Prikaz objav z oznako prostor. Pokaži vse objave
Prikaz objav z oznako prostor. Pokaži vse objave

petek, 8. oktober 2021

Pogodba s hudičem? (Labirinti odgovornosti 6)


V razpravi o tem, komu smo odgovorni, smo se sprehodili od odgovornosti, ki jo imamo do tistih zgoraj, do tiste, ki jo dobimo od spodaj. V slednji smo ugotavljali razliko med odgovornostjo drugim in odgovornostjo sebi. Razprava nam je razkrila dva temeljna registra odgovornosti. Odgovornost zaznavamo, predvsem pa zapišemo, v okvirih, ki jih postavlja, nek zunanji, institucionalni sistem pravil, vrednot, družbenih zahtev in odzivov (sankcije), ki obstaja avtonomno od neposrednih izmenjav med ljudmi, a jih uravnava.[ŠJ1]  Odgovornost se oblikuje tudi skorajda sama po sebi tudi na slednji ravni, kot interakcijski fenomen. Če mu ne botrujejo vmesniki prve, lahko rečemo, da gre predvsem za odzivnost (na kar kaže tudi pomenska razlika med tem, kako slovarsko definiramo »odgovor«, »odgovarjati«, in slovarskim pomenom izpeljanke iz teh pojmov – »odgovornosti«).[1]

***

Je pa odgovornost tudi konstitutivni del pogodbenega razmerja. Osnova pogodbenega razmerja je sicer quid pro quo, izmenjava dobrin in storitev – nekdo, ki nekaj da, dobi nekaj v zameno. Ker je pogodba šele virtualna izmenjava, mora vsebovati odgovornost, da se predmet pogodbe uresniči (in potem, ko je bila izmenjava uresničena, da je bila uresničena pravilno, tako, kakor sta se pogodbeni stran(k)i dogovorili).

Pogodbeno razmerje je v meščanski ureditvi temeljno. Zahteva in omogoča oz. ustvarja enakopravnost ljudi v takem razmerju.[2] Omogoča tudi postulat (aksiom), da je vsak (sam) odgovoren za svoja dejanja.

Že na shematski ravni imamo s tem vsaj dve težavi. Ena je, da niso vsa razmerja pogodbena – nasprotno večina človeških interakcij poteka zunaj takšnega okvira. Druga je, da lahko sklenemo pogodbo, ki lahko prav to pogodbeno razmerje zanika – pogodbo s hudičem.

Med razmerji, ki uhajajo okviru pogodbenih razmerij, sta za našo razpravo pomembni dve kategoriji. Vsakdanji interakcijski red (Goffman, 1963, 1983) sicer temelji na podobnih predpostavkah enakosti ljudi v javnem prostoru in dobri veri v človeka, ki ga srečamo, a ne gre za ekonomske izmenjave (blaga ali storitev), temveč izmenjave vzajemnega spoštovanja in priznavanja osebnosti. Izmenjave so ceremonialne in nimajo nujno instrumentalnega značaja.[3] Na drugi strani pa imamo kopico nesimetričnih razmerij, ki jih Tönnies postavlja kot temelj skupnosti (Gemeinschaft) nasproti družbe (Gesellschaft), ki temelji na simetričnih, pogodbenih odnosih. Paradigmatski primer za tovrstna razmerja, je razmerje med starši in otroki, v katerem načeloma eni dajejo, drugi pa prejemajo. Tovrsten, skrbniški, odnos velja v večji ali manjši meri in, za našo razpravo, nebistvenimi variacijami, pri vseh odnosih pomoči.[4]

Stigma, ki jo Goffman (2008) definira predvsem kot razkorak med virtualno in dejansko identiteto – torej med tem, kar naj bi človek bil, in tem, kar dejansko je, je pojem, ki v interakciji združuje obe zgoraj izpostavljeni kategoriji razmerij, ki uhajata pogodbenemu obrazcu. Opozarja nas, da človek, s katerim imamo opraviti, ni sposoben simetrične interakcije, kakor jo, pa čeprav ohlapno, zahteva interakcijski red. S tem pa samodejno interaktanta uvrsti v razred tistih, ki naj bi bili pod takšnim ali drugačnim pokroviteljstvom. S tem pa, vsaj deloma, tudi vzpostavi možnost za navezavo na register pogodbenih razmerij. Z diskvalifikacijo oz. diskreditacijo zavaruje bistvo pogodbenega odnosa, diskreditiranemu pa omogoča posredni vstop preko njegovega zastopnika, pokrovitelja.[5]

