Osjećaji, organizacija i proizvodnja (grupa 14. dio, komentar 9)

Kod vježbe gradnje mostova (u stripu pod brojem 6) mogli smo promatrati spontano stupanje u vodeće uloge. To smo mogli pratiti s obzirom na faze grupnog razvoja, neki su bili vodeći na početku, drugi u sredini a treći na kraju, odnosno neki članovi su bolji kao njegovatelji, neki energizatori, a neki opuštači. No vodeća uloga ne odražava se samo glede na faze grupa nego i na registre grupnog djelovanja.

Za razliku od grupa u kojima su važne emocije (u terapeutskim, savjetovanja, samopomoći i sl.) u realnim i radnim grupama vrlo su značajni i registri proizvodnje i organizacije.[1] Ta tri registra su prilično kategorijalna, može ih se promatrati i prepoznati bez zaključivanja, onako fenomenološki, prema tonu razgovora i atmosfere u grupi. Za emocionalni registar karakteristično je neko uzbuđenje[2], ono se odražava u naglašenim emocijama i zaokupljenošću njima. Za radni, proizvodni registar tipična je usmjerenost u djelatnost, osjećaj „stvarnoga“, briga za ishodima. Za organizacijski pak razmatrajući stav koji se tiče strategije i taktike kako se nečim baviti.

Nabrojani registri su malo nalik na osnovne pretpostavke. I oni pretpostavljaju što je u nekom trenutku u grupi bitno, o čemu grupa (ili njen vođa) treba brinuti. I one se javljaju kao dominanta tema u jednom momentu grupe, i uvode neku specifičnu atmosferu. No dok su osnovne pretpostavke međusobno isključive i ne mogu postojati u nekoj grupi odjednom, registri činjenja mogu uključivati djelovanje drugih registara u pozadini – npr. dok pekari peku kruh dobro se zabavljaju i šale – atmosfera rada, organizacije i osjećajnosti nije sveobuhvaćajuća, već samo površinski, „fenotipski“ vid funkcioniranja grupe. Dok je pozornost usmjerena na jedan vid djelovanja grupe, drugi vidovi automatsko teku van obzora grupe.

One su dakle više posebne nego osnovne pretpostavke djelovanja grupe. I za uspješno djelovanje grupe one moraju biti suplementarne, pokrivati sve tri razine njenog djelovanja. Registri djelovanja grupa su od funkcionalnog značenja dok osnovne pretpostavke mogu biti disfunkcionalne. Registre možemo poimati kao posebne vidove radne grupe, koji moraju sadržati fazne vidove postojanja da bi radni vidik (Bion) bio uspješan odnosno da bi ciklus bio kreativan (Southgate).

Ova tri registra u svakoj fazi otvaraju, ili čak iziskuju, posebni vid vođenja, a uloge posebnih vođa mogu zasjesti različiti članovi grupe (imamo barem 3 X 3 takvih pozicija). Nije suvislo očekivati od jednog vođe da bude uspješan u svim fazama i na svim registrima djelovanja. Strip to lijepo rezimira u uvodu u poglavlje o vođenju. Zbog značaja tih opažanja to ponavljamo u tabeli gore.

Tabela dobro rezimira višestruke mogućnosti vođenja i zauzimanja vodećih položaja sa strane više članova grupe, rijekom otvara te mogućnosti i može se koristiti u snalaženju u stvarnim grupama i osnaživanju njihovih demokratskih potencijala. Prema ovoj shemi mogli bismo preuzimanje vodećih uloga zamišljati kao tok promjena, kolo u kojem zavisi od trenutka do trenutka tko će biti kolovođa. Prema nahođenju, trenutnoj inspiraciji, dinamici u grupi, prema tome s čime član grupe osobno raspolaže odnosno što grupa u njemu pobuđuje i iz njega izvlači.

Referencija

Southgate, J. i Randall, R. (1980), Cooperative and Community Group Dynamics. London: Barefoot Books.

 

---

[1] U prvim ovi registri se zanemaruju odnosno svode na dominantni registar osjećaja. Isto tako se može dogoditi u radnim grupama – u kojima se na uštrb emocija naglašavaju bilo radni bilo organizacijski registri.

[2] Ono može biti »visokog napona« kao kod veselja, oduševljenja, srdžbe i gnjeva, ali može i biti i smirenog značaja poput zadovoljstva, ali i tuge ili čak beznađa.

Grupa pada u nesvijest (grupa 11. dio, komentar 6)

Najviše poteškoća imali smo bilježenjem nesvjesnih želja. Na prvi pogled tu se nije radilo o dvoumicama glede razumijevanja što je to nesvjesna želja, to se nekako podrazumijevalo, već o tome kako te želje registrirati kad su već nesvjesne. Nisu puno pomogli ni ponuđeni trikovi kao: „Napišite što vam prvo padne na pamet!“ ili „Nacrtajte nešto.“ Kao da se ono što želimo nesvjesno ne smije izraziti, kao da mora ostati nesvjesno. (Što ima rezona jer onda ne bi više bilo nesvjesno 😃).

