Pravila grupnog općenja (grupa 19. dio, komentar 2/4)

Vjerojatno svaka grupa ima svoja pravila. Ako ne pisana onda nepisana. Neka mogu određivati članstvo u grupi i dužnosti i prava članova, dok se druga odnose na funkcioniranje grupe, protok informacija, uređivanje „prometa“ odnosno interakcija između učesnika u grupnom zbivanju. Ova su često implicitna u radu grupa, obično preuzeta iz nekih općih obrazaca općenja (npr. pravila pristojnog ponašanja, uobičajena pravila sastanaka i sl.) i sudjelovanja u grupi. Takva prešućena i nereflektirana pravila često predstavljaju smetnju u radu grupe – teško se je na njih pozivati i obično služe očuvanju (ne jednakomjerne) raspodjele moći u nekom kolektivu, grupi. Tako, na primjer, jači i uvaženiji članovi grupe dolaze lakše do riječi, agilniji se češće javljaju za riječ i više pričaju. Ako je vođa grupe ujedno i predsjedavajući njezinom sastanku i on ili ona daje riječ time učvršćuje jaz između vodstva i članstva, često usmjerava pozornost na sebe i pogled kao da je on ili ona odgovoran za rad grupe (alfa i omega grupe).

Stoga se u nekim grupama pojavljuju pravila kojim je namjera da omoguće ravnopravnije sudjelovanje u radu grupe i jasnije izražavanje stavova odnosno osobnih osjećanja povezanih s njima. U nastavku ukratko predstavljamo pravila koja smo uveli u seminar grupnog rada na programu socijalnog rada u Osijeku. Ona proističu iz tradicije treninga grupne dinamike, a poneka smo „posudili“ iz aktivističkih grupa, poput onih u okupacijskim pokretima s početka ovog desetljeća.^[1] Najprije ćemo ih izlistati, onda na kratko komentirati i na kraju se letimično na njih osvrnuti.

1. Budi sam svoj gospodar!
2. Govori jedan učesnik najedanput.
3. Prednost imaju oni koji su govorili manje.
4. Izbjegavaj „prepucavanje“ u dijadi (ping-pong).
5. Prijavi smetnju.
6. Zatraži „osvjetljenje“ kada ti se to čini potrebno.
7. Izrazi svoje osjećaje neposredno – ne kao općenite tvrdnje ili kao (retorička) pitanja.
8. Zatraži povratnu informaciju (feedback) kad želiš.
9. Kad primaš feedback, najprije dobro saslušaj, razmisli (i nemoj odmah reagirati).
10. Kad daješ feedback, pazi da bude balansiran, konkretno opiši ponašanje čovjeka u grupi i dodaj kako se osjećaš kada se to dešava.

1. Budi sam svoj gospodar!

Slučaj je htio da smo ta pravila dali u opticaj skoro poslije igranja uloga „gospodara“ i „roba“. Međutim ovo pravilo baš govori o tome da se mora svaki član grupe osjećati u grupi suvereno, da sam odlučuje o tome što u grupi radi odnosno daje mu moć da u grupi eksperimentira, ali i da kako smo primijetili kod igranja „gospodara“ da s time preuzima odgovornost.

Ovo pravilo više kategorička dozvola za demokratično ponašanje u grupi, nego pravilo u uskom značenju – koje bi uređivalo „promet“ u grupi. Ono je nužna pretpostavka za jednakopravno sudjelovanje i surađivanje u grupi. Kao takvo ono je protuotrov za podčinjavanje u grupi, pravilo na koje se članovi grupe mogu pozivati kada im se učini da im se baš to događa, ali i pravilo na koje se mogu pozivati i koje im dozvoljava da čine nešto što bi inače mislili da nije za grupu prihvatljivo i što u uobičajenim okvirima jedne grupe ne bi učinili.^[2]

2. Govori jedan učesnik najedanput.

To pravilo je sasvim stvarno i očito, no usprkos tome ono se redovito krši. Posljedica je u najmanju ruku buka i ne slušanje drugoga, i raspadanje grupe na više razgovora. Prednost grupe je da ima više glasova, no treba da se čuje jedan po jedan.

Ako je grupa veća to iziskuje da se netko javi za moderatora razgovora (ne vođu grupe), dakle da bude netko tko će davati sudjelujućim riječ, biti pozoran tko se za riječ javio i voditi računa o redoslijedu javljanja. To se može obaviti i bez “ljudskog“ moderatora, u sličnu svrhu može poslužiti i „govoreći štap“ (talking stick – vidi opis vježbe u stripu pod rednim brojem 16) ili što se spontano dogodi u većoj grupi koja koristi mikrofon.

