Prije nego što završimo Osječke osvrte na
radu grupi, pogledati ćemo što se (još) u Osijeku dogodilo.
Naš seminar o grupnom radu izgleda da je
pružao jedno drukčije iskustvo nastave a i
drugačijeg poimanja socijalnog rada. Predavanja su bila kraća, tek uvod
ili osvrt na događanje u grupi. To je, barem djelomice značilo da su polaznici
mogli odmah spajati i provjeravati koncepte koji su predani s svojim iskustvom
u grupi. Nije bilo dosadno. Ne samo da smo se poprilično šalili i među
predavanjima i kroz grupni rad, pa i pauzama i na pivu poslije grupa nego je
bilo zanimljivo i onda kad nije bilo smiješno. Učesnici su bili angažirani u
radu, bilo je prostora da progovore, da dadu svoj prilog – da sudjeluju. U tom
smislu seminar je bio demonstracija, ponekad čak i proslava toga što je
imperativ socijalnog rada – da zajedno
nešto stvaramo.
Takav, interaktivan način rada dakako
smanjuje distancu između profesora i studenata. Najednom se nađu u istom loncu
(i kuhaju se).[1] Učitelj
mora, barem djelomično, odstupiti od svoje uloge u koju inače stupa, ulazi u
interakciju neposredno, u prvom redu kao čovjek i tek onda kao profesor ili
voditelj grupe ili seminara. I to stvara produktivnu tenziju i nakon nje manju
katarzu.[2] I to je
smjerokaz za praksu socijalnog rada kao drugarskog
posla u kojem treba biti čovjek, ali ne neka opća ljudina nego sasvim
običan čovjek s svojim vrlinama i manama – i baš to nas čini, između ostalog,
dostupnima i suradnicima.
Uz razgovor o događanjima u grupama često
smo se osvrtali i na općenitije teme socijalnog rada (što u ovom tekstu nije
toliko zamjetno jer to je ipak tekst o grupnom radu). Usput smo se dotakli
nekih bitnih, a i nekih sasvim tehničkih tema socijalnog rada. Bilo bi mi rado
da su studenti zapamtili da je pitanje moći jedno od centralnih pitanja u
socijalnom radu. Ne samo u sociološkom smislu, još manje u psihološkom, nego
baš u socijalnom. S jedne strane moć je tema koja proističe iz nedostatka moći
što je zajednička karakteristika korisnika socijalnog rada, a s druge strane
moć je baš i oruđe socijalnog rada. Moć koja je investirana sa strane centara
moći u nas da nadziremo one koje bi se s pravom mogli pobuniti, da sadržimo (i
zadržimo) one koji iz vlaka društva ispadaju, treba koristiti kao izvor moći,
konkretnog osnaživanja.
Ako pitanje moći primijenimo na situaciju
našeg seminara, vidjeti ćemo da je predavanje neke građe koju smo profesori
(barem donekle) usvojili onima koji ju poznaju tek samo empirijski iz svog
iskustva (svi smo bili u grupama i o svom iskustvu u njima smo razmišljali)
samo jedna dimenzija krupnijeg procesa. Važno je i kako nešto predajemo i kakve
obrasce (Foucault bi rekao dispozitive) moći pri tome koristimo. Počev od toga
kakav je red sjedenja – jesmo li u krugu ili frontalnom (ex katedra) uređenju,
prisiljavamo li studenta nazočnosti „evidencijskim listama“, zahtijevamo li bilježenje „predanih ideja“
kako bi ih studenti zapamtili i kao papagaji ponavljali na ispitu, itd.
Otvaramo li prostor i mogućnosti da studenti, polaznici grupe, izriču riječi
koji baš njima nešto znače, da naprave nešto što im se čini važno, a nisu se
usudili napraviti, da stupaju, ne samo između sebe nego i vizavi profesora i
asistenata u neke druge odnose. Ako nigdje drugdje onda baš u socijalnom radu
moć i nova raspodjela moći nije samo sredstvo učenja već je predmet spoznaje.
Kolikogod su se ljudi već prije poznavali
seminar je pružao priliku za bolje upoznavanje – ljude koje već poznajemo u
novim situacijama i ulogama, ljude koje ne poznajemo da upoznamo na neki
drukčiji, prisniji način. (Između ostalog bila je to prilika za upoznavanje
među redovitim i vanrednim studentima koji inače nemaju zajedničkih kolegija).