No međutim mislim da se radilo i o problemu razumijevanja odnosno o dvoumici. „Ako ja izrazim nešto što bi moglo prikazivati nešto nesvjesno onda je to moje nesvjesno a ne grupno.“ Nesvjesno je naime obično, u psihoanalitičkoj tradiciji poimano kao nešto individualno, kao konflikti, želje koje zbog društvenih zabrana ili čak traumi potlačujem, stavljam van svoje svijesti. Sanje koje tradicionalno predstavljaju našu podsvijest napokon su nešto što pripada samo nama samima, one su skoro pa najintimniji dio našeg sebstva. Ali s druge strane, iskustva u radu s grupama uče nas da je sve što napravim, kažem, pomislim u grupi, čak ako su to sanje, fantazije i omaške, povezano je s osnovnim pretpostavkama grupe, izražavaju, između ostalog, i pretpostavku koja u danom trenutku ovladava grupnim osjećajima i mišljenjem.

Dali je, dakle, nesvjesno grupno, kolektivno, možda čak društveno? Je. Ali vjerojatno treba raširiti poimanje nesvjesnog. Izaći iz čahure individualizma i locirati nesvjesno u sve ono što određuje naše mišljenje i postupanje a da toga nismo svjesni. To mogu biti navike i drugi automatizmi koji usmjeravaju naše djelovanje[1], mogu biti javne poruke poput reklama koje nas subliminalno navode da kupujemo nešto što drugi hoće, mogu biti društvena uređenja koja usmjeravaju naše interakcije s drugima poput onih koji vladaju u susretima[2] ili institucionalne stege koje onemogućuju da bi željeli bilo što drugo osim onoga što treba željeti.[3]  Spisak bi mogao biti puno dulji i nikad iscrpljen.

Želje u Bionovoj raspravi poprimaju svojstvo pretpostavki.[4] Stvaramo (često nesvjesno) hipoteze o tome zašto se grupa sakupila ali i o tome što bi ju moglo uništiti i na koji način će moći preživjeti. Tu se ne radi toliko o želji o opstanku grupe koliko se radi o tjeskobi, strahu da će je nestati. Taj strah je veoma realan i iminentan, grupe su obično od kratkog daha, obično kraćeg od života pojedinih članova i sigurno kraćeg od postojanja institucija koje su stvorene upravo zato da nadžive kratak vijek pojedinca.[5] Zapravo su grupe lako pokvarljiva roba. I možda su strahovi od izništenja zato toliko življi i obuhvaćajući. Iz toga bi se moglo izvesti da grupa može biti produktivna, nešto zbilja ostvariti, ako (to) prihvaća kao svoj kraj ili pak u ludilu koje nadilazi grupu kao entitet koji ima kraj.

Zato je potreban pristup kao što je Southgateov koji vadi nesvjesno iz zemlje demona i naglašava njegovu stvaralačku bit. Treba dakle nesvjesno osloboditi demona i stvoriti uvjete u kojima nesvjesno čini kraljevstvo kreacije. To je jedna od zadaća onoga što Bion naziva radnom grupom. Ona treba da se brine i o suludim pretpostavkama grupe (neki kažu da grupa, za razliku od pojedinca, nije neurotična već psihotična) i kraju grupe.

Jedan o vidova tog činjenja je upravo stvaranje kartografije želja koje u grupi postoje, između ostalog i stavljanjem njih na različite razine. Premda prihvaćanje ne znači nužno, kao što je stvar u psihoanalize, njihovo osvješćivanje. Prihvaćanje znači i njihovo lansiranje, njihovo jahanje i surfanje na valovima želje.

Referencija

Goffman, E. (1983), Interaction Order. American Sociological Review, Vol. 48, N. 1, str. 1-17.

---

[1] Dok nisam položio vozački ispit često sam sanjao da vozim auto (uz veliki gušt).

[2] Goffman (1983) to naziva »interakcijskim redom« ili pak okvirima koji organiziraju iskustvo.

[3] I sama psihoanaliza vrlo brzo je prešla na trans-individualne razine mitova kolektivne baštine (Freud i mit o Edipu) ili čak arhetipa (Jung) čak do aksioma da »je želja – želja drugoga« (Lacan) sadržana u lancu označitelja koji sadrži jezik.

[4] Zajedničko željama i pretpostavkama je u tome da i jedne i druge govore o nečemu nepostojećem. O nečemu što postoji samo virtualno (u glavama, srcima, mudima) i što treba (ali i ne mora) tek da se obistini, ostvari. Možda je razlika između ta dva pojma baš u imperativnosti ostvarenja. Želje imaju taj imperativ da ih je treba ostvariti, dok pretpostavke …?

[5] Konačnost je esencijalna ljudska osobina. Ona je bitna odrednica koja dinamizira naš život (pa tako na prilično psihotičnom nivou i grupu). Kažu da su grčki bogovi izmislili ljude baš zbog njihove konačnosti. Jer živjeti u vječnosti je dosadno i totalno neproduktivno. Zašto nešto uraditi danas kad se može sutra ili ikada. Jer sada i nikada u vječnosti je isto. Kad su izmislili ljudi njihov život je bio puno zanimljiviji. Ljudi, svojom konačnošću, dali su bogovima smisao da nešto urade.