Kako grupa želi? (grupa 9. dio, komentari 4)

Southgate stavlja želju na početak rasprave o grupi i čuva ju kao ključni pojam kroz tekst. Time otvara prostor za grupno poimanje želje i mogućnost oslobađanje želje psihoanalitičkog historičnog determinizma. Ovo zadnje je i dio reichovskog nasljeđa koji je otpočetka branio tezu da „neurotski simptomi“ izviru i sadašnje, aktualne frustracije želje odnosno, vjernije Reichu, nagomilane energije koja ne može naći svojeg izražaja odnosno zadovoljenja, i tek onda poprimaju oblik koji proizlazi iz njihove karakterne strukture i traumatičnih iskustva iz djetinjstva – prošlost daje samo ruho, energiju daje frustracija u danom trenutku. To je uostalom i vrlo očito kad želju promatramo u grupi. Neka osnovna grupna pretpostavka odjednom zahvati sve članove grupa bez obzira na njihovu karakternu strukturu i njihova iskustva u djetinjstvu. Dakako ljudi se odazivaju na svoj osobni način na to što prevladava u grupi, ali opet ne isključivo na način koji bi im diktirala njihova prošlost već i tako kako im nalaže uloga koju u grupi ostvaruju, u koju ih je grupa postavila. Kako će djelovati grupa u ograničenoj mjeri ovisi o sastavu njenih članova i njihovih osobnosti, ponekad su važnije prepreke u zadovoljavanju njihove zajedničke želje – izvodivost želje, stupanj suglasnosti o želji i načinu njezina ostvarivanja, adekvatnosti aktivnosti za ostvarivanje želje, raspolaganju sa znanjem i vještinama i mogućnosti za njihovo razmjenjivanje, postojanje potrebnih resursa i podrška u okolini.

U klasičnom poimanju želja je stvar pojedinca – u grupi vidimo da i grupa ima svoju želju. To je ono što drži tonus grupe, što ju dovoljno uznemiruje, njen izazov – zajednički ili grupni cilj, vizija – danas bi rekli projekt. Kako bi rekao Makarenko „koloniji treba Kurjaž“.[1] To je stvarna želja koju grupa ima. Jedna od bitnih postavki grupnog rada ponekad baš to da članovi grupe pronađu, osvijeste, artikuliraju svoju grupnu stvarnu želju.

Stvarna grupna želja je nešto što izranja iz grupne zbilje i razlikuje se od službene želje koja je obično apriorna, postavljena odozgo i izvana. U slučaju našeg seminara ona se čita u izvedbenom planu kolegija, ponekad se čita na pozivu na sastanak, može biti dio statuta neke organizacije. Premda je zapisana (i uzakonjena) to ne mora biti zbiljska želja članova grupe. I ako se radi o želji koja će biti identična službenoj, grupa mora pronaći svoju stvarnu želju u zbilji i realnoj interakciji između ljudi koji se sastanu.

Gledano s točke gledišta grupe želja je, znači, slojevita. Ima barem tri razine – ako upotrijebimo Supekovo imenovanje institucionalnu, grupnu i individualnu.[2] Iako se one prepliću u izražaju i osjećaju, svaka od njih djeluje na svoj poseban način, s vlastitim zakonitostima. Poneki put čini nam se da su, u našoj individualiziranoj civilizaciji, bitnije želje pojedinih ljudi, dok puno puta vidimo kako razine iznad grupne – trg, kultura, društvene vrijednosti, zakoni itd. dominiraju naši osobnim željama – bilo da ih sputavaju bilo da ih namame da rade za njih ili pak usmjeravaju osobne i grupne želje tako da im daju pogodan objekt želje.[3] Usprkos takvoj, možda pričinjenoj, dominaciji želje na različitim razinama postoje odjednom i u uzajamnoj su interakciji. Mogu biti disonantne – želje institucionalnog nivoa gušiti grupne ili osobne ali i obratno, kao npr. u Švejka, osobne i grupne subvertirati službene, i čak ismijati ih.[4] Mogu biti konsonantne, djelovati u cjelini ili pak mogu biti rezonantne i među sobom se ojačavati, tihom brujanju dati gromak glas. Mogli bi apostrofirati neku hijerarhiju tih razina (obično grafički nacrtamo apstraktnije razine institucionalnih želja na vrhu), međutim ako možda postoji hijerarhija apstrakcije i općenitosti, teško bi se složili da je neka razina važnija, mjerodavnija od drugih. Takva hijerarhija zavisi od hijerarhične strukture neke društvene cjeline, entiteta. U tome je politička. Demokratskija struktura društva ili njegovog dijela pridaje važnosti želja pojedinaca i grupa – a apstraktnije sheme ih osnažuju, rezoniraju te konkretne doživljene želje.

