Koliko broj ljudi treba da postanu grupa? (grupa 2. dio)

Na ovo pitanje ljudi odgovaraju različito. Neki kažu da su već dva čovjeka grupa, drugi tri, neki se zaustave na broju četiri, ili čak pet, a možda i više. Postoji argumentacija, da dva čovjeka još nisu grupa već par. To možemo ilustrirati geometrijski. Jedan čovjek je točka – sam je za sebe. 

pojedinac

Kad povežemo dva pojedinca, dvije točke dobivamo crtu odnosno par. Iz nulte dimenzije prelazimo u dimenzijonalnost. No dimenzija je samo jedna. Ova dva čovjeka nisu više dva pojedinca, svaki za sebe, već su  postali par – postoje jedan za drugoga.  Sve što se događa između te dvije jedinice događa se isključivo između njih. 

par

 

 Ako govorimo o paru onda drugi ljudi ili grupe mogu biti samo pozadina na kojoj se ocrtava lik para; odnosno, ako upotrijebimo Goffmanovu vizuru interakcije kao dramskog čina, publika. No potonje razumjevanije već pretpostavlja treću točku gledišta.

Tek treća točka stvara novu dimenziju, stvara površinu. Površina između tri točke trokuta je nešto više od tek tri točke i nešto više od tri crte. U socijalno-psihološkom smislu stvara se novo polje koje bismo mogli nazvati društvenim ili bare (proto)socijalnim. Prestaje prepucavanje između dvojice, nastaje bojno polje.

trojka

 

 

No to polje se može, kao što znamo iz iskustva i kako to biva u „ljubavnim trokutima“, lako raspasti na par koji odbacuje (ili izolira) treći točak ili pak djeluje protiv preostalog člana trojke.[1]

trojka

 

Ako sastavimo četverokut, on uistinu stvara pregnantniju, jaču površinu, no i taj lik, formacija može se raspasti na dva para. Kao što se u socijalnoj zbilji i često događa.

 

Peterokut, pentagram, dakle tek nudi broj koji sprječava jednostavno raspadanje grupe na parove i pojedince.

 

Dakako svaki mnogostrani lik može se raspasti na niz točaka i crta. Ali kad govorimo o društvenoj zbilji, to se teže događa. I ne radi se samo o tome. U četverokutu, svaki par neposredno kontrolira, neposredno se povezuje sa svim preostalim članovima grupe, dok u peterokutu jedan član uvijek ostaje van neposrednog domašaja bilo kojeg para koji se unutar grupe formira. Neposredna veza ne može se ostvarivati po rubu površine već njezinim prećenjem – transverzalno oli dijagonalno – u jeziku socijalne psihologije kroz grupu (i njezinim posredstvom). Iz peterokuta dobivamo peterokraku.

 

Naravno da su ovakve, geometrijske shematizacije nedostatne za cjelovito objašnjenje i rad s grupama, no one su dale solidnu bazu proučavanja grupa i djelovanja u njima u Morenovoj (1962) sociometriji i Lewinovoj (1947) teoriji polja. Međutim već tu crte dobivaju različite intenzitete sile i dakle poprimaju svojstvo vektora i skalara, a i kvalitete – ne samo privlačnosti, odbojnosti nego i bezbroj drugih koji označavaju veze i odnose između ljudi. Također možemo pretpostaviti da neki grupni procesi bolje se objašnjavaju algebrom, infitezimalnim računom, a za neke trebaju nam drugi simboli, metafore i analogije. 

Referencije

Lewin, Kurt (1947). "Frontiers in Group Dynamics: Concept, Method and Reality in Social Science; Social Equilibria and Social Change". Human Relations. 1: 5–41. doi:10.1177/001872674700100103.

Moreno, J.L. (1962). Osnovi sociometrije, Savremena škola, Beograd.

---

[1] No, pri odbacivanju ili protivljenju trećem mogli bismo reći da se već radi o grupnom procesu – u smislu da par tada postoji u, barem pretpostavljenome, odnosu do trećeg. To je u društvenim znanostima notorna i brutalna činjenica. Društvena datost je naime da par uvijek postoji u odnosu do trećeg (pa i četvrtog, petog i n-tog).