Druga težava, ki jo imamo, v stopanju v pogodbene odnose, je ta, da je gre večkrat ob pogodbi med načeloma dvema enakopravnima strankama tudi za pogodbo s hudičem – z nekom, oziroma bolje nečem, čemur nismo enakopravni, enakovredni. Obraz pogodbe o delovnem razmerju ali dogovora o namestitvi v zavod je sicer pogodben – za tako in tako delo bom dobil tako in tako plačilo, za plačilo dobim namestitev, streho nad glavo, pa tudi določene storitve. A smo s tem podpisali tudi preobrazbo iz načeloma svobodnega in enakopravnega subjekta v podrejenega, takšnega, ki mora upoštevati hišna pravila, se podrediti hierarhiji, ki v takšnem neegalitarnem prostoru obstaja.[6]  Obstajajo sicer v teh prostorih varovalke oz. mehanizmi, ki preprečujejo popolni odvzem pogodbene subjektivnosti, a ne morejo preprečiti vsaj »delnega odvzema pogodbene sposobnosti«, ki se z vstopom v tako strukturiran prostor avtomatično zgodi. To sposobnost lahko docela uveljavljamo samo s tem, da iz take ureditve izstopimo, se izpišemo. To pa navadno pomeni, da se gremo udinjat drugemu hudiču – ali pa da gremo »po svoje«.

Dezinstitucionalizacija je prav ena od možnosti, da kaj takega storimo, je utopija, da je možno vzpostaviti družbene prostore, v katerih sta svoboda in enakopravnost možna in izvedljiva, v katerih se ne ustavita na pragu.

Viri

Flaker, V. (1998) Odpiranje norosti: Vzpon in padec totalnih ustanov, Založba * /cf, Ljubljana.

Goffman, E. (1963), Behaviour in Public Places. New York: Free Press.

Goffman, E. (1983), Interaction Order. American Sociological Review, Vol. 48, N. 1, str. 1-17.

Goffman, E. (2008) Stigma: Zapiski o upravljanju poškodovane identitete. Maribor: Aristej.


[1] V vsakdanjih interakcijah se pogosto dogaja, da se udeleženci interakcije sklicujejo na svojo odgovornost ali pa jo drugemu oponašajo. V takšnih primerih gre za mešani režim, v katerem udeleženec interakcije priklicuje v neposredno interakcijo, nekaj, kar v resnici njej ni lastno, okvir interakcije, ki ga prinese od zunaj.

[2] Pogodbena razmerja seveda obstajajo tudi v drugih družbenih formacijah. A jim je, denimo v fevdalni ureditvi, predpostavljeno razmerje odgovornosti za drugega, ki izhaja iz hierarhije razmerij.

[3] Morda prav nasprotno, da, kakor denimo pri prijateljstvu (ki je bržkone višja in ustaljena oblika tovrstnih razmerij), zmoti, pokvari esenco tovrstnega razmerja. To razpoko oz. nujnost naivnosti in dobre vere v človeka, ki ga srečamo, v pojmovanju interakcije na javnem prostoru s pridom izkoriščajo berači, ulični prodajalci in tisti, ki ogovarjajo dekleta na ulici (Bizjan), pa čeprav se je meščanski javni prostor najbrž razvil iz srednjeveških bazarjev.

[4] Tej ugotovitvi bi lahko brez težav ugovarjali in trdili, da starši dobijo iz starševskega razmerja celo več kot otroci (statusno, čustveno, celo materialno), a tu ne gre za neposredno menjavo, temveč za odvod razmerja, sekundarni dobiček, ki izhaja iz statusne razlike. Tudi medgeneracijska solidarnost (ali izmenjava) vzpostavlja korekcijo asimetričnosti, a le posredno, ne gre za neposredno pogodbeno razmerje. 

[5] V samem dejanju stigmatizacije je diskvalifikacija realno dejanje in učinek, medtem ko je možnost posrednega priključevanja šele potencialni razplet. Družbena ureditev sicer poskrbi, da se to zgodi skorajda samodejno, da je skrbništvo nad diskreditiranem samodejni družbeni odgovor. V meščanski ureditvi ne morejo obstajati izobčenci, v razmerah globalnega kapitalizma ni »nikogaršnje zemlje«, na kateri bi »gobavci« lahko ustanovili svojo kolonijo. Čeprav v razpokah meščanske ureditve včasih kaj takega tudi nastane. Več o pomenu »nikogaršnje zemlje« za družbeno ravnanje z norostjo in nastanek azilov glej Flaker, 1998.

