Pravila grupnog općenja 2 (grupa 20. dio, komentar 2/5)

7. Izrazi svoje osjećaje neposredno – ne kao općenite tvrdnje ili kao (retorička) pitanja.

Maheri smo maskiranja svojih stavova, osjećanja, mišljenja. Umjesto da izravno kažemo što osjećamo, mislimo i koji stav imamo, često svoje stavove prikazujemo kao opće  i služimo se pitanjima koja su biti retorična. Kad kažemo: „ To se tako ne radi.“ Ili pitamo „Kako to radiš?“ u biti iskazujemo svoje neslaganje s time što je čovjek napravio. Poštenije i iskrenije bi bilo da kažemo: „To što radiš mi smeta.“ Još preciznije ako navedemo točno to što je čovjek napravio i to što smo osjetili kad je to napravio: „Kad si rekao da je Đurđa krava to me pogodilo, ne samo zbog toga jer mi je prijateljica, nego sam se i pobojala da ćeš i meni tako nešto reći.“

Prenošenjem svojih stavova u općenite napravimo više stvari odjednom. Najprije sebe zaštitimo od prigovora. Zatim sasvim sintaktički prenosimo odgovornost za radnju na drugoga, on se mora braniti i opravdavati dok mi možemo odmarati u zavjetrini svoje opće konstatacije ili retoričnog pitanja. S time sebe oslobađamo svake odgovornosti a drugome namećemo osjećaj krivnje i svoj stav. On od našeg osobnog stava poprima karakteristike općeg aksioma ponašanja.

Dakako da su takve govorne figure produktivne u političkim okršajima, čak u stručnoj ili znanstvenoj polemici, u kojoj često deduktivno polazimo od općeg prema posebnom, gdje postavljamo pitanja (hipoteze) na koja onda moramo odgovoriti. Takav način govorenja možda čak i nije problematičan u svakodnevnom životu, ako atmosfera dopušta protivljenje i podrazumijeva da su tako izraženi stavovi ipak osobni. Također u svakodnevnom životu ne možemo se pozivati na takvo pravilo koje grupa nije eksplicitno usvojila. Takva pravila su korisna za učenje o grupnoj dinamici, za spoznaju tih manevara kod drugih, dajući nam snagu da im se odupremo, ali i da i mi u svakidašnjici jasnije izrazimo svoje mišljenje i osjećaje i dopustimo drugima to isto. Tako da u „prirodnoj“ situaciji, u kojoj to pravilo ne postoji eksplicitno možemo taktno ili čak nježno primijetiti kad netko koristi te figure: „To ti tako misliš, jeli?“ i barem malko vrati razgovoru ravnotežu.

8. Zatraži povratnu informaciju (feedback) kad želiš.

Ono što nam grupe daju je višestrano ogledalo nas samih. Stoga je povratna informacija o tome što i kako činimo u neku ruku naše pravo.  Povratne informacije doduše stalno, kad smo u grupi, stižu do nas. Međutim i one mogu biti previše implicitne i nerazlučene, opterećujuće kad ne bi trebale i krivo shvaćene. Traženje feedbacka je zamolba za poštenu, eksplicitnu i dovoljno preciznu informaciju kako nas drugi vide, kako vrednuju naš doprinos grupi i druge naše radnje. Zamolba može biti upućena cijeloj grupi, ali i samo ponekom članu – radi provjere i jačanja pouzdanja. Zbog važnosti povratne informacije treba ih pažljivo formulirati, a i pozorno primati.

9. Kad primaš feedback, najprije dobro saslušaj, razmisli (i nemoj odmah reagirati).

Primanje feedbacka je uzbudljiv događaj. Uzbuđuje nas što će drugi reći o nama, jeli se naše doimanje nas samih slaže ili ne s time kako nas doživljavaju drugi, jeli su primijetili ono što ne bismo htjeli da drugi vide, hoćemo li saznati nešto o sebi što ne znamo (svi imamo neke „slijepe pjege“), hoće li to biti pohvalno ili ne.

Zebnja pred kritikom ili doživljavanje ono što drugi vele kao kritiku stavlja nas u defanzivan položaj. Iz toga položaja često reagiramo preduhitreno, odbacujemo što nam drugi kažu poput vraćanja servisa u tenisu. Time su riječi drugoga uzalud i gubimo to što bi mogli saznati o sebi od drugoga. Naravno da je dio toga što drugi vide na nama samo jedan dio nas samih, da su neka opažanja pogrešna i neke procjene neispravne, da mogu biti ljudi koji nas gledaju u krivu. I dakako treba to ispraviti – dati feedback na feedback. Ali ne treba to činiti odmah, na prvu loptu. Loptu treba primiti u ruke, pogledati ju, vidjeti što valja a što ne, razlučiti korov od sjemena. I tek onda, staloženo, odgovoriti. Na taj način feedback ćemo iskoristiti.