U shizoidnom rascjepu društva i pojedinca često grupu i grupnu želju smatramo samo posredstvom između dva pola. Iskustva u radu s grupama a i povijesni osvrt govore nam suprotno. U predmoderna doba subjektivitet grupe imao je prednost prema subjektivitetu pojedinca, ljudi su se poistovjećivali s grupom, zajednicom, klanom – bilo je važnije da preživi pleme no pojedini član toga plemena. Pojedinac je i danas, ako hoće mijenjati svijet ili nešto u njemu, Don Quijote – da preživi potreban mu je Sancho Panza. Kad se radi o društvenim promjenama to se može raditi samo u grupi, jedino grupa daje moć i riječ za promjene. U tom kontekstu grupne želje nisu samo autonomne već i transformativne – za pojedinca i za zajednicu i društvo.

 

Referencije

Delez, Ž., Gatari, F. (1990) Anti-Edip: kapitalizam i shizofrenija. Sremski Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.

Makarenko, A. S.  (1947) Pedagoška Poema. Zagreb: Kultura.

Supek, R. (1963), Omladina na putu bratstva - psihosociologija radne akcije. Beograd: Mladost.

---

[1] Anton Semjonovič Makarenko bio je postrevolucionarni sovjetski odgajatelj napuštene djece. Njegov rad temeljio je na »materijalističkom« poimanju pedagogije i ljudskog bića, na organizaciji (grupe) kao temelju subjektivnosti. U jednom razdoblju se u koloniji za djecu koju je vodio elan grupe počeo urušavati, shvatio je da grupa da bude energična i skladna uvijek treba izazov. Našli su ga u Kurjažu, novoj i većoj lokaciji. Dobar, literarni opis njegovog djela može se naći u Pedagoškoj poemi, Zagreb: Kultura, 1947.

[2] Rudi Supek, jedan od najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih sociologa i socijalnih psihologa piše o tome u svom istraživanju omladinskih radnih akcija (Supek, 1963). Posebice zanimljivo je njegovo zapažanje da su očekivanja (želje) brigadira na početku i na kraju radne akcije skladnije s njihovim iskustvom nego na sredini akcije. Što uvelike odgovora običnom razvoju grupne dinamike (ovisnost – razočaranje – očaranje). No, Supek konstatira da se svake godine te razlike smanjuju. To objašnjava time da se i očekivanja posredstvom kulture, predajom iskustva s generacije na generaciju usklađuju s tim što se u brigadi stvarno događa. Znači želje prenosi i kultura, odnosno one se institucionaliziraju i putem kulturnog posredstva.

Drugi bitni pojam koji donosi Supekovo istraživanje je razlikovanje između akcije i aktivnosti. Potonje su sive aktivnosti koje obavljamo iz dana u dan, poput pranja suđa, koje zapravo nemaju ni početka ni kraja, često su više od instrumentalnog značenja. Dok su akcije vremenski ograničene, jasna je grupa koja ih odrađuje i imaju jasan cilj koji je treba ostvariti. To nadovezujemo na gornju raspravu o zajedničkim ciljevima, izazovima. Grupa đaka koja svakodnevno zajedno pohađa školu ima često minimalni cilj da preživi godinu – iz dana u dan. No kad odu zajedno na izlet ili pripreme zabavu pri kraju godine cilj je svima jasan.