Što je grupa? (grupa 1. dio)

Na slici: Grupa građana, skulptura

Sintaktično značenje izraza „rad s grupom“

U uvodu se moramo pitati 'socijalni rad s grupom'[1] odnosno 'grupni rad' zapravo znači. Ako se pitamo kod izraza „grupni rad“ po proizvodu grupe, po njezinom izratku, onda taj izraz označuje grupni karakter proizvoda za razliku od „individualnog rada“, ali i bilo kakvog drugog kolektivnog rada koji nije napravila grupa već samo zbir pojedinaca – kao na primjer zbornik stručnih tekstova, koje samo urednik sastavio a autori nisu surađivali kao grupa; iliti kad se produkt sastavlja za tekućim trakom. Međutim izraz „grupni rad“ može označavati grupni proces, znači rad grupe bez obzira dali se radi o individualnim djelima koji pojedinci čine u grupi ili grupnom izratku; kao na primjer kad svako dijete u grupi napravi svoj crtež – dok djeca utječu jedan na drugoga i potiču jedan drugoga ali ipak nemaju zajednički proizvod.

Stvari su kompliciranje kada se radi o izrazu „rad s grupom“. Taj ablativ može imati više (ili čak višestruko značenje. Može biti lokativ – koji znači, da se radi u grupi, ali i instrumental – grupa je oruđe s kojim nešto postižemo (npr. promjenu pojedinca), ali može biti i „akompanjativ“ koji znači da nešto radimo zajedno s grupom ili (kao gore) modalitet – način rada. A može označavati i to da je grupa objekt – predmet rada, da s grupom kao predmetom nešto radimo – stvaramo, mijenjamo ju, dajemo joj neki oblik i sl.

Ako ništa drugo možemo ustvrditi da je „rad s grupom“ prilično neprecizan izraz sa mnogim značenjima. Dobra strana toga je da nam to daje određenu slobodu pri poimanju svog rada, no pogotovo kada se radi o „socijalnome radu s grupom“ tu slobodu treba koristiti ne samo prema pragmatičnim kriterijima nego i etičkima – a to je u glavnom u socijalnom radu osnaživanje. Dakle razumjevanije grupe kao „akompanjativa“, zajedničkog rada vrlo je bitan i vodeći atribut koji treba da daje ton i drugim poimanjima koja s obzirom na situaciju pragmatično naglašavamo.

 

Kako grupu definirati?

Obično se kaže da je grupa više od zbira pojedinca. Ali što je to više?

Prilično očito je da grupu stvaraju zajedničke zadaće ili ciljevi. Oni ujedinjuju ljude da nešto zajedno stvaraju ili pak žele i očekuju. Zamislimo na primjer autobus pun ljudi koji idu na izlet. Kad autobus pođe ljudi sjede svaki za sebe, mare svoja posla, ali ujedno iz prikrajka vrebaju na druge suputnike. Zamislimo da autobus stane, zaglibi u blatu uz cestu. Šofer zamoli putnike da gurnu autobus. U tom trenutku, zajedničkom naporu stvara se osjećaj grupe. Kada se putnici vrate u autobus, atmosfera je drukčija – pričaju jedni s drugima, šale se i osjećaju neko zajedništvo.

Slično postajanje grupe može uzrokovati neka opasnost koja ugrožava neki skup ljudi ili ljude u nekoj određenoj situaciji. Postojanje grupe mogu određivati grupna pravila koja su karakteristična baš za tu grupu (i ne vrijede ili vrijede na drugačiji način za neku drugu grupu. S druge strane grupu čine i veze (simpatije, prijateljstva, ali i antipatije) koje u grupi nastaju. Grupu čini i njezino članstvo.[2][3]

Dok možemo sa sigurnošću ustvrditi da postoje grupni osjećaji, emocije koje su jednom trenutku značajne za grupu kao cjelinu, nije sasvim jasno dali postoji i grupno razmišljanje. Prisustvo u nekoj grupi sigurno utječe na to kako i što razmišljamo kao pojedinci, no dali grupa razmišlja „svojom glavom“, da li postoji misaoni proces koji je grupni sui generis, čak autonoman od mišljenja članova grupa? S druge strane čini se, kako ćemo vidjeti kasnije, da je barem jedan dio nesvjesnog djelovanja i razmišljanja grupne naravi.

Izrazi

Za različite vrste grupa imamo broj izraza. Dok su skupina i grupa sinonimi, imamo puno srodnih pojmova koji označavaju grupa ali na nijansirane načine.

• Kolektiv           
  
• Tim
• Ekipa 
• Mreža
• Jedinica (radna)  
• Društvo (udruga ili dernek) 
• Družina (obitelj)
• Razred 
• Grupa TNT ili 220? 
•          …

Svaki od tih izraza označava posebni vid bilo oblika bilo djelovanja skupine. Poanta ovakvog nabrajanje je pokazati na raznolikost grupa i njihovog poimanja – neke su veće neke manje, neke su zatvorene druge otvorene, neke formalne druge ne, u nekima bitniji je rad u drugima osjećaji, pripadnost. No poanta je također da ukažemo da sve te društvene formacije imaju nešto zajedničko, da pripadaju klasi određenog idealnog tipa koji nosi zajedničke odrednice strukture, ljudskih odnosa i procesa.

