Southgate stavlja želju na početak rasprave o grupi i čuva ju kao
ključni pojam kroz tekst. Time otvara prostor za grupno poimanje želje i
mogućnost oslobađanje želje psihoanalitičkog historičnog determinizma. Ovo
zadnje je i dio reichovskog nasljeđa koji je otpočetka branio tezu da
„neurotski simptomi“ izviru i sadašnje, aktualne frustracije želje odnosno,
vjernije Reichu, nagomilane energije koja ne može naći svojeg izražaja odnosno
zadovoljenja, i tek onda poprimaju oblik koji proizlazi iz njihove karakterne
strukture i traumatičnih iskustva iz djetinjstva – prošlost daje samo ruho,
energiju daje frustracija u danom trenutku. To je uostalom i vrlo očito kad
želju promatramo u grupi. Neka osnovna grupna pretpostavka odjednom zahvati sve
članove grupa bez obzira na njihovu karakternu strukturu i njihova iskustva u
djetinjstvu. Dakako ljudi se odazivaju na svoj osobni način na to što
prevladava u grupi, ali opet ne isključivo na način koji bi im diktirala
njihova prošlost već i tako kako im nalaže uloga koju u grupi ostvaruju, u koju
ih je grupa postavila. Kako će djelovati grupa u ograničenoj mjeri ovisi o
sastavu njenih članova i njihovih osobnosti, ponekad su važnije prepreke u
zadovoljavanju njihove zajedničke želje – izvodivost želje, stupanj suglasnosti
o želji i načinu njezina ostvarivanja, adekvatnosti aktivnosti za ostvarivanje
želje, raspolaganju sa znanjem i vještinama i mogućnosti za njihovo
razmjenjivanje, postojanje potrebnih resursa i podrška u okolini.
U klasičnom poimanju želja je stvar pojedinca – u grupi vidimo da i
grupa ima svoju želju. To je ono što drži tonus grupe, što ju dovoljno
uznemiruje, njen izazov – zajednički ili grupni cilj, vizija – danas bi rekli projekt. Kako bi rekao Makarenko
„koloniji treba Kurjaž“.[1]
To je stvarna želja koju grupa ima.
Jedna od bitnih postavki grupnog rada ponekad baš to da članovi grupe pronađu,
osvijeste, artikuliraju svoju grupnu stvarnu želju.
Stvarna grupna želja je nešto što izranja iz grupne zbilje i razlikuje
se od službene želje koja je obično apriorna, postavljena odozgo i izvana. U
slučaju našeg seminara ona se čita u izvedbenom planu kolegija, ponekad se čita
na pozivu na sastanak, može biti dio statuta neke organizacije. Premda je
zapisana (i uzakonjena) to ne mora biti zbiljska želja članova grupe. I ako se
radi o želji koja će biti identična službenoj, grupa mora pronaći svoju stvarnu
želju u zbilji i realnoj interakciji između ljudi koji se sastanu.
Gledano s točke gledišta grupe želja je, znači, slojevita. Ima barem tri
razine – ako upotrijebimo Supekovo imenovanje institucionalnu, grupnu i
individualnu.[2] Iako se
one prepliću u izražaju i osjećaju, svaka od njih djeluje na svoj poseban
način, s vlastitim zakonitostima. Poneki put čini nam se da su, u našoj
individualiziranoj civilizaciji, bitnije želje pojedinih ljudi, dok puno puta
vidimo kako razine iznad grupne – trg, kultura, društvene vrijednosti, zakoni
itd. dominiraju naši osobnim željama – bilo da ih sputavaju bilo da ih namame
da rade za njih ili pak usmjeravaju osobne i grupne želje tako da im daju
pogodan objekt želje.[3]
Usprkos takvoj, možda pričinjenoj, dominaciji želje na različitim razinama
postoje odjednom i u uzajamnoj su interakciji. Mogu biti disonantne – želje
institucionalnog nivoa gušiti grupne ili osobne ali i obratno, kao npr. u
Švejka, osobne i grupne subvertirati službene, i čak ismijati ih.[4]
Mogu biti konsonantne, djelovati u cjelini ili pak mogu biti rezonantne i među
sobom se ojačavati, tihom brujanju dati gromak glas. Mogli bi apostrofirati neku
hijerarhiju tih razina (obično grafički nacrtamo apstraktnije razine
institucionalnih želja na vrhu), međutim ako možda postoji hijerarhija
apstrakcije i općenitosti, teško bi se složili da je neka razina važnija,
mjerodavnija od drugih. Takva hijerarhija zavisi od hijerarhične strukture neke
društvene cjeline, entiteta. U tome je politička. Demokratskija struktura
društva ili njegovog dijela pridaje važnosti želja pojedinaca i grupa – a
apstraktnije sheme ih osnažuju, rezoniraju te konkretne doživljene želje.
