Grupa omogućuje drukčiji pristup radu (grupa 21. dio, komentar 2/6)

Prije nego što završimo Osječke osvrte na radu grupi, pogledati ćemo što se (još) u Osijeku dogodilo.  

Naš seminar o grupnom radu izgleda da je pružao jedno drukčije iskustvo nastave a i  drugačijeg poimanja socijalnog rada. Predavanja su bila kraća, tek uvod ili osvrt na događanje u grupi. To je, barem djelomice značilo da su polaznici mogli odmah spajati i provjeravati koncepte koji su predani s svojim iskustvom u grupi. Nije bilo dosadno. Ne samo da smo se poprilično šalili i među predavanjima i kroz grupni rad, pa i pauzama i na pivu poslije grupa nego je bilo zanimljivo i onda kad nije bilo smiješno. Učesnici su bili angažirani u radu, bilo je prostora da progovore, da dadu svoj prilog – da sudjeluju. U tom smislu seminar je bio demonstracija, ponekad čak i proslava toga što je imperativ socijalnog rada – da zajedno nešto stvaramo.

Takav, interaktivan način rada dakako smanjuje distancu između profesora i studenata. Najednom se nađu u istom loncu (i kuhaju se).^[1] Učitelj mora, barem djelomično, odstupiti od svoje uloge u koju inače stupa, ulazi u interakciju neposredno, u prvom redu kao čovjek i tek onda kao profesor ili voditelj grupe ili seminara. I to stvara produktivnu tenziju i nakon nje manju katarzu.^[2] I to je smjerokaz za praksu socijalnog rada kao drugarskog posla u kojem treba biti čovjek, ali ne neka opća ljudina nego sasvim običan čovjek s svojim vrlinama i manama – i baš to nas čini, između ostalog, dostupnima i suradnicima.

Uz razgovor o događanjima u grupama često smo se osvrtali i na općenitije teme socijalnog rada (što u ovom tekstu nije toliko zamjetno jer to je ipak tekst o grupnom radu). Usput smo se dotakli nekih bitnih, a i nekih sasvim tehničkih tema socijalnog rada. Bilo bi mi rado da su studenti zapamtili da je pitanje moći jedno od centralnih pitanja u socijalnom radu. Ne samo u sociološkom smislu, još manje u psihološkom, nego baš u socijalnom. S jedne strane moć je tema koja proističe iz nedostatka moći što je zajednička karakteristika korisnika socijalnog rada, a s druge strane moć je baš i oruđe socijalnog rada. Moć koja je investirana sa strane centara moći u nas da nadziremo one koje bi se s pravom mogli pobuniti, da sadržimo (i zadržimo) one koji iz vlaka društva ispadaju, treba koristiti kao izvor moći, konkretnog osnaživanja.

Ako pitanje moći primijenimo na situaciju našeg seminara, vidjeti ćemo da je predavanje neke građe koju smo profesori (barem donekle) usvojili onima koji ju poznaju tek samo empirijski iz svog iskustva (svi smo bili u grupama i o svom iskustvu u njima smo razmišljali) samo jedna dimenzija krupnijeg procesa. Važno je i kako nešto predajemo i kakve obrasce (Foucault bi rekao dispozitive) moći pri tome koristimo. Počev od toga kakav je red sjedenja – jesmo li u krugu ili frontalnom (ex katedra) uređenju, prisiljavamo li studenta nazočnosti „evidencijskim listama“, zahtijevamo li bilježenje „predanih ideja“ kako bi ih studenti zapamtili i kao papagaji ponavljali na ispitu, itd. Otvaramo li prostor i mogućnosti da studenti, polaznici grupe, izriču riječi koji baš njima nešto znače, da naprave nešto što im se čini važno, a nisu se usudili napraviti, da stupaju, ne samo između sebe nego i vizavi profesora i asistenata u neke druge odnose. Ako nigdje drugdje onda baš u socijalnom radu moć i nova raspodjela moći nije samo sredstvo učenja već je predmet spoznaje.