[6] Resnici na ljubo je tovrstnih družbenih prostorov bistveno več, kakor takih, v katerih smo res enakopravni in svobodni. Prostore, v katerih so možna čista pogodbena razmerja, lahko najdemo v povsem ekonomskem segmentu družbe, enakopravnost pa tudi na javnih površinah, realnih prostorih – kot rečeno, v njih ne tvorimo pogodbenih razmerij. Celo politični prostor, ki naj bi bil demokratičen, je strukturiran neenakopravno in reducira »pogodbo« na dejanje volitev.


četrtek, 26. december 2019

Okruženje grupe je za nju virtualno (grupa 15. dio, komentar 10)


No kao svaka shematizacija života i ova pojednostavljuje stvarnost. Čak kad i omogućuje bolje snalaženje, može voditi ka previdu nekih drugih, isto tako bitnih shema. Što će se događati u grupi ne zavisi samo od događaja u njoj već od uređenja i događaja van njezine neposredne, doživljajske stvarnosti.

U našem slučaju već je puno prije našeg susreta postojao studijski program i kolegij grupnog rada. Slijedila je odluka profesora i asistenata da izvedemo to na način koji smo izveli, intenzivnog iskustvenog seminara grupne dinamike. Za to smo napravili prilično detaljan plan s temama i vježbama. U neku ruku grupa je postojala i prije nego se dogodila, susrela. Tako bi i s mnogim drugim grupama. One virtualno postoje i prije nego što se dogode.

Osim planova grupi prethode i neke druge stvari – znanje, iskustva i očekivanja koja donosimo sa sobom. Pored tih prethodnih odrednica koje su virtualne naravi, postoje i one koje su sasvim materijalne, kao na primjer prostor i njegov raspored[1] u kojem će se susret grupe održati. No međutim i realne stvari su za grupu, koja će se tek susresti virtualne, one ne postoje u njezinoj stvarnosti. I što je bitnije stvarna grupa koja aktualno postoji morati će se tim virtualnim stvarima, bez obzira koliko bile po sebi virtualne ili stvarne, baviti, čak uhvatiti u koštac.[2]

Moja prethodno designirana uloga (i uloga asistenata) u tom slučaju bila je da sam postavljen kao učitelj. Uloga učitelja u školstvu je uloga vođe (nastave). U realnoj situaciji mogu od te uloge odstupiti, čak i s realnim opravdanjem da će polaznici kolegija na taj način puno bolje shvatiti i naučiti grupni rad. Mogu se pretvoriti, u koncepciji Freira, u učitelja-učenika (jer se i ja učim) koji zajedno s učenicima-učiteljima spoznaje stvarnost grupnog rada. U odustajanju od uloge vođe-učitelja pretvaram se u facilitatora grupnog procesa, organizatora situacije učenja i moderatora susreta polaznika. Time, uz sporadična kratka predavanja i komentare, predajem znanje koje imam drugim članovima grupe. Napuštanje klasične učiteljske uloge međutim ne znači nužno napuštanje funkcionalne uloge nekoga tko brine da se polaznici seminara nešto nauče. Na to me kači prethodni dogovor pa i moja učiteljska savjest.[3]

U tijeku rada formiralo se mnoštvo uloga, neke od njih bile su formalizirane. Takve dvije, ako ne vodstvene onda vodeće uloge su uloga izvjestitelja i zapisničara. Obadvije znače neke vrste formalizaciju, oblikovanje grupe i u samim njima uloge grupe. One zapisuju što se u grupi događa, stvarne događaje pretvaraju u virtualnu materiju. Dok zapisnik može biti oruđe samo za grupu, koja tako stvara svoju po-vijest, izvještavanje namijenjeno je drugima, van grupe, a izvjestitelj postaje za vanjsku okolinu predstavnik grupe, u tom trenutku njezin vođa. Nakon izvještavanja, kad se grupa ponovo sastane, naslovnik izvještaja (druge grupe, šira okolina, itd.) ponovo postaje virtualan, kao što je bio u pripremama izvještaja.

Iz te minijaturne analize izvlačimo više pouka. Prva je da neke, za grupu bitne stvari, postoje van grupe odnosno postoje u grupi na virtualan način. To mogu biti virtualna uređenja koja grupa treba da sprovede u djelo (prethodni dizajn grupe), mogu biti formalizacije odnosa i događaja u grupi ili pak puka reprezentacija vanjske sredina u kojoj grupa biva.