3. Prednost imaju oni koji su govorili manje.

Obično se redoslijed govornika stvara prema redoslijedu javljanja za riječ. To često znači da više govore oni koji su agilniji, koji brže dižu ruke (imaju „brže prste“) – što se obično podudara s nekom pretpostavljenom hijerarhijom članova grupe. Pravilo da imaju prednost oni koji su manje govorili ohrabruje one koji pričaju manje, daje im više mogućnosti. Vrlina sudjelovanja u grupi nije toliko u govorenju koliko u slušanju. I često se dogodi da ljudi koji dobiju prednost po tom pravilu kažu nešto što bi i agilniji član rekao, možda čak na bolji način. U svakom slučaju pravilo otvara širinu sudjelovanja i sudjelujućih u grupi.

4. Izbjegavaj „prepucavanje“ u dijadi (ping-pong).

To je česta pojava u grupama. I zamorna. Dogodi se da dva člana neke grupe započnu diskusiju u kojoj nadopunjuju jedan drugoga ili pak kontriraju jedan drugome. Ostali postaju nijemi svjedoci njihovog okršaja koji počinje poprimati značaj spektakla za druge. No ti drugi vrlo često ne uživaju u tom spektaklu. Nerijetko ga doživljavaju da se protivnici u biti slažu i vode polemiku o nebitnim vidicima toga, ili polemiku smatraju nerelevantnu za bitna pitanja grupe, često samo kao vid produciranja sebe i igru nadmoći između dva člana grupe koji žele biti dominantni. U svakom slučaju, kad se to dogodi, drugi učesnici grupe dobivaju osjećaj, koji ne vara, da su suvišni, da se to (i s time rad grupe njih ne tiče), da su iz grupe isključeni i tek privjesak nekih njezinih protagonista.

5. Prijavi smetnju.

Često nas nešto što se u grupi događa ili kako se to događa smeta. No isto tako često smatramo da je to naš „problem“, da je to samo naš osjećaj i zasebna stvar. No isto tako vrlo često tome nije tako. Vrlo možebitno je da i drugi slično doživljavaju, još vjerojatnije da o tome imaju svoj stav. Ono što osjećamo u grupi uvijek je i odjek događanja u grupi, kolikogod naša osjećanja bila osobna.

U smislu „carevih novih ruha“ zato je poželjno i često vrlo produktivno reći kad nam nešto zasmeta. Prijavljivanje smetnji često ukaže na nešto što grupa inače maskira, prikriva. Javljanje smetnji je pravo sudjelujućih i ako drugi tu smetnju ne doživljavaju slično za grupnu koheziju je bitno da grupa čuje što smeta pa i ako samo jednog njezinog člana. Individualnu smetnju možemo razumjeti kao simptom djelovanja grupe ili kao smjerokaz ka tome čime se grupa treba baviti.

6. Zatraži „osvjetljenje“ kada ti se to čini potrebno.

U nekim situacijama bolje je, nego pristajati na implicitne pretpostavke, zatražiti od članova grupe da se izjasne o nekom vidu događanja u grupi odnosno osvijetle svoj stav, osjećanja o nečemu – bilo to smetnja ili neka druga stvar od značenja. Time dobivamo panoramski pogled na zbivanje u grupi što je korisno za grupnu orijentaciju, za snalaženje. Kad to zatražimo također dobivamo pogled onih članova grupe koji inače manje pričaju, koji se drže po strani. I njihovo veće učešće.

Zamolba za takvo izjašnjavanje odnosno bolje osvjetljavanje je intervencija koja osvrtom (refleksijom) na grupna zbivanja daje mogućnost grupi da svoje djelovanje podigne na viši nivo, ujedno pružajući „osjet grupe“.

[nastavlja se]

---

[1] Pravila iz treninga grupne dinamike napisao sam po sjećanju uoči treninga i sigurno zaboravio neka koja se inače pojavljuju. Na ovom spisku ne navodim sva pravila koja smo koristili u okupacijskom pokretu. Više o tome u nastavku.

[2]  Pošto je pravilo u suštini kategoričko ono nikad ne može biti ostvareno do kraja. Treba ga shvaćati u dijalektici napona između grupnih očekivanja, normi i vrijednosti s jedne strane i osobnih očekivanja, želja, nahođenja z druge. Ono ne ukida takve dijalektike već je stvara odnosno jača na razini svjesne participacije pojedinih članova grupe kao i okvira koji organiziraju djelovanje grupe.

