U vježbi u kojoj je svaki od nas trebao ustanoviti kakve su želje naših
grupa na različitim razinama najviše je bilo problema kako izraziti želje
nesvjesnog registra. To je razina koju Southgate, skladno s psihoanalitičkom
orijentacijom, dodaje „svjesnim“ razinama. Dakako da je bilo poteškoća i sa
drugim razinama. Neke od njih proizlazile su iz terminoloških dvoumica – u koju
kategoriju odnosno razinu neku želju svrstati. Jeli stvarna želja moja ili
koja? Zar nije službena želja baš želja grupe? Kod službene odnosno
institucionalne želje imamo problem koji dokument ili koju stavku dokumenta
uzeti. Pa onda kako je interpretirati. Obično o tome odlučuju oni koji imaju
moć, no praksa grupnog rada kao demokratične prakse je da o tome odlučuje grupa
– u tom aktu može doći do spajanja i rezonance stvarne i službene želje neke
grupe.
Što je službena želja neformalnih grupa koje nemaju „papire“ koji
deklariraju njezino poslanstvo? Dakako neke neformalne skupine vide povijesnu
nužnost da saopće „urbi et orbi“ svoje mišljenje, svoj program i izdaju
manifeste, no većina neformalnih grupa to ne čini. One ipak imaju „službenu“
želju – neke ih definiraju navikama i usmenim predavanjem, kao na primjer grupa
koje se svake subote nalazi da igraju karte po „kućnim pravilima“ koja mogu
obuhvaćati i donošenje hrane i pića. Druge definiraju svoju želju nekim općim
ljudskim vrijednostima – kao na primjer grupa koja pomaže susjedu da ulije
betonsku ploču. Često želju grupe definira situacija u kojoj se ljudi nađu – na
primjer saobraćajna nesreća u kojoj proradi etički imperativ pomoći nekome
kojeg je zadesila nesreća ali baš sam udes definira situaciju i grupnu želju u
njoj. „Službenu“ želju znači osim zapisanih riječi odaju i stvari koje poprimaju značenje – karte i boca šljivovice, beton i
demižon vina, razbijeni auto na autocesti; stvaraju ih i ustaljene navike, kulturni
obrasci i društvene vrijednosti.
Ove odrednice postoje izvan stvarne grupe, često prethode njezinom stvarnom
susretu (kao njihov vanjski konstitutivni dio).[1]
Ako je početna ideja dovoljno zanimljiva, ako ima svojstvo mobilizacije,
„uznemirujućega predmeta želje“, ljudi će se odazvati i prelazak s službene
želje (poziva) na stvarnu želju grupe potječi će lako i bez većih trzavica.[2]
Ali često se događa suprotno, službena artikulacija želje nije zanimljiva, čak
dosadna. S malo zlobe možemo karikirano pretpostaviti da je stvarna želja
studenata na trećoj godini čim prije položiti ispite i diplomirati. Možda uz to
ostvariti neko prijateljstvo i dobro se provesti. Ako je na početku postojalo
neko uznemirenje naučiti se raditi socijalno, to se ugušilo i svelo na slušanje
predavanja, čitanje literature i polaganje ispita – i to su stvari koje na
početku nekog kolegija stvarno
zanimaju one koji ga pohađaju. Da bi se došlo do stvarne želje treba izmisliti,
izumiti grupnu akciju koja će
adresirati stvarne želje grupe (probuditi Trnoružicu) bilo to zanimljivim
događajima u grupi bilo to primamljivim ciljevima van grupe. U našem slučaju
nagovijestila se jedna takva stvar u smjeru akcije za to da se osigura nastavak
studija – rad na diplomskom studiju – a unutar grupe na boljem upoznavanju,
stvaranju dobre, opuštene atmosfere, suradnje i ostvarivanju novih veza i
povezanosti.