Kolikogod su se ljudi već prije poznavali seminar je pružao priliku za bolje upoznavanje – ljude koje već poznajemo u novim situacijama i ulogama, ljude koje ne poznajemo da upoznamo na neki drukčiji, prisniji način. (Između ostalog bila je to prilika za upoznavanje među redovitim i vanrednim studentima koji inače nemaju zajedničkih kolegija). Za ta tri četiri dana stvorila se jedna atmosfera zajedništva, osjećaj pripadnosti (pojedinim grupama i zajednici studenata treće godina pa i u cjelini). Značajka te atmosfere nije bila tek prisnost nego i osjećaj da se nešto može napraviti, učiniti, da su neke stvari koje su se prije činile skoro pa nemogućim, moguće i ostvarive – u grupi i za grupu van nje.

No nije tako bilo za sve od početka. Mnogo je studenata izašlo iz prvog susreta u fazonu „ovo je glupost“. Činilo im se kao „ne znaju šta da rade“. Seminar je naime počeo bez uobičajene strukture što se nekim pak činilo, da struktura, neki unaprijed dan pravac, koherencija, fali. Drugim riječima nedostajala je sigurnost. Nesigurnost, neodređenost je značajka nečeg novog. Ona je inherentna stvaranju dok su izvjesnost i neupitnost značajke ponavljanja jednog te istog. U socijalnom radu i jedno i drugo vrlo je važno. Ponekad treba sačuvati ono nešto što je još čovjeku preostalo kao oslonac njegove egzistencije, ali još češće treba stvarati nove prilike koje donose nove izazove. I u jednoj i u drugoj situacije prilika za stvaranje sigurnosti nema puno. Socijalni rad je rad s neizvjesnošću. Često nam preostaje tek naša bazična ljudskost kao uporište izvjesnosti i gotovosti. Ako to primijenimo na rad u grupi to znači da je ponekad dobro darovati svoje vrijeme grupi i ne znati što će se dogoditi i očekivati. (I za to vrijeme ne pustiti se primamiti neki osobnoj želji - ići na pivo, iako je to veoma dobra želja i pivo veoma dobro piće – biti će zato prilika na kraju kad će trebati „isplaknuti“ nove stvari u našem iskustvu.)

Taj dobar osjećaj ispunjenosti, pripadnosti i novih mogućnosti koji je čest na kraju takvih grupnih događaja, obično se polako gubi. To je očito u grupama koje su sastavljene samo za ovakvu priliku i koje se na kraju razlaze, rasprše u niz pojedinaca koji se neće nikada više susresti kao grupa. No i u grupama koje dijele zajedničku sudbinu, koje se susreću, doduše u nekim drugim konstelacijama, pod istim okriljem i krovom i dalje, takva se atmosfera s vremenom gubi. Ostaje tek prijatno, nostalgično sjećanje koje se trenutačno budi u mjestimičnim susretima članova i kao dalek odjek u nekim sličnim situacijama.

Grupa postaje subjekt

Kad sam odlazio iz Osijeka, doduše napunjen energijom grupnih zbivanja i utopijskog osjećaja koji je prevladao na kraju – kao funkcija oproštaja, ostajao mi je neki osjećaj nepopunjenosti, sumnje – koji je proisticao iz iskustva da se to nešto veselo, optimistično može s vremenom izgubiti, da je često to tek iluzija novih mogućnosti ali ne i mogućnosti same.

Ali da nismo ponovili tek novo izdanje teatra grupne dinamike pokazalo se uskoro. Energija koja se stvorila ušla je u konkretnu akciju. Već od početka grupnog rada, u nestrukturiranoj diskusiji javila se tema vrlo značajna za studente – što će biti s diplomskim studijem, hoće li biti sastavljen i utvrđen na vrijeme, koja je sudbina studija kojeg pohađamo? Javljala se tjeskoba budućnosti, vrlo realna. I ponavljala se kao refren kroz cijeli seminar. Ukratko poslije završetka seminara pojavila se akcijska grupa koja se prihvatila izazova i prekinula sudbinsko pasivno držanje studenata. Što je prije neki dan kulminiralo u demonstracijama pred rektoratom i ima izgleda da poluči veoma povoljne rezultate.[3] Dakako da seminar grupnog rada nije bio uzrok toj akciji, ali stvorio je neko praktično i iskustveno saznanje i energiju koja se mogla u tu akciju investirati – dakle jedan kamenčić u mozaiku koji možda i nije bio presudan.

