Dijalog je jedno od najbitnijih oruđa u
socijalnom radu. Dijalog doduše ne znači, kao što se to često misli, „razgovor
između dva subjekta“. Prepona „dia“ naime ne znači „dva“ ili „duplo“ nego „kroz“.[1] Dijalog je dakle razgovor (ili misao – logos) koji prolazi kroz bit materije,
koji ju razgaljuje. A kod Freira i nagovješćuje što će još postati.
Za Freira bit dijaloga je riječ. Ali u
njoj nalazimo dvije dimenzije: refleksiju
(osvrt) i akciju (djelo) – što je za
socijalni rad bitno. U istinskoj riječi ove dvije dimenzije usko se prepliću.
Neistinita riječ je ona koja nema sposobnosti mijenjati stvarnost. Kad riječi
ne slijedi djelo riječ postaje isprazna. Prazne riječi jer nisu sposobne
prokazati svijet su na kraju lišene i reflektivne dimenzije. Dok nereflektirana
akcija vodi u slijepi aktivizam.
Freire (1972: 61) definira dijalog kao:
„susret ljudi posredstvom svijeta da bi taj svijet imenovali.“ Izricanje riječi
nije privilegij već je pravo svih ljudi. Ne možemo znači govoriti u ime nekoga
jer bi to značilo lišavanje drugoga njegovih vlastitih riječi. „Ako s
izricanjem svoje riječi ljudi mijenjaju svijet s time da ga imenuju, dijalog se
postavlja kao način na koji ljudi ostvaraju svoju značajnost kao ljudi. Dijalog
je znači egzistencijalna nužda.“ (ibid.).
Freire postavlja pet nužnih uvjeta
dijaloga: ljubav, vjerovanje, skromnost,
nadu i kritičnu misao. Da nešto s nekim zajedno napravimo potrebna je
ljubav, no ne ona sentimentalna već ljubav kao čin smjelosti, srčanosti. Za
zajednički rad treba ljudim vjerovati – što ne znači slijepu vjeru već
pouzdanje izgrađeno zajedničkim iskustvom toga da riječi i djela ne odstupaju
jedne od drugih. Zajedničko djelovanje nije moguće ako drugoga smatram
nesposobnim, a sebe nešto više od njega. Ali i bez nade, ufa da će naše
zajedničko činjenje uroditi nešto značajno za nas. Kritična misao je ona misao
koja sagledava svijet kao proces, kao transformaciju, mišljenje koje nije
odijeljeno od čina, koje priznaje vremenitost i koji se ne udomaćuje u ugodnoj
sadašnjici i ne boji rizika kojega donose promjene. Kritična misao nije
usmjerena u ljudi već u situacije u kojima se oni nalaze.
Dijalog je esencijalno demokratičan. Sušta
je suprotnost potlačivanju (opresiji). Dijalog ne može postojati u situacijama
gdje neko ima moć da nameće svoje riječi, svoje sagledavanje svijeta drugima,
odnosno ne priznaje drugima njihovo bitno pravo riječi, glasa, kao što ne može
biti mjesto i sredstvo „konzumacije“, (potrošnje) ideja. U takvim situacijama,
u kojima dijalog nije moguć, treba je upotrijebiti druge poluge društvenih
promjena. Treba promijeniti društvenu konstelaciju, treba izgraditi društvenu
moć koja će prinuditi one koji imaju vlast i niječu pravo na riječ drugima da
im to pravo vrate. No to nije grupni već politički proces – veći ili manji
preokret – revolucija.[2]
Kada se dijalog uspostavlja u grupama koje
sačinjavaju ljudi koji inače imaju različiti stupanj društvene moći – kao na
primjer učitelj i studenti, socijalni radnici i korisnici, ljudi s viškom takve
moći moraju od nje odstupiti i radikalno dati pravo na riječ svima, i suprotno
i još bolje ljudi koji je nemaju moraju biti u mogućnost da se u toj situaciji
postave kao ravnopravni sugovornici (i suradnici), da si izbore pravo na riječ.
Jednom sam Freirovu definiciju dijaloga
parafrazirao ovako:
Dijalog je način kako možemo vidjeti kroz materijalne sile, način je uključivanja ljudi, način kako biti s njima u uroti pogleda i kako vidimo što će se dogoditi. Dijalog je način promjene socijalnih uređenja u materijalne (redukcija supstance u materiju) s namjerom njihovog preobražaja. Kao što je zaljubljenost razlog da se čovjek ljepše obuće. (Flaker@Boj za 2012: 66)
Time sam htio
naglasiti socijalnu dimenziju spoznaje kroz dijalog i dijaloga samoga. Ali i
objasniti dinamiku dijaloga kao društvenog procesa. Nije važno samo to da se
ljudi skupe nego je važno i to da poprime zajednički pogled na stvar i
stvarnost. Taj pogled je urotnički – osim u tome da je zajednički on nešto
smjera, nije da se samo osvrće (reflektira), ima utopijski naboj. U tom pogledu
društvena uređenja se materijaliziraju (ne tek objektiviziraju) – postaju
nečija građa, dok su pred tim pogledom bile tek sile koje su objektivizirale
one koji su sad progledali. Ono što je bila supstanca postojanja postaje
materija koju je moguće preoblikovati. Ne samo preoblikovati, dati materiji
novu formu, novo pakovanje, nego u biti promijeniti, prouzrokovati istinski
preobražaj (metamorfozu).