10. Kad daješ feedback, pazi da bude balansiran, konkretno opiši ponašanje čovjeka u grupi i dodaj kako se osjećaš kada se to dešava.

Dabome da je lakše primiti feedback koji je precizan i izbalansiran, koji formuliran pažnjom i poštovanjem. Čovjeku treba saopćiti kako ga vidimo tako da ukažemo i na njegove ili njezine vrline i nedostatke. Lakše ih je tada primiti. I kad je dobar feedback ne treba biti previše općenit. Postoji velika mogućnost da ćemo, premda zahvalni za pohvalu, biti njim razočarani (jer nam u biti ništa ne kazuje) i čak u njega posumnjati (kaže mi tako reda radi). Bolje je da povratne informacije ne budu ad personam, da ne kudimo (ili hvalimo) čovjeka već ono što je on ili ona napravio ili kako je nešto napravio. To nije samo prihvatljivije za primaoca nego je i konkretnije, preciznije i nešto što se moglo objektivno vidjeti i u davanju povratne informacije dobro opisati.^[1]  Zato je važno u feedback svrstati konkretna opažanja do kojih smo došli u toku rada grupe, tu i sada, što su svi mogli vidjeti, pa i sam primalac informacije. Pored toga da je u kasnijim fazama grupna atmosfera prijemčivija za davanje povratnih informacija (u prvim fazama zebnja oko toga kako u grupi sudjelujem ja prepreka je tako za davanje kao i za primanje sadržajnog feedbacka) u kasnijim fazama ima više građe iz koje mogu polaznici grupe sastaviti staložen i učinkovit feedback.

Važna komponenta davanja povratnih informacija su i osjećaji davalaca. Treba reći kakav je učinak činova člana grupe, kakve osjećaje oni probuđuju u meni, kako se osjećam kad se nešto takvo dogodi. Nije to samo ponukanje obazrivosti na osjećanja članova grupe nego je bita dio povratne informacije – jer često ne znamo što naša djela probuđuju u drugima – sama dijela u stanju smo vidjeti i sami, kako se drugi osjećaju ne znamo možemo samo pretpostaviti.

Napomena: ako je prednost i vrlina grupa koje same sebe promatraju i kojima je cilj dobiti iskustvo u sudjelovanju u grupi da o doprinosu grupi razgovaraju i da riječima dadu povratne informacije učesnicima – pretjerana priča, rječitost je ujedno i njihov manjak. Možemo nekome reći da je dobar suradnik i vrstan poznavalac struke, no ako se kod praktičnih problema ne obraćamo na njega ili nju, tih riječi nismo potvrdili i čovjek može s pravom misliti da su to bile „samo prazne riječi“. To je toliko više pokazno u realnim grupama. Pogotovo kod ljudi koji su inače zapostavljeni i obespravljeni dijela govore puno više od riječi. Možemo pričati klincima koliko su nam važni, koliko ih cijenimo i da nam je puno stalo do njih. Ali dok se nećemo za njih zauzeti kad budu u nevolji i barem nešto pri tom učiniti, a pogotovo i nešto riskirati, oprezno, i s pravom neće nam vjerovati. I to čini razliku između socijalnog rad i tek savjetovanja.

Prva pravila izuzev baš prvog – koji upućuje ka slobodnom općenju i djelovanju i koje daje sudjelovanju u grupi dobrovoljan karakter[2] – odnose se na uređivanje prometa, odnosno interakcija u grupi – govoriti u nekom redu, dati prednost manje aktivnima, izbjegavanje prepucavanja. U taj razred pravila djelomično spadaju i pravila o prijavljivanju smetnje i traženja osvjetljenja. Ona uvode mogućnost „time outa“ i s time skretanja pozornosti na dio grupe ili grupnog događanja koji je prešućen a može biti bitan, uz to otvara mogućnost većeg stupnja participacije. Ona uvode pravila koja usmjeravaju komunikaciju u neposredniju, jasniju i u omogućavanje da ljudi od grupe saznaju čim više o sebi i da se u njoj orijentiraju i ostvare veze. Prva pravila odnose se dakle na „promet“ dok se druga odnose na ton, na raspoloženje u grupi. Značaj pravila nije da su to stroga pravila, kao na primjer neka formalna pravila kojih se treba doslovno držati. Ona su u jednu ruku usmjerenja koja omogućuju da se u grupi počne događati nešto novo, da grupa može eksperimentirati, u drugu pak ona su kodovi o tome kako se u grupi razgovara – kodovi koje tek kroz djelovanje pravila u grupi njezini članovi dekodiraju, odgonetnu.

