Suprotnost dijalogu je nametanje (ili invazija). Nameću se
riječi, s njima ideje i na kraju djela. Svijet poprima svojstvo statične
strukture imenica koje njime ovladavaju. Riječi se čitaju kao upute kojima je
treba slijediti, ne treba znati ništa drugo no što one zapovijedaju raditi. Obrazovanje
poprima značaj bankarstva koje deponira ideje u ljudsku svijest da bi vlasnici
banka ubirali kamate (ili čak „kamatarili“). U socijalnom radu to znači pomoć
umjesto moći, reketarenje umjesto osnaživanja. Stavljanje ljudi u unaprijed
određene kategorije i predavanje znanja kako se u skladu s njima ponašati.[1]
Ljudi postaju predmet ideja koje se nameću, nekritički ih usvojavaju odnosno
usađuju kao čipove s propisanim algoritmima ponašanja.
Nametanjem ih usađene ideje lišavaju mogućnosti da imenuju svijet,
da ga mijenjaju, da budu dio stvaranja povijesti (već povijest stvara njih).
Ostaju bez riječi. Nemaju pravo glasa. Kolonijalizam ideja (u funkciji
ekonomskog iscrpljivanja) stvara kulturu
muka, tišine. Gromoglasni
zvučnici koji odozgo talože ideje u našoj svijesti na širokom dnu stvaraju
poslušnu tišinu.
Dok su naši prednici u predmoderna vremena
naučili trpjeti tu tišinu uz povremene bune i ustanke[2]
u „post-modernoj“ epohi postajemo zavisni od buke propagande, nikad nam nije
dosta „novih ideja“ premda u sebi shvaćamo da nam, poput nove doze droge, ne
donose ničega novoga. Tišina postaje apstinencijska kriza u potrošnji
ideja-uputa.
Lišavanje (deprivacija) samo je drugo naličje
nametanja.[3]
Kad nam nameću riječi, ideje i djela, lišeni smo mogućnosti za vlastito
imenovanje svijeta oko nas, djela koja autentično odgovaraju na situaciju u
kojoj smo se našli. Ili suprotno – kad smo lišeni riječi otvara se prostor da
nam se nametnu tuđe, da ih moramo slušati. Premda je efekt isti nametanje i
lišavanje doživljavamo drukčije. Nametanje doživljavamo kao agresivan čin, kao
uguravanje nečeg tuđeg, lišavanje kao ignoriranje odnosno aroganciju, da nas
nitko neće čuti. U oba primjera radi se o ne-uvažavanju, o nepoštovanju – kod
nametanja nas kao aktivnog prijemnika, kod lišavanja kao odašiljača.
Korištenje znakova
U grupi upotrijebili smo znakove s kojima
smo pokazivali svoj osjećaj o tome jesmo li se s nekom našli u dijalogu (jesmo
li osjećali solidarnost s time što je kazivao), jesmo li osjetili da nam neko
nešto nameće (govori nešto što nam je tuđe ili čak neprihvatljivo), ili dali
smo se osjetili lišeni riječi (da nas ignoriraju, da govore nešto što nema veze
odnosno nije relevantno za naše iskustvo). Smisao te vježbe nije bio samo u
tome da ilustriramo freirejanske pojmove u praktičnom zbivanju, već da
njegujemo dijalog u grupi i da se obaziremo na osjećaje zapostavljenosti i
nametnutosti. U nekim grupama bilo nas je stid lamati rukama (radije smo
lamatali riječima J), a grupa
koja je tu tehniku prihvatila koristila ju je i poslije vježbe – bili su toliko
očarani djelovanjem znakova da su ih ti znaci začarali – dok su bili zajedno
nisu ih mogli napustiti.
Paradoks je u tome da do riječi dolazimo
znakovima, a ne riječima. U grupi koja je sastavljena od prilično jednakopravnih
članova i koja djeluje na jednakopravnoj osnovi – protivljenje nametanju sa
strane drugoga može značiti opet (za tog drugoga) nametanje neke „istine“ koja
nije njegova. Znaci su, s druge strani, diskretniji i obazriviji, „ne skaču u
riječ“ a svejedno dadu govorniku do znanja kako njegovu priču doživljava
publika.[4] S time
otvaraju više prostora za dijalog, ujedno daju mogućnost saopćavanja s strane
slušaoca, i daju im aktivnu ulogu, a govorniku neposredni feedback i njim
mogućnost više da uđe u dijalog s ostalim članovima grupe, da i on „sluša“
grupu odnosno da razviju razgovor o istinskim pitanjima za polaznike grupe, o
svojim autentičnim zanimanjima – da ostvaruju dijalog.