[3] Zato je možda bolje govoriti, kao što govore Deleuze i Guattari (1990),  o asemblažima želje, o željećim sastavima, mašinama koje obuhvaćaju različite elemente, sastavne dijelove koji se nalaze na više razina i koje ih povezuju u zajedničkom djelovanju.

[4] Prema »Dobrom vojniku Švejku«, ratnoj satiri Jaroslava Hašeka iz vremena prvog svjetskog rata. Švejk nije samo oličenje humornog otpora prema apsurdnosti autoriteta nego je po mom mišljenju uz Pipi Dugučarapu, medvjedića Puja i McMurphyja iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda jedan od četiri evangelista socijalnog rada.

Grupni rad nije zaokružena metoda već jedan od registara socijalnog rada (grupa 3. dio)

Grupni rad se pojavio od samog početka socijalnog rada, kao treći put, nešto između rada s pojedincem (Casework) i rada u zajednici (Community Work). Međutim od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća trodijelna podjela na rad s pojedincem, grupom i zajednicom prevladana (kao što je nadvladan terapeutski pristup u socijalnom radu). Već tada su se pojavila pitanja: „Gdje svrstati rad s obitelji? Rezidencijalni rad?!“.

Obitelj je tradicionalno proizlazila iz rada s pojedincem, redovno se naime događalo da je trebalo, kad se radilo s pojedincem, raditi s njegovom ili njezinom obitelji. No, obitelj, premda važna za pojedinca, nije pojedinac, već grupa. Uz to je to posebna grupa, ukorijenjena u srodne veze i odnose, sa svojom tipičnom strukturom i izraženim zajedničkim interesima, među njima i ekonomskim. Obitelj vrlo često, možda čak češće nego grupom, nazivamo zajednicom.[1]

Još u većem čudu našli su se socijalni radnici koji su radili u ustanovama. Dakako da su radili s pojedincima, ali radili su i u grupama (odgojnim, rekreativnim, obrazovnim itd.). Institucija sigurno i premašuje okvir grupe. Je li se radi o zajednici teško je reći – neki autori poput Goffmana i Christieja odlučno prave razliku između institucije i zajednice – ali i ako prihvatimo tu razliku možemo konstatirati da se unutar institucije (u njezinom podzemlju) obrazuju zajednice zatočenika, a s druge strane poslije drugog svjetskog rata počelo se raditi terapijskim (ponekad domskim) zajednicama kao s novim oblikom rada. Dakako da se tu ne radi samo o povezivanju različitih modusa socijalnog rada već se oni isprepliću u jedinstvenu cjelinu, ali i stvaraju nove oblike rada koje su u odnosu na klasičnu trodiobu metoda transverzalne i, kao na primjer u timskim konferencijama, prelaze s nivoa pojedinca, na grupu, instituciju i zajednicu – i natrag.

Već krajem sedamdesetih, a pogotovo u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, pod utiskom radikalnog socijalnog rada, uplivom sistemskog pogleda u socijalnom radu, a pogotovo zbog organizacijskih promjena – dezinstitucionalizacija, uvođenje „case managementa“ i sl. novije metode transverzalno prelaze teritorije pojedinca, grupe i zajednice. Napušta se klasična trodioba i više se govori o pojedinim tehnikama, oblicima rada, paketima usluga, usmjerenjima, vještinama, itd.

Primjer uličnog rada.

U početku osamdesetih sudjelovao sam u akcijskom istraživanju „maloljetničkih prestupničkih družbi“ (Dekleva, Flaker, Pečar 1982). Namjera je bila da se pokuša na četiri lokacije s grupnim radom s djecom koja su bila u kaznenom postupku i namjerom da im odgojna mjera bude „stroži nadzor“ ali da se vrši u grupnom obliku. Dok su se tri grupe maloljetnika pozivu centara za socijalni rad odazvale i počele se tjedno sastajati, mladi ljudi s kojima sam s kolegicom trebao raditi i koje je uredno, sa službenim pozivom, centar pozvao na sastanak, nisu došli – ni prvi ni drugi put. Razmišljali smo da odustanemo, možda potražimo neku drugu grupu, no odlučili smo se da odemo tamo gdje ta djeca žive.

