No tradicija Tavistock seminara pa i T-grupa u Americi govori nešto
drugo. Razvoj grupe u tim laboratorijima grupne dinamike prepričavaju se na
isti način kako to sažima drugim riječima Southgate. Razlika, općenito nebitna,
je u tome da priča o razvoju grupe u tim tradicijama govori o dva ciklusa koji
se odvijaju jedan za drugim.
Ti seminari odnosno treninzi počinju po pravilu bez strukture. Ono što
smo kod nas nazvali „nestrukturiranim razgovorom“ u biti znači da designirani
vođa grupe ne preuzima standardno očekivane uloge. Ne predlaže dnevni red, ne
daje grupi ili pojedinim članovima zadatke, ne uvodi neka unaprijed pripremljena
pravila. Pasivan je.[1]
Odustajanje od uloge vođe stvara u grupi prazninu. Javljaju se protesti
nad takvim vođenjem, čak zapanjenost: „Koji je sad to …?!“ Nastaje mučni muk.[2]
Neki pretpostavljenog, formalnog vođu brane, drugi nude sebe ili nekoga (često
čak nešto) kao alternativnog vođu. Ali nitko ne prolazi, je nitko nije, čak ni
izvana postavljeni vođa, onaj pravi.[3]
Pravim vođom se postaje u borbi ili bijegu. To se obično događa kad
konflikti oko vođenja toliko kulminiraju da preskaču iz kvantiteta u kvalitetu.
Nije više važno tko je vođa nego što grupa radi, koji je smisao sudjelovanja u
takvoj (smušenoj) grupi. To prate izraziti sukobi između pojedinih članova
grupe, nervni slomovi i kojekakvi ispadi, dramatično napuštanje grupe ili pak nedolaženje
na grupne sastanke – tada su vođe oni kojih nema – oni vode bijeg. Ili se ti
konflikti sublimiraju (ponekad ne baš na sublimni način) u rivalstvu takmičenju
s drugim grupama. Kroz takve konflikte konstituira se (barem provizorni) smisao
grupe, članstvo grupe (pita se tko je odsutan i gdje je) i pripadnost grupi.
Ovladavanje sukobima, konstitucija grupe i članstva daju temelj
izraženom zadovoljstvu s grupom, očaranje njom i zaljubljenost u nju. Kad smo
prevladali tu tešku krizu, kad smo drugoga pobijedili (ili barem da nas taj
drugi nije dotukao) mi možemo sve. Što grupa može učiniti nema granice.
Ako je to kraj jedne faze to je i početak druge. Očaranju slijedi
razočaranje. Taman kad pomislimo što sve možemo zajedno uraditi i ponadati se
lijepoj budućnosti grupe, pokaže se da to nije tako, da smo precijenili
mogućnosti, sposobnosti da pružaju maksimum koji smo zamislili. (pogotovo ne
brinu o nama koliko bismo mi htjeli). To opet vodi u konflikte, sada možda više
oko konkretnih uloga i zadaća članova grupe. Još uvijek može biti da se spori o
cilju i smislu postojanja grupe, no sada sa naglaskom koliko netko tome
pridonosi ili ne. Sporovi trebaju završavati realističnom procjenom članova i
uloga u grupi. Prihvaćanjem njihovih nedostataka i prije svega vrednovanjem
njihovih sposobnosti i doprinosa radu grupe.
Ostavivši pitanje jeli ova priča (naracija) o nastanku i razvoju grupe
odraz zbilje i koliko je, treba dodati da takva priča nije samo mit koji
konstituira grupu nego i projekcija, utopija koja dizajnira grupu. To je
scenarij koji stvaraoci i voditelji laboratorija grupne dinamike imaju prije
početka njihovog djelovanja, u koji vjeruju i koji obistinjuju. Virtualno on je
realan već i prije svojeg provođenja. Pošto je plemenit jer vodi k demokratičnim
načinima djelovanja grupa treba ga očuvati bez obzira koliko on bio istinit.
Pitanje koje treba tu postaviti je: Postoje li alternativni scenariji koji će
omogućiti veći stupanj povezivanja i produktivnosti ako ne već kreativnosti?
[1] Tješi se poput Biona da je radna grupa odnosno radni cilj grupe
proučavanje nje same i da je njegov radni zadatak i mandat da to ostvaruje. To
je izlika da se stavi u pasivnu ulogu promatrača, da prati i zapisuje što se u
grupi događa, čemu se može (ali i ne mora) vratiti u trenutku kad grupa započne
„metakomunikaciju« – tj. razgovor o
razgovoru.
[2] Tišina koja u tim trenutcima preplavi grupu čest je pojava u takvim
početcima grupnog rada. Može se javiti više puta i ponekad biti prilično duga,
a pogotovo nesnosna. Tišina iliti muk javlja se i u drugim fazama grupnog
procesa odnosno drugih OP. No kvaliteta tih tišina je drukčija. U našoj grupi
neku tišinu na sredini naših susretanja nismo doimali kao tešku već kao
prijatnu, kao zadovoljstvo s tim da smo u grupi. Kad se tišina javila pri kraju
našeg rada ona je bila snošljivija od onih prvih, a pogotovo snošljivija od iminentnog,
nadolazećeg razilaska grupe – u tišini smo se preselili kući, k poslovima koje
trebamo obaviti van i bez grupe.
[3] Pitanja vodstva grupe nisu uzrokovana nepristajanjem formalnog vođe na
standardnu ulogu, izlazak iz te uloge samo ih napravi vidljivijim. I ako
formalni vođa preuzima propisanu ulogu ta ista pitanja kompetentnosti,
alternativnih vođa, ovisnosti i protu-ovisnosti, javljati će se u pozadini
onoga što izgleda kao glatki tijek grupe.
Ni komentarjev:
Objavite komentar