---

[1] Sigurno naša djela impliciraju našu osobnost. Ali i mi sami pojam o sebi stvaramo preko toga što činimo – i za nas je naša ličnost implicitna.

[2] Ovo pravilo to postiže i u grupama u kojima je sudjelovanje obavezno jer tu obavezu relativizira i daje mogućnost vlastitog oblikovanja učešća u grupi.

Pravila grupnog općenja (grupa 19. dio, komentar 2/4)

Vjerojatno svaka grupa ima svoja pravila. Ako ne pisana onda nepisana. Neka mogu određivati članstvo u grupi i dužnosti i prava članova, dok se druga odnose na funkcioniranje grupe, protok informacija, uređivanje „prometa“ odnosno interakcija između učesnika u grupnom zbivanju. Ova su često implicitna u radu grupa, obično preuzeta iz nekih općih obrazaca općenja (npr. pravila pristojnog ponašanja, uobičajena pravila sastanaka i sl.) i sudjelovanja u grupi. Takva prešućena i nereflektirana pravila često predstavljaju smetnju u radu grupe – teško se je na njih pozivati i obično služe očuvanju (ne jednakomjerne) raspodjele moći u nekom kolektivu, grupi. Tako, na primjer, jači i uvaženiji članovi grupe dolaze lakše do riječi, agilniji se češće javljaju za riječ i više pričaju. Ako je vođa grupe ujedno i predsjedavajući njezinom sastanku i on ili ona daje riječ time učvršćuje jaz između vodstva i članstva, često usmjerava pozornost na sebe i pogled kao da je on ili ona odgovoran za rad grupe (alfa i omega grupe).

Stoga se u nekim grupama pojavljuju pravila kojim je namjera da omoguće ravnopravnije sudjelovanje u radu grupe i jasnije izražavanje stavova odnosno osobnih osjećanja povezanih s njima. U nastavku ukratko predstavljamo pravila koja smo uveli u seminar grupnog rada na programu socijalnog rada u Osijeku. Ona proističu iz tradicije treninga grupne dinamike, a poneka smo „posudili“ iz aktivističkih grupa, poput onih u okupacijskim pokretima s početka ovog desetljeća.^[1] Najprije ćemo ih izlistati, onda na kratko komentirati i na kraju se letimično na njih osvrnuti.

1. Budi sam svoj gospodar!
2. Govori jedan učesnik najedanput.
3. Prednost imaju oni koji su govorili manje.
4. Izbjegavaj „prepucavanje“ u dijadi (ping-pong).
5. Prijavi smetnju.
6. Zatraži „osvjetljenje“ kada ti se to čini potrebno.
7. Izrazi svoje osjećaje neposredno – ne kao općenite tvrdnje ili kao (retorička) pitanja.
8. Zatraži povratnu informaciju (feedback) kad želiš.
9. Kad primaš feedback, najprije dobro saslušaj, razmisli (i nemoj odmah reagirati).
10. Kad daješ feedback, pazi da bude balansiran, konkretno opiši ponašanje čovjeka u grupi i dodaj kako se osjećaš kada se to dešava.

1. Budi sam svoj gospodar!

Slučaj je htio da smo ta pravila dali u opticaj skoro poslije igranja uloga „gospodara“ i „roba“. Međutim ovo pravilo baš govori o tome da se mora svaki član grupe osjećati u grupi suvereno, da sam odlučuje o tome što u grupi radi odnosno daje mu moć da u grupi eksperimentira, ali i da kako smo primijetili kod igranja „gospodara“ da s time preuzima odgovornost.

Ovo pravilo više kategorička dozvola za demokratično ponašanje u grupi, nego pravilo u uskom značenju – koje bi uređivalo „promet“ u grupi. Ono je nužna pretpostavka za jednakopravno sudjelovanje i surađivanje u grupi. Kao takvo ono je protuotrov za podčinjavanje u grupi, pravilo na koje se članovi grupe mogu pozivati kada im se učini da im se baš to događa, ali i pravilo na koje se mogu pozivati i koje im dozvoljava da čine nešto što bi inače mislili da nije za grupu prihvatljivo i što u uobičajenim okvirima jedne grupe ne bi učinili.^[2]

2. Govori jedan učesnik najedanput.

To pravilo je sasvim stvarno i očito, no usprkos tome ono se redovito krši. Posljedica je u najmanju ruku buka i ne slušanje drugoga, i raspadanje grupe na više razgovora. Prednost grupe je da ima više glasova, no treba da se čuje jedan po jedan.