Bolje rob nego grob – mali pokušaj tematizacije grupnog rada (grupa 18. dio, komentar 2/3

Kad smo planirali hod kolegija rada s grupom u Osijeku vodili smo računa da ne upadnemo u zamku ne kontekstualnosti koja je inače značajna za takve oblike rada. Odnosno htjeli smo da bude rad u grupi povezan s kontekstom, da tematizira ono što je bitno za život polaznika. Imali smo u mislima da reprezentiramo teme ili socijalnog rada ili teme koje se tiču studija. Planirali smo vježbu koji sadrži Southgateov strip (pod brojem 21) i koja simulira odnose između zamolbe, procjene i odluke. Razmišljali smo također o sociodramskom ulošku koji bi mogao spontano, kao što to biva kad primijenimo takav način rada, reprezentirati relevantne vidike studentskog života ili probleme studija. Ovo zadnje se čak dogodilo premda nismo izveli sociodramske vježbe. Tema nastavka studija, diplomskog programa je izronila u početnom, nestrukturiranom razgovoru, i kao refren odzvanjala tijekom cijelog seminara. (O tome više kasnije.)

U tom smjeru smo izveli vježbu odnosno igru uloga u kojoj su polaznici podijeljeni na parove izmjenično igrali uloge gospodara i roba. Takva binarna podjela uloga i moći prilično je generativna općenito, no i prilično značajna za matricu socijalnog rada pa i položaja studenata. I kako to biva obično deblokirala je mnoštvo sentimenata i misli o bitnim stvarima.

Igra uloga je tekla u vedrom raspoloženju, polaznici su se rasprčkali po fakultetu i van njega. Međutim, kad su se vratili ispostavilo se da to nije bila zabava, da je većina imala s igranjem ponešto problema. Premda su neki „gospodari“ imali sijaset ideja što da njihovi „robovi“ rade i bili u tome baš kreativni, puno njih je izvještavalo da im uloga gospodara „nije legla“, da su se u njoj osjećali nelagodno, da im je bilo odveć ljudima naređivati. To im je bio teret kao i „odgovornost“ koju su preuzimali za tuđe ponašanje – i to unatoč tome da su neke „lude“ radnje koje ne spadaju u sveučilišno okruženje izvodili robovi, a ne gospodari. Biti gospodar u nekoj situaciji omogućava kreaciju, ali nalaže teret odgovornosti.

S druge strane uloga roba je bila ležerna. Nije trebalo misliti i bilo je pomalo zabavno malo „napakostiti“ gospodaru (koji u ovom izdanju igre uloga nisu bili baš nešto zahtjevni i opaki). Čak kad su nešto radili što im je stvaralo nelagodu (pred prolaznicima) bila im je utjeha da se od tih činova mogu distancirati. Većinom su se izjašnjavali da im je bilo lakše uči u ulogu roba i odigrati je.^[1]

Možemo ustvrditi da se u igri automatsko stvorila simbioza između robova i gospodara. Ta simbioza međutim nije bila sasvim u naređivanju i slušanju naredbi. Neki robovi su se bunili koliko su se usudili i koliko im je dopuštala situacija. Većinom takav otpor nije otvorenog značaja (a mogao bi biti – kao što se događalo u nekim drugim izvedbama teiste igre). Neki su ga pokazivali, poput Švejka, tako da su dosljednim izvršavanjem naredbi dovodili naredbe do apsurda.^[2] S druge strane gospodari, iako uglavnom blagi, su povremeno, kad ih neko ne bi slušao, prelazili u strože oblike naređivanja i općenja. Možemo reći da su se uloge distribuirale i u tijeku vježbe prelazile iz jednog modaliteta u drugi. Ponekad su bili robovi dobri ili loši, a s druge strane i gospodari. Možemo dakle zamisliti u igranju tih uloga dvije dimenzije – pored dimenzije podčinjavanja – gospodara i roba, i dimenzija jesu li oni dobri ili loši.

