Grupni rad se pojavio od samog početka socijalnog rada, kao treći put, nešto između rada s pojedincem (Casework) i rada u zajednici (Community Work). Međutim od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća trodijelna podjela na rad s pojedincem, grupom i zajednicom prevladana (kao što je nadvladan terapeutski pristup u socijalnom radu). Već tada su se pojavila pitanja: „Gdje svrstati rad s obitelji? Rezidencijalni rad?!“.
Obitelj
je tradicionalno proizlazila iz rada s pojedincem, redovno se naime događalo da
je trebalo, kad se radilo s pojedincem, raditi s njegovom ili njezinom
obitelji. No, obitelj, premda važna za pojedinca, nije pojedinac, već grupa. Uz
to je to posebna grupa, ukorijenjena u srodne veze i odnose, sa svojom tipičnom
strukturom i izraženim zajedničkim interesima, među njima i ekonomskim. Obitelj vrlo
često, možda čak češće nego grupom, nazivamo zajednicom.[1]
Još
u većem čudu našli su se socijalni radnici koji su radili u ustanovama. Dakako
da su radili s pojedincima, ali radili su i u grupama (odgojnim, rekreativnim,
obrazovnim itd.). Institucija sigurno i premašuje okvir grupe. Je li se radi o
zajednici teško je reći – neki autori poput Goffmana i Christieja odlučno prave
razliku između institucije i zajednice – ali i ako prihvatimo tu razliku možemo
konstatirati da se unutar institucije (u njezinom podzemlju) obrazuju zajednice
zatočenika, a s druge strane poslije drugog svjetskog rata počelo se raditi
terapijskim (ponekad domskim) zajednicama kao s novim oblikom rada. Dakako da
se tu ne radi samo o povezivanju različitih modusa socijalnog rada već se oni
isprepliću u jedinstvenu cjelinu, ali i stvaraju nove oblike rada koje su u
odnosu na klasičnu trodiobu metoda transverzalne i, kao na primjer u timskim
konferencijama, prelaze s nivoa pojedinca, na grupu, instituciju i zajednicu –
i natrag.
Već
krajem sedamdesetih, a pogotovo u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, pod
utiskom radikalnog socijalnog rada, uplivom sistemskog pogleda u socijalnom
radu, a pogotovo zbog organizacijskih promjena – dezinstitucionalizacija,
uvođenje „case managementa“ i sl. novije
metode transverzalno prelaze teritorije pojedinca, grupe i zajednice.
Napušta se klasična trodioba i više se govori o pojedinim tehnikama, oblicima
rada, paketima usluga, usmjerenjima, vještinama, itd.
Primjer uličnog rada.
U
početku osamdesetih sudjelovao sam u akcijskom istraživanju „maloljetničkih
prestupničkih družbi“ (Dekleva, Flaker, Pečar 1982). Namjera je bila da se
pokuša na četiri lokacije s grupnim radom s djecom koja su bila u kaznenom
postupku i namjerom da im odgojna mjera bude „stroži nadzor“ ali da se vrši u
grupnom obliku. Dok su se tri grupe maloljetnika pozivu centara za socijalni
rad odazvale i počele se tjedno sastajati, mladi ljudi s kojima sam s kolegicom
trebao raditi i koje je uredno, sa službenim pozivom, centar pozvao na
sastanak, nisu došli – ni prvi ni drugi put. Razmišljali smo da odustanemo,
možda potražimo neku drugu grupu, no odlučili smo se da odemo tamo gdje ta
djeca žive.
Tu
smo ih upoznali u sasvim drugom svjetlu, radili smo i s drugom djecom iz tog
naselja, rješavali konflikte sa susjedima, postigli da su ti dječaci osnovali
mjesnu omladinsku organizaciju, u domu mjesne zajednice organizirali prvi punk
koncert, i što je najvažnije uspjeli da tu djecu nisu smjestili u neku ustanovu.
Rad koji je trebao biti grupni rad prometnuo se u rad u zajednici, bolje rečeno u
ulični rad, međutim i tu smo radili i s grupama, bili medijatori među grupama i
pojedincima, zastupali djecu i grupno i individualno, pružali podršku u sasvim
osobnim stvarima.
Primjer osobnog planiranja i
provođenja usluga.
Polazište
pri osobnom planiranju (kao i svim drugim metodama koje su proistekle iz „case
managementa“) je dakako uvijek pojedinac. No u tijeku stvaranja osobnog plana
treba razgovarati i s drugima koji će biti uključeni u provođenje plana bilo
kao plaćeni pružatelji usluga bilo kao neformalni pomagači. Stvara se grupa
podrške koja se i stvarno sastaje u svojstvu timske konferencije. Članovi te grupe reprezentiraju zajednicu i
ustanove i potvrđivanjem plana ne samo taj plan legitimiraju nego ga i
socijaliziraju.
Možemo, znači, govoriti o različitim razinama djelovanja ali ne kao isključivim momentima našeg rada.
One uvijek prelaze okvire definitivnih razina. I kad radimo s
pojedincem u usko definiranom kontekstu, obraćamo se grupama u kojima on
djeluje, i kao što smo naučili ni pojedinac nije kompaktna jedinica već je
decentriran u mnoštvo uloga i doimanja sebe, a one su odraz učešća u raznim
grupama, pogotovo onim koje su za čovjeka referentne, čak i više, odraz su i
društvenih uređenja u kojima čovjek živi. Također kad radimo u grupi, čak kad
nam je fokus na grupnim fenomenima, to, između ostaloga radimo radi pojedinaca
i s pojedincima ali i u nekom društvenom kontekstu koji određuje uvjete rada
grupe kao i njezinog postojanja. U socijalnom radu u zajednici moramo stavljati
i pojedinca kao mjerilo učinka, baviti se procesima uključivanja i
isključivanja sasvim konkretnih ljudi, a s druge strane zajednicu razumjeti
kroz djelovanje više grupa i dinamike koje one stvaraju.
Zaključiti možemo
dakle da grupni rad ne postoji (više) kao određena metoda socijalnog rada
već kao registar očitavanja našeg rada. On može biti polazište, prvotni okvir
rada u socijalnom radu ili tek jedna od ravnina koje priječimo ili na koji se osvrćemo
kada radimo s ljudima. To isto vrijedi i za rad s pojedincem i zajednicom.
Referencija
Dekleva, B., Flaker, V., Pečar, J. (1982)
Akcijsko raziskovanje mladoletniških prestopniških združb. Ljubljana:
Inštitut za kriminologijo pri Pravni fakulteti.
[1] Dok je prelazak o pojedinca na grupu dosta jasan, postavlja se
pitanje: Kada grupa postaje zajednica? Koje su odrednice toga prelaska? Dali
analogno s prelaskom od pojedinca u grupu, to čini broj grupa – kojih ima u
zajednici više. Ili je to postojanost nekog društvenog identiteta. Možda nam
pri tom može poslužiti razlikovanje koje pravimo između stambene grupe i
zajednice. One mogu imati čak isti broj članova, međutim o stambenoj grupi
govorimo kad se radi o grupi ljudi koji su smješteni u neki stan, dok o
stambenoj zajednici (Wohngemeinschaft) govorimo kad se grupa ljudi iz
ekonomskih ili društvenih razloga samostalno i po svojoj volji odluči za
zajednički život. U tom primjeru izgleda da se radi o prethodnom interesu i
volji biti zajedno, dok grupu na početku određuje puko članstvo a nakon toga
dinamika koja se između članova stvara.
Ni komentarjev:
Objavite komentar