijed
definiranim strukturama i pravilima – koje može izvršavati bilo tko – tako
grupa preživljava bez konkretnih članova. Drugi način je s polaganjem i
ulaganjem nade u pojedince koji će, kad apsolviraju grupu, (raz)nositi njezinu
baštinu i umnožavati ju.
Ova rješenja uvelike podsjećaju na OP-O
i OP-P. Stoga bismo mogli zaključiti da jedino modus OP-BB investira u grupu. Što
je donekle točno. Pod tom pretpostavkom stvara se pripadnost grupi (ne ideji
ili vezama) i propitkuje, i na kraju možda stvara, smisao postojanja grupe. Na
vrhuncu, koji trolistu Bionovih osnovnih grupnih pretpostavki dodaje Southgate,
to je ili ludilo ili vizija. Možda je baš otuđenje produkta onaj kraj grupe
koji spaja kraj s krajem, koji grupu spaja s okruženjem (zajednicom,
institucijom) i pojedincima koji ju tvore.
Dobar primjer sagledavanja smrti je
način funkcioniranja grupa za uzajamnu pomoć oboljelih od SIDE u početcima
epidemije. I tamo su se pojavljivali karizmatični vođe, sposobni ljudi koji su
mogli animirati grupu, mobilizirati resurse itd. Pošto se pretpostavljalo da će
aktualni vođa kad-tad umrijeti, članstvo grupe vodilo je računa o tome da bude
sve što vođa radi transparentno, poznato svima ostalima tako da kad premine,
grupa može nastaviti svojim radom bez nekih većih trzavica. Predviđena smrt
vođe postaje masivni temelj demokratičnog funkcioniranja vođe (za kojega se
često pretpostavlja u drugim grupama da će uvijek biti tu).
Isto tako bi mogli ljudi koji djeluju u
grupama korisnika službi mentalnog zdravlja s pravom pretpostaviti da će njihov
vođa kad-tad doživjeti psihički slom i biti neko vrijeme nefunkcionalan. No
premda to dobro znaju, tu činjenicu potišću na rub svijesti i prave se da toga
neće biti. S time ne izbjegavaju samo pomisao na neku nužnost već izbjegavaju i
nelagodu, nepristojnost da nekomu vele da je lud. Ne zovi vraga dok magarac
ulazi na vrata.
Ni komentarjev:
Objavite komentar