U shizoidnom rascjepu društva i pojedinca često grupu i grupnu želju
smatramo samo posredstvom između dva pola. Iskustva u radu s grupama a i
povijesni osvrt govore nam suprotno. U predmoderna doba subjektivitet grupe
imao je prednost prema subjektivitetu pojedinca, ljudi su se poistovjećivali s
grupom, zajednicom, klanom – bilo je važnije da preživi pleme no pojedini član
toga plemena. Pojedinac je i danas, ako hoće mijenjati svijet ili nešto u
njemu, Don Quijote – da preživi potreban mu je Sancho Panza. Kad se radi o
društvenim promjenama to se može raditi samo u grupi, jedino grupa daje moć i
riječ za promjene. U tom kontekstu grupne želje nisu samo autonomne već i
transformativne – za pojedinca i za zajednicu i društvo.
Referencije
Delez, Ž., Gatari, F. (1990)
Anti-Edip: kapitalizam i shizofrenija. Sremski
Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
Makarenko, A. S. (1947) Pedagoška Poema. Zagreb: Kultura.
Supek, R. (1963), Omladina na putu bratstva - psihosociologija radne
akcije. Beograd: Mladost.
[1] Anton Semjonovič Makarenko bio je postrevolucionarni sovjetski
odgajatelj napuštene djece. Njegov rad temeljio je na »materijalističkom« poimanju
pedagogije i ljudskog bića, na organizaciji (grupe) kao temelju subjektivnosti.
U jednom razdoblju se u koloniji za djecu koju je vodio elan grupe počeo
urušavati, shvatio je da grupa da bude energična i skladna uvijek treba izazov.
Našli su ga u Kurjažu, novoj i većoj lokaciji. Dobar, literarni opis njegovog
djela može se naći u Pedagoškoj poemi, Zagreb:
Kultura, 1947.
[2] Rudi Supek, jedan od najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih sociologa
i socijalnih psihologa piše o tome u svom istraživanju omladinskih radnih
akcija (Supek, 1963). Posebice zanimljivo je njegovo zapažanje da su očekivanja
(želje) brigadira na početku i na kraju radne akcije skladnije s njihovim
iskustvom nego na sredini akcije. Što uvelike odgovora običnom razvoju grupne
dinamike (ovisnost – razočaranje – očaranje). No, Supek konstatira da se svake
godine te razlike smanjuju. To objašnjava time da se i očekivanja posredstvom
kulture, predajom iskustva s generacije na generaciju usklađuju s tim što se u
brigadi stvarno događa. Znači želje prenosi i kultura, odnosno one se institucionaliziraju
i putem kulturnog posredstva.
Drugi bitni pojam koji donosi Supekovo
istraživanje je razlikovanje između akcije i aktivnosti. Potonje su sive
aktivnosti koje obavljamo iz dana u dan, poput pranja suđa, koje zapravo nemaju
ni početka ni kraja, često su više od instrumentalnog značenja. Dok su akcije
vremenski ograničene, jasna je grupa koja ih odrađuje i imaju jasan cilj koji
je treba ostvariti. To nadovezujemo na gornju raspravu o zajedničkim ciljevima,
izazovima. Grupa đaka koja svakodnevno zajedno pohađa školu ima često minimalni
cilj da preživi godinu – iz dana u dan. No kad odu zajedno na izlet ili
pripreme zabavu pri kraju godine cilj je svima jasan.
[3] Zato je možda bolje govoriti, kao što govore Deleuze i Guattari (1990), o asemblažima želje, o željećim sastavima,
mašinama koje obuhvaćaju različite elemente, sastavne dijelove koji se nalaze
na više razina i koje ih povezuju u zajedničkom djelovanju.
[4] Prema »Dobrom vojniku Švejku«, ratnoj satiri Jaroslava Hašeka iz
vremena prvog svjetskog rata. Švejk nije samo oličenje humornog otpora prema apsurdnosti
autoriteta nego je po mom mišljenju uz Pipi Dugučarapu, medvjedića Puja i
McMurphyja iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda jedan od četiri evangelista
socijalnog rada.
Ni komentarjev:
Objavite komentar