Metaforu
zaljubljenosti koristim baš zbog preobražajnog svojstva ljubavi. Ona može u
trenutku iskonski promijeniti čovjeka. Čak na prvi pogled. U tom trenutku novo
ruho nije samo krinka za stare stvari već je korak prema sasvim novoj
egzistenciji, novom poimanju sebe i okoline, prema ljubavnom činu koji stvara
nešto sasvim novo i neviđeno.
Freire nije se bavio grupnim radom već je
njegov rad uvijek bio grupni. Dijalog je definiran susretom ljudi, on jeste
kolektivna grupna akcija. No grupa služi kao sredstvo promjene, kao prostor u
kojem je dijalog moguć, u kojem se može ostvariti. Grupa je u tom smislu
„eksteritorijalna“, izuzeta iz onih konkretnih uređenja, koje treba mijenjati.
Kao prostor u kojem je moguće biti kritičan i ujedno maštati. Gdje maštu odmah
ne poklope svakidašnje „nužde“ i prisila moći drugoga.
No predmet dijaloga nužno leži van grupe –
odnosno grupa ga unosi, u Freirovim riječima, kao kod, šifru koju je treba
odgonetnuti, dekodirati, ali samo s tom namjerom, da svoj predmet opet – kroz
akciju i promjenu zbilje – pošalje kao novi kod van kroz vlastitu akciju
promjene zbilje. U Freirovim riječima grupa može poslužiti kao teoretski
kontekst (u kojem je sve moguće) da bi se najprije spoznao pa potom promijenio
konkretni, realni kontekst – tamo gdje ljudi zbilja žive.
Stoga je jasno da je objekt ili cilj
promjene van grupe, a grupa biva samo sredstvo spoznaje i promjene zbilje.
Grupa sama ne može dakle biti predmet nje same – to bi značilo urušavanje grupe
u nju samu i bavljenje stvarima koje u vanjskom, konkretnom i realnom
kontekstu, nemaju nekog praktičnog značenja. Kada se radi o radionicama grupne
dinamike onda bi eventualno mogli reći da je grupna dinamika kod koji treba
odgonetnuti (zagonetku u takvim grupama predstavlja na primjer neispunjavanje
očekivanja koja članovi grupe imaju do designiranoga vođe). No time smo pokrili
pitanje ulaznog koda – šifre spoznaje. Pitanje izlaznog koda takve grupe
ostavljaju na stranu, ne pitaju se što treba činiti i ne smišljaju (zajedničke)
akcije o promjenama grupa van teoretskog konteksta.[3]
Za to treba realni grupni subjekt s dovoljno praktičnom utopijom kako
promijeniti djelovanje grupa u konkretnom kontekstu.
Referencije
Flaker, V. @Boj za
(2012), Direktno socialno delo. Ljubljana:
Založba /*cf.
Freire, P. (1972). Pedagogy of the Oppressed. Penguin Books
[1] Kao u riječima „dijaprojektor“, „dijaliza“, „dijaspora“ koje znače
„projekciju kroz“, „razdvajanje kroz“, „rastresenost kroz ili po (svijetu)“.
Između ostalog u Platonovim dijalozima često sudjeluje više ljudi.
[2] Građanski neposluh je jedna od takvih poluga. On problematizira
(ponekad na Švejkovski način) ono što vlast drži »zdravo za gotovo“, pokaže da
je »car gol«. No ako takav istup, protest nije tematiziran i poduprt s
kolektivnom akcijom – ako je samo čin pojedinca ili grupice u nevolji lako će
se desiti da ga, kao što Lemert (1962) u svom seminalnom radu o »paranoji i
dinamici isključivanja, dominantnija grupa osudi i osujeti proglašavanjem
protagonista ludim – bolesnim. A u medicini nema dijaloga – ima samo dijaliza i
dijabetes – i dakako dijagnoza.
[3] Mogli bi reći da to prepuštaju pojedinim polaznicima takvih treninga
da nešto od iskustva ponesu sa sobom i da ih primjene »doma«. Možemo
pretpostaviti da takav kapilaran odnosno molekularan prijenos ima nekakvog
učinka i da postoji neka mogućnost da polaznici pokušaju promijeniti svoje
ponašanje u realnim grupama ili čak funkcioniranje takovih grupa. No također
možemo pretpostaviti da će se takva iskustva sukobiti s neisprosnom zbiljom u
kojoj vrijede drukčija pravila, u kojoj su običajni obrasci moći duboko
ukorijenjeni. Na grupnoj razini često se javlja lažna utopija (ili čak
jadikovanje) u smislu »kad bi sve grupe bile poput ove naše!«. Naravno da to
ima više funkciju utješne fantazije nego realnog nekog programa, koji i da se
ostvari – npr. da bi seminari grupne dinamike bili obavezani dio općeg
obrazovanja, ne bi imao željenog učinka. Odnosi u grupama i komunikacija u
njima naime nije plod neznanja i pomanjkanja takvog iskustva već funkcija
raspodjele društvene moči i težnje da se postojeća moć očuva.
Veća je mogućnost prijenosa kada se radi
o grupnim treninzima postojećih grupa. No i tu često dolazi do shizme između
umjetne situacije koja se stvori za trening i uobičajenim odnosima, obrascima
općenja koji obično prevladaju nad novim iskustvima. Uzroke za takav rasplet
možemo tražiti u nedovoljnoj kritičnoj spoznaji društvenih odnosa koji stvaraju
grupu ili nedovoljno dobro smišljenim mehanizmima koji bi njegovali nova
saznanja u staroj sredini i mijenjali je. Kao i odsustva alataka za njezinu
promjenu.
Ni komentarjev:
Objavite komentar