---

[1] Baš saznanje ili pak spoznaja da smo u istom loncu u socijalnom radu je temelj zajedničkog rada, temelj sagledavanja solidarnosti, tog da smo u prvom redu ljudi pa onda tek nosioci uloga koje nam dodjeljuju,  kao osnove zajedničko, socijalnog rada.

[2] Premda je bilo nekim polaznicama i do kraja trajanja seminara teško preči na „ti“.  

[3] Za medijski izvještaj pogledati ovdje!

Imenovati svijet (dijalog) (grupa 16. dio, komentar 2/1)

Dijalog je jedno od najbitnijih oruđa u socijalnom radu. Dijalog doduše ne znači, kao što se to često misli, „razgovor između dva subjekta“. Prepona „dia“ naime ne znači „dva“ ili „duplo“ nego „kroz“.[1] Dijalog je dakle razgovor (ili misao – logos) koji prolazi kroz bit materije, koji ju razgaljuje. A kod Freira i nagovješćuje što će još postati.

Za Freira bit dijaloga je riječ. Ali u njoj nalazimo dvije dimenzije: refleksiju (osvrt) i akciju (djelo) – što je za socijalni rad bitno. U istinskoj riječi ove dvije dimenzije usko se prepliću. Neistinita riječ je ona koja nema sposobnosti mijenjati stvarnost. Kad riječi ne slijedi djelo riječ postaje isprazna. Prazne riječi jer nisu sposobne prokazati svijet su na kraju lišene i reflektivne dimenzije. Dok nereflektirana akcija vodi u slijepi aktivizam.

Freire (1972: 61) definira dijalog kao: „susret ljudi posredstvom svijeta da bi taj svijet imenovali.“ Izricanje riječi nije privilegij već je pravo svih ljudi. Ne možemo znači govoriti u ime nekoga jer bi to značilo lišavanje drugoga njegovih vlastitih riječi. „Ako s izricanjem svoje riječi ljudi mijenjaju svijet s time da ga imenuju, dijalog se postavlja kao način na koji ljudi ostvaraju svoju značajnost kao ljudi. Dijalog je znači egzistencijalna nužda.“ (ibid.).

Freire postavlja pet nužnih uvjeta dijaloga: ljubav, vjerovanje, skromnost, nadu i kritičnu misao. Da nešto s nekim zajedno napravimo potrebna je ljubav, no ne ona sentimentalna već ljubav kao čin smjelosti, srčanosti. Za zajednički rad treba ljudim vjerovati – što ne znači slijepu vjeru već pouzdanje izgrađeno zajedničkim iskustvom toga da riječi i djela ne odstupaju jedne od drugih. Zajedničko djelovanje nije moguće ako drugoga smatram nesposobnim, a sebe nešto više od njega. Ali i bez nade, ufa da će naše zajedničko činjenje uroditi nešto značajno za nas. Kritična misao je ona misao koja sagledava svijet kao proces, kao transformaciju, mišljenje koje nije odijeljeno od čina, koje priznaje vremenitost i koji se ne udomaćuje u ugodnoj sadašnjici i ne boji rizika kojega donose promjene. Kritična misao nije usmjerena u ljudi već u situacije u kojima se oni nalaze.