Ovakvi znaci jesu neverbalni i jesu
komunikacija (a što nije? – jebo te Watzlawick[5]
– ali ovo definitivno je) međutim nisu ono što obično nazivamo neverbalnom komunikacijom. Pod tim
imenom podrazumijevamo one vidike saopćavanja koje ne prenosimo riječima već
tijelom, držanjem, pokretima, tonom glasa, izrazom lica itd. Ali i djelima, postupcima,
čak s rasporedom prostora i ukrasima u njemu. Tjelesni vid općenja je vrlo
bitan, pogotovo u grupi. No on se prilično razlikuje od općenja riječima. Premda
riječi mogu biti i jesu puno puta višeznačne ipak je njihovo značenje definirano
pojmovima koje one obuhvaćaju i sadrže. Tijelo priča na drukčiji način[6]
– jedna gesta može se tumačiti na bezbroj načina a i sadrži bezbroj poruka –
ako neko gleda u pod možemo zamisliti da tamo nešto traži, da odmara, da ga
boli glava, da se tako koncentrira, da mu je pozlilo, da gleda tamo, da ne bi
gledao u oči ili nešto drugo što bi mogao vidjeti – i tako dalje.[7]
Znaci koje koristimo imaju određenije
značenje, oko njih, barem u određenoj grupi, postoji konvencija o njihovom
značenju. Međutim nisu ni riječi[8]
ni općeniti izrazi tijela ili dijela. Niti nešto između njih. Dok jezik
izražava pojmove i tijelo pokazuje osjećanja ovakvi znaci, poput putokaza,
ukazuju na nešto, usmjeravaju pozornost – u našem primjeru na nešto što se
događa u grupi.
Referencija
Hobsbawm E. (1969)
Bandits. London: Weidenfeld &
Nicolson.
[1] Nije rijetkost u socijalnoj skrbi da se korisnici ucjenjuju. Za
primitak socijalnih davanja moraju pogodovati primjerenim ponašanjem (za uzvrat
za novčanu pomoć treba je prestati piti). Dok je to bilo u prošlosti u biti
zloupotreba položaja, koja zanijekala neotuđiva prava korisnika, sada sve više
to ulazi izravno u socijalnu politiku, npr. pod izlikom »socijalne aktivacije«
- neimarstvo nije dovoljan razlog, temelj za socijalna prava, treba ih je
zaslužiti – napraviti nešto tako kako ćaća kaže.
[2] Spontani revolt potlačenih masa se izražavao u hajduštvu –
predrevolucionarnom, pred-političkom pokušaju redistribucije ljudskog bogatstva
koji dobro opisuje Hobsbawn u svojem djelu Bandits (1969). No pored toga
kolonijalizirani (ili kod nas polu-kolonijalizirani) živalj koristio je i
taktike »hvatanja krivina« ali »podmetanja« na Švejkovski način, subvertiranja
riječi-naredba dovedavši proturječja koje one sadrže do apsurda. No podmetanje
mogu kao način vladanja (PR) koristiti i nosioci moći.
[3] Dok Freire koristi samo izraz nametanje (invasion, invazija) za
označavanje procesa kojim nosioci moči, hegemona, nadvladajuća ideologija
(Gramsci) nameće jezik i svoje poimanje svijeta, Southgate ga dopunjuje pojmom
lišavanja – deprivacije. Dok su to u teoriji društva i društvene akcije to samo
lice i naličje istog procesa, u teoriji grupa i grupne dinamike to su ipak
fenomenološki dvije sasvim različite pojave – koje doživljavamo na drukčiji
način – nametanje kao agresivan čin, invazivnu akciju drugoga, dok lišavanje
doživljavamo kao nemar, ignoriranje, kao da druge nije briga što imamo reći.
[4] I znak da se slažemo, da smo u dijalogu – koji u biti potvrđuje riječi
govornika imaju za dijalog korisnu funkciju – sprečavaju da čovjek odveć
»dulji«, da uvjerava uvjerene. S time smanjuje redundantnost pričanja koje
unatoč slaganju uzrokovati u osjećaju napuštenosti odnosno u lišavanju riječi.
[5] Poznata je Watzlawickova izreka: „Nemoguće je ne komunicirati!“ No ta izreka
temelji se na tautološkom zaključivanju. Dakako, ako definiramo bilo koji odnos
između dvije jedinke kao komunikaciju sve su jedinke u komunikaciji. U najmanju
ruku takav aksiom je redundantan kao što je redundantno kad kažemo da je sve
dio svemira. No kad smo baš pri svemiru možemo primijetiti da je izreka
neistinita barem što se tiče komunikacije sa intelektualnim bićima van Zemlje. Ili
oni ne postoje, ili ih nismo našli odnosno ostvarili kanale komunikacije s njima.
Pristaše Watzlawickove tvrdnje mogli bi se suprotstaviti konstatacijom da neki
već komuniciraju s vanzemaljcima. Neka!
Ali da se tu osvrnemo na ono što nam
govori Freire. Nemogućnost sada otvara mogućnost u budućnosti, To je bit
dijaloga, preči granice svoje egzistencije.
[6] U tom smislu izraz »jezik tijela« (body language) nije ništa nego
oksiomoron (duhoviti nesmisao) – doskočica. Eventualno bi mogli govoriti o
»govoru tijela« jer tijelo nam ipak, iako ne riječima denotativnim značenjem,
nešto »govori« (i govor svojim tonom dodaje riječima konotacije). Mogli bi reći
da nam tijelo čak nešto priča, pogotovo jer se služi poput priča analogijama
koje nam stimuliraju imaginaciju van onoga što sadrže puke riječi.
[7] Kako tumačimo govor jezika nalikuje na ono što smo gore pisali o osnovnim
pretpostavkama. One i jesu neverbalne dok ostaju u grupi prešućene. Vrlo je
vjerojatno da se one prenose neverbalnim putem, putem analogije koja, suprotno
od konsekutivnosti jezika, može odjednom obuhvatiti sve.
Ni komentarjev:
Objavite komentar