Karakteristika ovakve matrice odnosno kvadranta nije samo u tome da se uloge sudjelujućih uvijek mogu kretati niz obadvije dimenzije – znači biti rob ili gospodar, u tome dobar ili loš, već da kad se te osovine postave imaju magičan učinak – u toj igri moguće je zauzimati samo baš ove uloge, kada se igra igra – svaki čin, svaka izjava, pa i pogled imaju svoje značenje koje im pridodaju ove dvije dimenzije. Dok igra traje nije moguće iz nje izaći, biti nešto drugo no dobar ili loš rob ili gospodar. Iz te aksiomatske magije odnosno teritorijalnog prokletstva (damnés de la terre) moguće je izići samo kad se ono završi, kad magije nema više.^[3]

Ipak, činjenicom da će se uloge zamijeniti olakšala je ulazak u jednu i drugu ulogu. To je bitno naglasiti jer je prokletstvo uloga manje intenzivno kad znamo da ćemo u sljedećem trenutku možda odigrati baš suprotnu, komplementarnu ulogu. To kolo sudbine^[4] bitno je u socijalnom radu kada hoćemo upražnjavati ulogu zastupnika, zauzeti stav suprotan klasičnome stavu skrbnika – u prvoj proizlazimo iz solidarnosti, vjerojatnoće da ćemo se i sami naći u sličnom položaju, u drugoj gledamo na pretpostavljeni opći interes čovjeka koji nam je na skrbi a zanemarujemo njegovu stvarnu i konkretnu perspektivu.

Jedna od učesnica igre imala je samo jedno naređenje – da njezina robinja čini „sve što hoće“. Tim paradoksom je de facto izašla iz igre, zapravo je „igru upropastila“ – s posljedicom da i ona i njezina partnerka nisu imale tog iskustva. Što je možda bilo dobro i sigurno je bilo dobro za diskusiju, no ako to uzmemo kao metaforu stvari stoje malo drukčije.

Jasno je da se u socijalnom radu treba često odmaknuti od uloge, pogotovo one dominirajuće, gospodstvene ili skrbničke. Samo takvo napuštanje može otvoriti prostor dijaloga. No ako ne napustimo uloge već napustimo scenu, naša uloga neće se transformirati. Čovjek u pitanju biti će rasterećen gospodara, ali samo na sceni. Uz to ostaje sam – napustili smo i njega. Umjetnost socijalnog rada je ostati u situaciji, ali je istovremeno promijeniti. Izlaskom iz situacije s jedne strane prekidamo (situacijsku) nadmoć nad drugim ali ako taj drugi nema moći ionako, paradoksno našim će se izlaskom ta nemoć produbiti (i uskoro se može pojaviti neko s moću, opakijom od naše). Trik je ostati u situaciji, sagledati svoju nemoć u nemoći drugoga što može postati oslonac za zajedničko djelovanje i međusobno osnaživanje.[5]

Ono što je ta igra uloga pokazala, možda ne baš eksplicitno, je da vođenje nije isto što i podčinjavanje. Premda podčinjen i rob je nekad vodio igru.

---

[1] Možda bi bio opći utisak drukčiji da je bila rodna struktura grupe sa više muških.

[2] Očito je dio uloge „dobrog roba“ ne samo da izvršava naređenja, već da ih razumije, da na sebe gleda kao što pretpostavlja da bi ga gledao gospodar odnosno da unaprijed predviđa ono što gospodar nije rekao (opet pretpostavke i projektivna identifikacija!).

[3] Ponekad nije moguće čak ni to. Jednom prilikom kad smo igrali ove uloge, poslije igranja u parovima došli smo do ideje da dvoranu u kojoj smo bili podijelimo prema tim dimenzijama i da mijenjanjem stajališta mijenjamo i svoju ulogu (prema sredini sobe u blažem obliku, prema zidu u ekstremnijem). No kad smo prestali s igrom i započeli osvrt na nju ispalo je da još uvijek govorimo prema mjestu našeg stajanja. Nije bilo moguće u toj situaciji govoriti i razumjeti onoga koji priča na neki drukčiji način no u tim koordinatama. Da smo prekinuli to prokletstvo prostora kojega smo urekli našom igrom morali smo izaći van, pred kuću gdje prostor nije više imao te dvije okomite dimenzije.

[4] Prema filmu Wheel of Fortune u kome Eddie Murphy i Dan Aykroyd glume beskućnika i uspješnog menedžera koji se nađu u suprotnim ulogama – parafraza Twainovog Kraljevića i prosjaka.

[5] Ovaj pasus je u opreci s tvrdnjama o napuštanju matrice. Znači, shematsko gledano, treba ili brisati matricu u sceni, preobraziti scenu u druge koordinate – ili napustiti scenu zajedno. 😄