Maheri
smo maskiranja svojih stavova, osjećanja, mišljenja. Umjesto da izravno kažemo
što osjećamo, mislimo i koji stav imamo, često svoje stavove prikazujemo kao
opće i služimo se pitanjima koja su biti
retorična. Kad kažemo: „ To se tako ne radi.“ Ili pitamo „Kako to radiš?“ u
biti iskazujemo svoje neslaganje s time što je čovjek napravio. Poštenije i
iskrenije bi bilo da kažemo: „To što radiš mi smeta.“ Još preciznije ako
navedemo točno to što je čovjek napravio i to što smo osjetili kad je to
napravio: „Kad si rekao da je Đurđa krava to me pogodilo, ne samo zbog toga jer
mi je prijateljica, nego sam se i pobojala da ćeš i meni tako nešto reći.“
Prenošenjem
svojih stavova u općenite napravimo više stvari odjednom. Najprije sebe
zaštitimo od prigovora. Zatim sasvim sintaktički prenosimo odgovornost za
radnju na drugoga, on se mora braniti i opravdavati dok mi možemo odmarati u
zavjetrini svoje opće konstatacije ili retoričnog pitanja. S time sebe
oslobađamo svake odgovornosti a drugome namećemo osjećaj krivnje i svoj stav.
On od našeg osobnog stava poprima karakteristike općeg aksioma ponašanja.
Dakako
da su takve govorne figure produktivne u političkim okršajima, čak u stručnoj
ili znanstvenoj polemici, u kojoj često deduktivno polazimo od općeg prema
posebnom, gdje postavljamo pitanja (hipoteze) na koja onda moramo odgovoriti.
Takav način govorenja možda čak i nije problematičan u svakodnevnom životu, ako
atmosfera dopušta protivljenje i podrazumijeva da su tako izraženi stavovi ipak
osobni. Također u svakodnevnom životu ne možemo se pozivati na takvo pravilo
koje grupa nije eksplicitno usvojila. Takva pravila su korisna za učenje o
grupnoj dinamici, za spoznaju tih manevara kod drugih, dajući nam snagu da im
se odupremo, ali i da i mi u svakidašnjici jasnije izrazimo svoje mišljenje i
osjećaje i dopustimo drugima to isto. Tako da u „prirodnoj“ situaciji, u kojoj
to pravilo ne postoji eksplicitno možemo taktno ili čak nježno primijetiti kad
netko koristi te figure: „To ti tako misliš, jeli?“ i barem malko vrati
razgovoru ravnotežu.
Ono
što nam grupe daju je višestrano ogledalo nas samih. Stoga je povratna
informacija o tome što i kako činimo u neku ruku naše pravo. Povratne informacije doduše stalno, kad smo u
grupi, stižu do nas. Međutim i one mogu biti previše implicitne i nerazlučene,
opterećujuće kad ne bi trebale i krivo shvaćene. Traženje feedbacka je zamolba
za poštenu, eksplicitnu i dovoljno preciznu informaciju kako nas drugi vide,
kako vrednuju naš doprinos grupi i druge naše radnje. Zamolba može biti upućena
cijeloj grupi, ali i samo ponekom članu – radi provjere i jačanja pouzdanja.
Zbog važnosti povratne informacije treba ih pažljivo formulirati, a i pozorno
primati.
Primanje
feedbacka je uzbudljiv događaj. Uzbuđuje nas što će drugi reći o nama, jeli se
naše doimanje nas samih slaže ili ne s time kako nas doživljavaju drugi, jeli
su primijetili ono što ne bismo htjeli da drugi vide, hoćemo li saznati nešto o
sebi što ne znamo (svi imamo neke „slijepe pjege“), hoće li to biti pohvalno
ili ne.
Zebnja
pred kritikom ili doživljavanje ono što drugi vele kao kritiku stavlja nas u
defanzivan položaj. Iz toga položaja često reagiramo preduhitreno, odbacujemo
što nam drugi kažu poput vraćanja servisa u tenisu. Time su riječi drugoga
uzalud i gubimo to što bi mogli saznati o sebi od drugoga. Naravno da je dio
toga što drugi vide na nama samo jedan dio nas samih, da su neka opažanja
pogrešna i neke procjene neispravne, da mogu biti ljudi koji nas gledaju u
krivu. I dakako treba to ispraviti – dati feedback na feedback. Ali ne treba to
činiti odmah, na prvu loptu. Loptu treba primiti u ruke, pogledati ju, vidjeti
što valja a što ne, razlučiti korov od sjemena. I tek onda, staloženo,
odgovoriti. Na taj način feedback ćemo iskoristiti.