Za ta tri četiri dana stvorila se jedna atmosfera zajedništva, osjećaj
pripadnosti (pojedinim grupama i zajednici studenata treće godina pa i u
cjelini). Značajka te atmosfere nije bila tek prisnost nego i osjećaj da se
nešto može napraviti, učiniti, da su neke stvari koje su se prije činile skoro
pa nemogućim, moguće i ostvarive – u grupi i za grupu van nje.
No nije tako bilo za sve od početka. Mnogo je studenata izašlo iz prvog
susreta u fazonu „ovo je glupost“. Činilo im se kao „ne znaju šta da rade“.
Seminar je naime počeo bez uobičajene strukture što se nekim pak činilo, da struktura,
neki unaprijed dan pravac, koherencija, fali. Drugim riječima nedostajala je sigurnost.
Nesigurnost, neodređenost je značajka nečeg novog. Ona je inherentna stvaranju
dok su izvjesnost i neupitnost značajke ponavljanja jednog te istog. U
socijalnom radu i jedno i drugo vrlo je važno. Ponekad treba sačuvati ono nešto
što je još čovjeku preostalo kao oslonac njegove egzistencije, ali još češće
treba stvarati nove prilike koje donose nove izazove. I u jednoj i u drugoj
situacije prilika za stvaranje sigurnosti nema puno. Socijalni rad je rad s
neizvjesnošću. Često nam preostaje tek naša bazična ljudskost kao uporište
izvjesnosti i gotovosti. Ako to primijenimo na rad u grupi to znači da je
ponekad dobro darovati svoje vrijeme grupi i ne znati što će se dogoditi i
očekivati. (I za to vrijeme ne pustiti se primamiti neki osobnoj želji - ići na
pivo, iako je to veoma dobra želja i pivo veoma dobro piće – biti će zato
prilika na kraju kad će trebati „isplaknuti“ nove stvari u našem iskustvu.)
Taj dobar osjećaj
ispunjenosti, pripadnosti i novih mogućnosti koji je čest na kraju takvih
grupnih događaja, obično se polako gubi. To je očito u grupama koje su
sastavljene samo za ovakvu priliku i koje se na kraju razlaze, rasprše u niz
pojedinaca koji se neće nikada više susresti kao grupa. No i u grupama koje
dijele zajedničku sudbinu, koje se susreću, doduše u nekim drugim
konstelacijama, pod istim okriljem i krovom i dalje, takva se atmosfera s
vremenom gubi. Ostaje tek prijatno, nostalgično sjećanje koje se trenutačno
budi u mjestimičnim susretima članova i kao dalek odjek u nekim sličnim
situacijama.
Grupa postaje subjekt
Kad sam odlazio iz Osijeka,
doduše napunjen energijom grupnih zbivanja i utopijskog osjećaja koji je
prevladao na kraju – kao funkcija oproštaja, ostajao mi je neki osjećaj
nepopunjenosti, sumnje – koji je proisticao iz iskustva da se to nešto veselo,
optimistično može s vremenom izgubiti, da je često to tek iluzija novih
mogućnosti ali ne i mogućnosti same.
Ali da nismo ponovili tek
novo izdanje teatra grupne dinamike pokazalo se uskoro. Energija koja se
stvorila ušla je u konkretnu akciju. Već od početka grupnog rada, u
nestrukturiranoj diskusiji javila se tema vrlo značajna za studente – što će biti s diplomskim studijem, hoće li
biti sastavljen i utvrđen na vrijeme, koja je sudbina studija kojeg pohađamo?
Javljala se tjeskoba budućnosti, vrlo realna. I ponavljala se kao refren kroz
cijeli seminar. Ukratko poslije završetka seminara pojavila se akcijska grupa
koja se prihvatila izazova i prekinula sudbinsko pasivno držanje studenata. Što
je prije neki dan kulminiralo u demonstracijama pred rektoratom i ima izgleda
da poluči veoma povoljne rezultate.[3]
Dakako da seminar grupnog rada nije bio uzrok toj akciji, ali stvorio je neko
praktično i iskustveno saznanje i energiju koja se mogla u tu akciju
investirati – dakle jedan kamenčić u mozaiku koji možda i nije bio presudan.
[1] Baš saznanje ili pak spoznaja da smo u istom loncu u socijalnom radu
je temelj zajedničkog rada, temelj sagledavanja solidarnosti, tog da smo u prvom
redu ljudi pa onda tek nosioci uloga koje nam dodjeljuju, kao osnove zajedničko, socijalnog rada.
[2] Premda je bilo nekim polaznicama i do kraja trajanja seminara teško
preči na „ti“.
Ni komentarjev:
Objavite komentar