Dijalog je esencijalno demokratičan. Sušta je suprotnost potlačivanju (opresiji). Dijalog ne može postojati u situacijama gdje neko ima moć da nameće svoje riječi, svoje sagledavanje svijeta drugima, odnosno ne priznaje drugima njihovo bitno pravo riječi, glasa, kao što ne može biti mjesto i sredstvo „konzumacije“, (potrošnje) ideja. U takvim situacijama, u kojima dijalog nije moguć, treba je upotrijebiti druge poluge društvenih promjena. Treba promijeniti društvenu konstelaciju, treba izgraditi društvenu moć koja će prinuditi one koji imaju vlast i niječu pravo na riječ drugima da im to pravo vrate. No to nije grupni već politički proces – veći ili manji preokret – revolucija.[2]

Kada se dijalog uspostavlja u grupama koje sačinjavaju ljudi koji inače imaju različiti stupanj društvene moći – kao na primjer učitelj i studenti, socijalni radnici i korisnici, ljudi s viškom takve moći moraju od nje odstupiti i radikalno dati pravo na riječ svima, i suprotno i još bolje ljudi koji je nemaju moraju biti u mogućnost da se u toj situaciji postave kao ravnopravni sugovornici (i suradnici), da si izbore pravo na riječ.

Jednom sam Freirovu definiciju dijaloga parafrazirao ovako:

Dijalog je način kako možemo vidjeti kroz materijalne sile, način je uključivanja ljudi, način kako biti s njima u uroti pogleda i kako vidimo što će se dogoditi. Dijalog je način promjene socijalnih uređenja u materijalne (redukcija supstance u materiju) s  namjerom njihovog preobražaja. Kao što je zaljubljenost razlog da se čovjek ljepše obuće. (Flaker@Boj za 2012: 66)

Time sam htio naglasiti socijalnu dimenziju spoznaje kroz dijalog i dijaloga samoga. Ali i objasniti dinamiku dijaloga kao društvenog procesa. Nije važno samo to da se ljudi skupe nego je važno i to da poprime zajednički pogled na stvar i stvarnost. Taj pogled je urotnički – osim u tome da je zajednički on nešto smjera, nije da se samo osvrće (reflektira), ima utopijski naboj. U tom pogledu društvena uređenja se materijaliziraju (ne tek objektiviziraju) – postaju nečija građa, dok su pred tim pogledom bile tek sile koje su objektivizirale one koji su sad progledali. Ono što je bila supstanca postojanja postaje materija koju je moguće preoblikovati. Ne samo preoblikovati, dati materiji novu formu, novo pakovanje, nego u biti promijeniti, prouzrokovati istinski preobražaj (metamorfozu).

Metaforu zaljubljenosti koristim baš zbog preobražajnog svojstva ljubavi. Ona može u trenutku iskonski promijeniti čovjeka. Čak na prvi pogled. U tom trenutku novo ruho nije samo krinka za stare stvari već je korak prema sasvim novoj egzistenciji, novom poimanju sebe i okoline, prema ljubavnom činu koji stvara nešto sasvim novo i neviđeno.

Freire nije se bavio grupnim radom već je njegov rad uvijek bio grupni. Dijalog je definiran susretom ljudi, on jeste kolektivna grupna akcija. No grupa služi kao sredstvo promjene, kao prostor u kojem je dijalog moguć, u kojem se može ostvariti. Grupa je u tom smislu „eksteritorijalna“, izuzeta iz onih konkretnih uređenja, koje treba mijenjati. Kao prostor u kojem je moguće biti kritičan i ujedno maštati. Gdje maštu odmah ne poklope svakidašnje „nužde“ i prisila moći drugoga.

No predmet dijaloga nužno leži van grupe – odnosno grupa ga unosi, u Freirovim riječima, kao kod, šifru koju je treba odgonetnuti, dekodirati, ali samo s tom namjerom, da svoj predmet opet – kroz akciju i promjenu zbilje – pošalje kao novi kod van kroz vlastitu akciju promjene zbilje. U Freirovim riječima grupa može poslužiti kao teoretski kontekst (u kojem je sve moguće) da bi se najprije spoznao pa potom promijenio konkretni, realni kontekst – tamo gdje ljudi zbilja žive.