Tu smo ih upoznali u sasvim drugom svjetlu, radili smo i s drugom djecom iz tog naselja, rješavali konflikte sa susjedima, postigli da su ti dječaci osnovali mjesnu omladinsku organizaciju, u domu mjesne zajednice organizirali prvi punk koncert, i što je najvažnije uspjeli da tu djecu nisu smjestili u neku ustanovu. Rad koji je trebao biti grupni rad prometnuo se u rad u zajednici, bolje rečeno u ulični rad, međutim i tu smo radili i s grupama, bili medijatori među grupama i pojedincima, zastupali djecu i grupno i individualno, pružali podršku u sasvim osobnim stvarima.

Primjer osobnog planiranja i provođenja usluga.

Polazište pri osobnom planiranju (kao i svim drugim metodama koje su proistekle iz „case managementa“) je dakako uvijek pojedinac. No u tijeku stvaranja osobnog plana treba razgovarati i s drugima koji će biti uključeni u provođenje plana bilo kao plaćeni pružatelji usluga bilo kao neformalni pomagači. Stvara se grupa podrške koja se i stvarno sastaje u svojstvu timske konferencije. Članovi te grupe reprezentiraju zajednicu i ustanove i potvrđivanjem plana ne samo taj plan legitimiraju nego ga i socijaliziraju. 

Možemo, znači, govoriti o različitim razinama djelovanja ali ne kao isključivim momentima našeg rada.

One uvijek prelaze okvire definitivnih razina. I kad radimo s pojedincem u usko definiranom kontekstu, obraćamo se grupama u kojima on djeluje, i kao što smo naučili ni pojedinac nije kompaktna jedinica već je decentriran u mnoštvo uloga i doimanja sebe, a one su odraz učešća u raznim grupama, pogotovo onim koje su za čovjeka referentne, čak i više, odraz su i društvenih uređenja u kojima čovjek živi. Također kad radimo u grupi, čak kad nam je fokus na grupnim fenomenima, to, između ostaloga radimo radi pojedinaca i s pojedincima ali i u nekom društvenom kontekstu koji određuje uvjete rada grupe kao i njezinog postojanja. U socijalnom radu u zajednici moramo stavljati i pojedinca kao mjerilo učinka, baviti se procesima uključivanja i isključivanja sasvim konkretnih ljudi, a s druge strane zajednicu razumjeti kroz djelovanje više grupa i dinamike koje one stvaraju.

Zaključiti možemo dakle da grupni rad ne postoji (više) kao određena metoda socijalnog rada već kao registar očitavanja našeg rada. On može biti polazište, prvotni okvir rada u socijalnom radu ili tek jedna od ravnina koje priječimo ili na koji se osvrćemo kada radimo s ljudima. To isto vrijedi i za rad s pojedincem i zajednicom.

 

Referencija

Dekleva, B., Flaker, V., Pečar, J. (1982) Akcijsko raziskovanje mladoletniških prestopniških združb. Ljubljana: Inštitut za kriminologijo pri Pravni fakulteti.

---

[1] Dok je prelazak o pojedinca na grupu dosta jasan, postavlja se pitanje: Kada grupa postaje zajednica? Koje su odrednice toga prelaska? Dali analogno s prelaskom od pojedinca u grupu, to čini broj grupa – kojih ima u zajednici više. Ili je to postojanost nekog društvenog identiteta. Možda nam pri tom može poslužiti razlikovanje koje pravimo između stambene grupe i zajednice. One mogu imati čak isti broj članova, međutim o stambenoj grupi govorimo kad se radi o grupi ljudi koji su smješteni u neki stan, dok o stambenoj zajednici (Wohngemeinschaft) govorimo kad se grupa ljudi iz ekonomskih ili društvenih razloga samostalno i po svojoj volji odluči za zajednički život. U tom primjeru izgleda da se radi o prethodnom interesu i volji biti zajedno, dok grupu na početku određuje puko članstvo a nakon toga dinamika koja se između članova stvara.