Ako je grupa veća to iziskuje da se netko javi za moderatora razgovora (ne vođu grupe), dakle da bude netko tko će davati sudjelujućim riječ, biti pozoran tko se za riječ javio i voditi računa o redoslijedu javljanja. To se može obaviti i bez “ljudskog“ moderatora, u sličnu svrhu može poslužiti i „govoreći štap“ (talking stick – vidi opis vježbe u stripu pod rednim brojem 16) ili što se spontano dogodi u većoj grupi koja koristi mikrofon.

3. Prednost imaju oni koji su govorili manje.

Obično se redoslijed govornika stvara prema redoslijedu javljanja za riječ. To često znači da više govore oni koji su agilniji, koji brže dižu ruke (imaju „brže prste“) – što se obično podudara s nekom pretpostavljenom hijerarhijom članova grupe. Pravilo da imaju prednost oni koji su manje govorili ohrabruje one koji pričaju manje, daje im više mogućnosti. Vrlina sudjelovanja u grupi nije toliko u govorenju koliko u slušanju. I često se dogodi da ljudi koji dobiju prednost po tom pravilu kažu nešto što bi i agilniji član rekao, možda čak na bolji način. U svakom slučaju pravilo otvara širinu sudjelovanja i sudjelujućih u grupi.

4. Izbjegavaj „prepucavanje“ u dijadi (ping-pong).

To je česta pojava u grupama. I zamorna. Dogodi se da dva člana neke grupe započnu diskusiju u kojoj nadopunjuju jedan drugoga ili pak kontriraju jedan drugome. Ostali postaju nijemi svjedoci njihovog okršaja koji počinje poprimati značaj spektakla za druge. No ti drugi vrlo često ne uživaju u tom spektaklu. Nerijetko ga doživljavaju da se protivnici u biti slažu i vode polemiku o nebitnim vidicima toga, ili polemiku smatraju nerelevantnu za bitna pitanja grupe, često samo kao vid produciranja sebe i igru nadmoći između dva člana grupe koji žele biti dominantni. U svakom slučaju, kad se to dogodi, drugi učesnici grupe dobivaju osjećaj, koji ne vara, da su suvišni, da se to (i s time rad grupe njih ne tiče), da su iz grupe isključeni i tek privjesak nekih njezinih protagonista.

5. Prijavi smetnju.

Često nas nešto što se u grupi događa ili kako se to događa smeta. No isto tako često smatramo da je to naš „problem“, da je to samo naš osjećaj i zasebna stvar. No isto tako vrlo često tome nije tako. Vrlo možebitno je da i drugi slično doživljavaju, još vjerojatnije da o tome imaju svoj stav. Ono što osjećamo u grupi uvijek je i odjek događanja u grupi, kolikogod naša osjećanja bila osobna.

U smislu „carevih novih ruha“ zato je poželjno i često vrlo produktivno reći kad nam nešto zasmeta. Prijavljivanje smetnji često ukaže na nešto što grupa inače maskira, prikriva. Javljanje smetnji je pravo sudjelujućih i ako drugi tu smetnju ne doživljavaju slično za grupnu koheziju je bitno da grupa čuje što smeta pa i ako samo jednog njezinog člana. Individualnu smetnju možemo razumjeti kao simptom djelovanja grupe ili kao smjerokaz ka tome čime se grupa treba baviti.

6. Zatraži „osvjetljenje“ kada ti se to čini potrebno.

U nekim situacijama bolje je, nego pristajati na implicitne pretpostavke, zatražiti od članova grupe da se izjasne o nekom vidu događanja u grupi odnosno osvijetle svoj stav, osjećanja o nečemu – bilo to smetnja ili neka druga stvar od značenja. Time dobivamo panoramski pogled na zbivanje u grupi što je korisno za grupnu orijentaciju, za snalaženje. Kad to zatražimo također dobivamo pogled onih članova grupe koji inače manje pričaju, koji se drže po strani. I njihovo veće učešće.

Zamolba za takvo izjašnjavanje odnosno bolje osvjetljavanje je intervencija koja osvrtom (refleksijom) na grupna zbivanja daje mogućnost grupi da svoje djelovanje podigne na viši nivo, ujedno pružajući „osjet grupe“.

[nastavlja se]

---

[1] Pravila iz treninga grupne dinamike napisao sam po sjećanju uoči treninga i sigurno zaboravio neka koja se inače pojavljuju. Na ovom spisku ne navodim sva pravila koja smo koristili u okupacijskom pokretu. Više o tome u nastavku.

[2]  Pošto je pravilo u suštini kategoričko ono nikad ne može biti ostvareno do kraja. Treba ga shvaćati u dijalektici napona između grupnih očekivanja, normi i vrijednosti s jedne strane i osobnih očekivanja, želja, nahođenja z druge. Ono ne ukida takve dijalektike već je stvara odnosno jača na razini svjesne participacije pojedinih članova grupe kao i okvira koji organiziraju djelovanje grupe.