Stoga je jasno da je objekt ili cilj promjene van grupe, a grupa biva samo sredstvo spoznaje i promjene zbilje. Grupa sama ne može dakle biti predmet nje same – to bi značilo urušavanje grupe u nju samu i bavljenje stvarima koje u vanjskom, konkretnom i realnom kontekstu, nemaju nekog praktičnog značenja. Kada se radi o radionicama grupne dinamike onda bi eventualno mogli reći da je grupna dinamika kod koji treba odgonetnuti (zagonetku u takvim grupama predstavlja na primjer neispunjavanje očekivanja koja članovi grupe imaju do designiranoga vođe). No time smo pokrili pitanje ulaznog koda – šifre spoznaje. Pitanje izlaznog koda takve grupe ostavljaju na stranu, ne pitaju se što treba činiti i ne smišljaju (zajedničke) akcije o promjenama grupa van teoretskog konteksta.^[3] Za to treba realni grupni subjekt s dovoljno praktičnom utopijom kako promijeniti djelovanje grupa u konkretnom kontekstu. 

Referencije

Flaker, V. @Boj za (2012), Direktno socialno delo. Ljubljana: Založba /*cf.

Freire, P. (1972). Pedagogy of the Oppressed. Penguin Books

 

---

[1] Kao u riječima „dijaprojektor“, „dijaliza“, „dijaspora“ koje znače „projekciju kroz“, „razdvajanje kroz“, „rastresenost kroz ili po (svijetu)“. Između ostalog u Platonovim dijalozima često sudjeluje više ljudi.

[2] Građanski neposluh je jedna od takvih poluga. On problematizira (ponekad na Švejkovski način) ono što vlast drži »zdravo za gotovo“, pokaže da je »car gol«. No ako takav istup, protest nije tematiziran i poduprt s kolektivnom akcijom – ako je samo čin pojedinca ili grupice u nevolji lako će se desiti da ga, kao što Lemert (1962) u svom seminalnom radu o »paranoji i dinamici isključivanja, dominantnija grupa osudi i osujeti proglašavanjem protagonista ludim – bolesnim. A u medicini nema dijaloga – ima samo dijaliza i dijabetes – i dakako dijagnoza.

[3] Mogli bi reći da to prepuštaju pojedinim polaznicima takvih treninga da nešto od iskustva ponesu sa sobom i da ih primjene »doma«. Možemo pretpostaviti da takav kapilaran odnosno molekularan prijenos ima nekakvog učinka i da postoji neka mogućnost da polaznici pokušaju promijeniti svoje ponašanje u realnim grupama ili čak funkcioniranje takovih grupa. No također možemo pretpostaviti da će se takva iskustva sukobiti s neisprosnom zbiljom u kojoj vrijede drukčija pravila, u kojoj su običajni obrasci moći duboko ukorijenjeni. Na grupnoj razini često se javlja lažna utopija (ili čak jadikovanje) u smislu »kad bi sve grupe bile poput ove naše!«. Naravno da to ima više funkciju utješne fantazije nego realnog nekog programa, koji i da se ostvari – npr. da bi seminari grupne dinamike bili obavezani dio općeg obrazovanja, ne bi imao željenog učinka. Odnosi u grupama i komunikacija u njima naime nije plod neznanja i pomanjkanja takvog iskustva već funkcija raspodjele društvene moči i težnje da se postojeća moć očuva.

Veća je mogućnost prijenosa kada se radi o grupnim treninzima postojećih grupa. No i tu često dolazi do shizme između umjetne situacije koja se stvori za trening i uobičajenim odnosima, obrascima općenja koji obično prevladaju nad novim iskustvima. Uzroke za takav rasplet možemo tražiti u nedovoljnoj kritičnoj spoznaji društvenih odnosa koji stvaraju grupu ili nedovoljno dobro smišljenim mehanizmima koji bi njegovali nova saznanja u staroj sredini i mijenjali je. Kao i odsustva alataka za njezinu promjenu.