One su u međusobnoj interakciji i bitno utječu na događaje u samoj grupi. Ako se osvrnemo na razine djelovanja grupe, onda bismo pretpostavljali da vanjska okolina prilično određuje produktivnu razinu i sam produkt, apriorna uređenja u velikoj mjeri organizacijski plato – pogotovo u grupama u birokratskom okruženju, kojih produkt ne plasira se na trg, pa organizacija nije podređena produkciji; dok je vjerojatno osjećajni registar bitan za samorasle grupe koje su relativno autonomne od vanjskih čimbenika u smislu inputa i outputa, ali ipak ne sasvim izolirane od njih.[4]

Da vanjsko okruženje uvelike određuje rad grupe toliko je očito da to nije bitno posebno utvrđivati. Povezivanje unutrašnjih registra s vanjskim značajkama bitnije je. Međutim najbitnija je pouka, da se za grupu i za vođenje grupe najbitnije stvari događaju baš na granici grupe i vanjskog svijeta, na „interfejsu“, znači na površini, a ne u dubini. Tu se lociraju frustracije želje grupe prema okruženju, tu se locira čak i iskonski strah grupe pred izništenjem, ali i dolazi do izražaja autonomnost grupe, njezina moć koja je veća od zbira moći pojedinca. Valjda se tu nalazi, ne tako mitski, početak i kraj grupe.

 

[1] Raspored prostorija u prostoru (zgradi, okolišu) je prilično realan, no raspored korištenja tih prostorija je virtualan.
[2] Ako se vratimo prostorijama – kad smo stigli u Osijek kolegice su mi saopćile da imamo prema rasporedu sati osiguranu tek jednu prostoriju (unatoč našem planu da ćemo raditi u četiri odvojene sobe). Skoro nemoguće je izvesti to što smo naumili tek u jednoj predavaonici, trebaju četiri. Pomislih čak o otkazivanju izvedbe predmeta uslijed takvih uvjeta. No, kako to bude, ispostavilo se da premda su prema rasporedu sati sve prostorije zaposjednute više njih bude u stvarnosti prazno. S nešto selidba i improvizacije nismo oskudijevali u prostoru.
[3] Kad bi ta briga bila sveobuhvatna onda bi vođenje grupe bilo prilično autoritarno. S druge strane mogao bi sasvim odstupiti od propisane uloge i brigu o izvedbi programa sasvim prepustiti grupi i dogovaranju u njoj. No, dali bi se tu radilo o laissez faire, ultra-liberalnom pristupu? Možda i bi, ako bi napustio grupu (išao na pivo s prijateljima ili na neku znanstvenu konferenciju) i prepustio je da radi po svojem nahođenju. U biti je klasično shvaćanje uloge sveučilišnog učitelja i rada studenata na neki način, čak u njenom liberalnijem izdanju, hibrid vrlo autoritarnih, gospodskih mjera na početku (stvaranje programa) i kraju procesa (ispit) dok u sredini uz ceremonijalno autoritarno ponašanja (ex-katedra) može biti prilično liberalno – profesor studente prepušta njihovoj inicijativi i malo mari kako će tko se snaći i na kraju ispuniti zahtjeve postavljene na početku.) U biti je zamišljanje sasvim liberalnog (čak i njegovo stvaranje) prilično utopijsko. U sadašnjoj aksiomatici društva liberalizam je moguć samo unutar jasnih i autoritarnih granica (tako na makro-političkoj razini kao na razini grupe).
Demokratski pristup je moguć samo odstupanjem od uloge koja me zapravo vadi iz grupe, pristajanje uz grupu – s jedne strane; a s druge strane baš propitivanjem granica postavljenih grupi. Na to podsjeća legendarna anegdota s početka Basaglinog rada u Gorici. Kad mu je glavna sestra kao što je bio običaj donijela u potpis svežanj papira s kojima bi trebao potvrditi vezanje nekih pacijenata, stavio ga je na stranu i rekao da tih papira neće potpisati jer se to kosi s njegovim uvjerenjem. „Dobro direktore,“ je rekla sestra, „samo nam kažite što da radimo umjesto vezanja.“ „Ne znam,“ rekao je Basaglia, i time je počeo dijalog o tome. Ako nisu htjeli ponavljati ono što je etički neprihvatljivo, zajedno su trebali izmisliti bolji način.
[4] Ako ostavimo sa strane paralelu koja se ukazuje između ta tri tipa grupa i osnovnih pretpostavki, na ovom mjestu treba postaviti pitanje koje u gornjem opažanju nije do kraja ispitano – a to je ako nam je otprilike jasno kako vanjske odrednice  utječu na produkciji i organizacijski registar djelovanja grupe, što je ono van grupe što izravno pobuđuje osjećajni registar stvarnih događaja u samoj grupi. Možemo ustvrditi da je to registar koji je u uspoređenju s druga dva autonomniji od sredine u kojoj grupa djeluje odnosno u odnosu na zbivanja van grupe akcidentalan, ili tražiti korespondente u kulturi i društvenim zbivanjima, ali i baš u odnosima prema za grupu virtualnom vanjskom svijetu.