Dabome
da je lakše primiti feedback koji je precizan i izbalansiran, koji formuliran
pažnjom i poštovanjem. Čovjeku treba saopćiti kako ga vidimo tako da ukažemo i
na njegove ili njezine vrline i nedostatke. Lakše ih je tada primiti. I kad je
dobar feedback ne treba biti previše općenit. Postoji velika mogućnost da ćemo,
premda zahvalni za pohvalu, biti njim razočarani (jer nam u biti ništa ne
kazuje) i čak u njega posumnjati (kaže mi tako reda radi). Bolje je da povratne
informacije ne budu ad personam, da
ne kudimo (ili hvalimo) čovjeka već ono što je on ili ona napravio ili kako je
nešto napravio. To nije samo prihvatljivije za primaoca nego je i konkretnije,
preciznije i nešto što se moglo objektivno vidjeti i u davanju povratne
informacije dobro opisati.[1] Zato je važno u feedback svrstati konkretna
opažanja do kojih smo došli u toku rada grupe, tu i sada, što su svi mogli
vidjeti, pa i sam primalac informacije. Pored toga da je u kasnijim fazama
grupna atmosfera prijemčivija za davanje povratnih informacija (u prvim fazama
zebnja oko toga kako u grupi sudjelujem ja prepreka je tako za davanje kao i za
primanje sadržajnog feedbacka) u kasnijim fazama ima više građe iz koje mogu
polaznici grupe sastaviti staložen i učinkovit feedback.
Važna
komponenta davanja povratnih informacija su i osjećaji davalaca. Treba reći
kakav je učinak činova člana grupe, kakve osjećaje oni probuđuju u meni, kako
se osjećam kad se nešto takvo dogodi. Nije to samo ponukanje obazrivosti na
osjećanja članova grupe nego je bita dio povratne informacije – jer često ne
znamo što naša djela probuđuju u drugima – sama dijela u stanju smo vidjeti i
sami, kako se drugi osjećaju ne znamo možemo samo pretpostaviti.
Napomena:
ako je prednost i vrlina grupa koje same sebe promatraju i kojima je cilj
dobiti iskustvo u sudjelovanju u grupi da o doprinosu grupi razgovaraju i da
riječima dadu povratne informacije učesnicima – pretjerana priča, rječitost je
ujedno i njihov manjak. Možemo nekome reći da je dobar suradnik i vrstan
poznavalac struke, no ako se kod praktičnih problema ne obraćamo na njega ili
nju, tih riječi nismo potvrdili i čovjek može s pravom misliti da su to bile
„samo prazne riječi“. To je toliko više pokazno u realnim grupama. Pogotovo kod
ljudi koji su inače zapostavljeni i obespravljeni dijela govore puno više od
riječi. Možemo pričati klincima koliko su nam važni, koliko ih cijenimo i da
nam je puno stalo do njih. Ali dok se nećemo za njih zauzeti kad budu u nevolji
i barem nešto pri tom učiniti, a pogotovo i nešto riskirati, oprezno, i s
pravom neće nam vjerovati. I to čini razliku između socijalnog rad i tek
savjetovanja.
Prva pravila izuzev baš prvog – koji upućuje
ka slobodnom općenju i djelovanju i koje daje sudjelovanju u grupi dobrovoljan
karakter[2]
– odnose se na uređivanje prometa, odnosno interakcija u grupi – govoriti u
nekom redu, dati prednost manje aktivnima, izbjegavanje prepucavanja. U taj
razred pravila djelomično spadaju i pravila o prijavljivanju smetnje i traženja
osvjetljenja. Ona uvode mogućnost „time outa“ i s time skretanja pozornosti na
dio grupe ili grupnog događanja koji je prešućen a može biti bitan, uz to
otvara mogućnost većeg stupnja participacije. Ona uvode pravila koja
usmjeravaju komunikaciju u neposredniju, jasniju i u omogućavanje da ljudi od
grupe saznaju čim više o sebi i da se u njoj orijentiraju i ostvare veze. Prva
pravila odnose se dakle na „promet“ dok se druga odnose na ton, na raspoloženje
u grupi. Značaj pravila nije da su to stroga pravila, kao na primjer neka
formalna pravila kojih se treba doslovno držati. Ona su u jednu ruku usmjerenja
koja omogućuju da se u grupi počne događati nešto novo, da grupa može
eksperimentirati, u drugu pak ona su kodovi o tome kako se u grupi razgovara –
kodovi koje tek kroz djelovanje pravila u grupi njezini članovi dekodiraju,
odgonetnu.
[1] Sigurno naša djela impliciraju našu osobnost. Ali i mi sami pojam o
sebi stvaramo preko toga što činimo – i za nas je naša ličnost implicitna.
[2] Ovo pravilo to postiže i u grupama u kojima je sudjelovanje obavezno
jer tu obavezu relativizira i daje mogućnost vlastitog oblikovanja učešća u
grupi.
Ni komentarjev:
Objavite komentar