Osobne želje mogu biti identične grupnim ili čak službenim. I to je
dobro. Ali nije dobro ako se svodi samo na to, ako ljudi pored želja grupe
nemaju svojih vlastitih, osobnih želja. One želje koje se razlikuju od grupnih
daju nam osjećaj osebujnosti, samoga sebe.[3]
U visokom naponu grupne dinamike i visokoj skladnosti različitih razina želje
to nije problem – lako je odstupiti od svojih želja na račun grupnih ishoda,
ali je isto tako lako grupi dozvoliti da pojedini članovi grupe ostvaruju kroz
rad grupe svoje privatne projektiće. Ako grupa ima kombi (primjer koji daje
Southgate) zašto ga neki član grupe kojemu treba kombi za prijevoz nekih
krupnih stvari ne bi koristio – neće biti od toga neke velike štete i čovjeku
će grupa značiti više.
No kad napon splasne često se javljaju sujeta, ljubomora i zavist – one
su možda čak i bile prisutne i prije ali podređene grupnoj želji i nevažne, dok
se sad javljaju kao bitne za grupno funkcioniranje. Benigna osobna želja
pojedinog člana grupe može se prometnuti u privatnu, zasebnu želju koja može
dominirati nad djelovanjem skupine. Grupa se može (najedanput) osjetiti kao
oruđe za provođenje nečijih sasvim privatnih namjera. Grupa se privatizira. Kao
što biva često u nekim dobrovoljnim organizacijama poput izviđača u kojima neki
odrasli ljudi koji su zbog svojih društvenih i osobnih karakteristika zastali u
izviđačima, i budu na logorovanju u vidu starješina, kuharica i ekonoma, vide
logorovanje isključivo kao način kako besplatno provesti godišnji odmor i dobro
se provesti na račun djece koju vode. Nije upitan motiv, zašto i ne bi, to je
tek mala nagrada za trud koji ulažu. Upitna je definicija situacije koja se
stvara i odnosi u njoj. Ono što bi trebalo biti skupno dobro postaje privatna
stvar, a s time se stvaraju i hijerarhični odnosi između „vlasnika“ (grupe) i
obespravljenih „šljakera“ – djece koja omogućuje odraslima dobar provod.
Referencija
Goffman, E. (1961) Asylums, Doubleday, New York (Pelican
edition 1968).
[1] Bez obzira što može biti djelatnost izrade statuta ili manifesta jedna
od stvarnih, ili pretpostavljenih, želja neke, na primjer, grupe korisnika
socijalnih usluga i bez obzira što ideja »imati korisničku grupu« proizlazi iz
njihovih stvarnih potreba, ta ideja prethodi stvaranju grupe – ona je poziv na
učešće u grupi. Statut i program rada te grupe postati će službena želja te
grupe tek naknadno, biti će jedan od prvih njezinih proizvoda.
[2] Priručnici za osnivanje grupa samopomoći ili uzajamne pomoći često
naglašavaju da je treba objavu odnosno poziv na učešće u grupi oblikovati jasno
– tako da potencijalni učesnici mogu naprijed znati što će se u grupi događati
odnosno što mogu očekivati – npr. u obliku pitanja »kako se nositi
depresijom?«. U osamdesetim godinama prošloga stoljeća – u znaku prelaska od
terapeutskog obrasca grupnog rada s djecom i mladim ljudima – osnivali smo, s
podrškom gradske omladinske organizacije – Centar za omladinsku samopomoć. To
je bila doduše jedna plemenita ali i vrlo općenita ideja za koju nismo ni
utemeljitelji znali što će praktično značiti. Tako smo je i oglašavali. Nije
čudno da se odazvao niz otkačenih ljudi, neki od njih mladi neki ne, kojima je
bilo zajedničko da su imali probleme s psihijatrijom. Iz toga se, malo kasnije,
rodio prvi pokret korisnika mentalnog zdravlja u nas.
[3] Goffman (1961) ustvrđuje da su sekundarne prilagodbe (adaptacije) na
ono što neka formalna organizacija od nas očekuje ne samo da s njima preživimo
u nekom protiv individualnosti nastrojenom okruženju već da je od bitnog
značenja za oblikovanje samoga sebe uopće.
Ni komentarjev:
Objavite komentar