Gdje je grupa?

Fenomen grupe često razmatramo u dijalektici između grupe i pojedinca, vis à vis potonjega. Nešto što je više od pojedinca ali manje i ne još društvo. Znači grupa i grupni rad uvjetovani su i društvom kao cjelinom, dio su društva i društvenog rada. Međutim u društvenim naukama, a u socijalnom radu važna je i zajednica kao zasebni sloj, plato ljudske i društvene egzistencije.

Grupu, znači, treba sagledavati ne samo u odnosu s pojedincem , nego i u odnosu na zajednicu i društvo. Grupe ih konstituiraju, ali i ti platoi konstituiraju grupe – u njihovom općem obliku kao i različitim formalizacijama ovih platoa. Zato shemu gore dopunjujemo i formalnim varijantama pojava. A da ne bi prejudicirali što je vrh, a što baza takve slojevite strukture, shemu predstavljamo u dvije varijante.

---

[1] Ako uzmemo atribut »socijalni« u širokom značenju onda je ova sintagma gotovo pleonazam. Socijalni znači društveni, ili bolje »drugarski« odnosno da nešto zajedno radimo, znači u grupi. Socijalni rad je u neku ruku gotovo uvijek i grupni rad. No ova sintagma označava posebni vid socijalnog rada (u razlici s radom s pojedincem i zajednicom), kolikogod on bio problematičan, neprimjeren i redundantan (za diskusiju o tome vidjeti dolje).

[2] Ove odrednice grupe kao da odgovaraju Bionovim pojmovima radne grupe (RG) i osnovnih pretpostavki (OP). Vid radne grupe bi otprilike odgovarao tvrdnji da grupu definiraju zajednički, grupni ciljevi i njihovo ostvarivanje; dok grupna pravila kao konstituent grupe odgovaraju ovisnoj pretpostavci (OP-O), opasnost pretpostavci borbe ili bijega (OP-BB), a veze kao temelj grupe osnovnoj pretpostavci parenja (OP-P). U razvoju grupe pitanje članstva javlja se u fazama energiziranja odnosno u prelasku iz ovisne osnovne pretpostavke u onu borbe ili bijega. Kada se ljudi počinju pitati gdje su odsutni članovi grupe, znamo da se formirala grupa kao tijelo kome neki ljudi pripadaju. Pitanje nije više gdje je vođa grupe nego gdje su njezini članovi. Međutim i druge osnovne pretpostavke određuju karakter članstva u grupi odnosno njegov modus. Biti povezan s drugim članovima grupe također utemeljuje članstvo u grupi kao i pristajanje na njezina pravila i vrijednosti. Možemo napraviti korak dalje i ustvrditi da svaka osnovna pretpostavka podrazumijeva jedan posebni vid članstva. OP-O definira članstvo kao podređivanje grupi, OP-BB kao pripadnost nasuprot vanjskom neprijatelju a OP-P kao parnu povezanost s drugim članovima. RG možda i nema neke afektivne odrednice članstva, odnosno koristi emocije osnovnih pretpostavki, što bi značilo da je članstvo određeno racionalnije – s funkcionalnim ulogama pri vršenju postavljenih zadataka.

[3] Dakako da se izraz »grupa« u znanosti koristi i u sasvim drugačije svrhe – npr. pojam grupe u matematici. Čak i u društvenim znanostima izraz koristimo često za označavanje »grupa sličnih fenomena«, kao npr. »ranjive skupine pučanstva«. No to je moguće samo iz perspektive promatrača. Mi možemo nazvati skulpturu na glavnom trgu »Grupa građana«, no naravno to ona nije. I ne bi bila i da su živi. Promatrač može za svoje potrebe po-imenovati prolaznike na tom istom trgu »grupa slučajnih prolaznika« unatoč tome da su se tu našli iz različitih razloga, da prolaze različitim tempom i ne rade ništa zajedno. Treba nešto da se desi ili da ih zadesi da bi se poimali i doimali ili pak djelovali kao grupa. Dakle u socijalnom radu i socijalnoj psihologiji termin »grupa« upotrebljavati ćemo ne u smislu grupiranja pojedinih fenomena po sličnosti ili nekoj drugoj odrednici, nego po tome da ti fenomeni (ljudska bića) djeluju kao grupa po sebi.