Autonomno, zajedno, sa željom, demokratski, prema van (23. dio, sažetak)

Ono što sam mislio da će biti kraća serija blogova rasteglo se (predvidljivo, ali ne predviđeno), pa skoro, do epskih razmjera. Najvjerojatnije nisam napisao sve o čemu smo pričali, ali jesam napisao neke stvari o kojima nismo, koje su mi pale na pamet pri pisanju blogova. Ovo je sad završni, pretposljednji blog. U njemu sažimam ono što mi se učinilo bitno u prethodna dvadeset i tri bloga. Sažetak je opet dulji (najduži blog) nego što bi trebalo. Molim za strpljenje, možda se isplati.

Definirati autonomnu stvarnost grupe

Na početku smo grupu definirali kao društveni entitet koji je više od zbira pojedinaca; njih u grupi druže zajednički ciljevi, ponekad opasnost odnosno volja za preživljavanjem, te skupna pravila ali i veze među ljudima koji spadaju u grupu – njezinim članovima. Baš je članstvo integral ta četiri temelja odnosno osovine ili dimenzije postojanja grupe i daje grupi temelj, kao što tijelo daje pojedinom čovjeku, područje (geografsko ili interesno) zajednici, nacija državi i svijet globalnom društvu.[1]

Ono daje grupi autonomnost postojanja i djelovanja, jer članstvo grupe biva bez obzira na prostor ili vrijeme isto – ista grupa postoji na različitim mjestima i u različita vremena. No, kako smo u nastavku vidjeli vrijeme trajanja grupe ograničeno je, obično čak i više od života pojedinca, i bitno je kraće, po definiciji, od trajanja institucija ili zajednice. To je i prednost grupe koja kao društveni entitet postoji između pojedinca i zajednice, zbog svoje konačnosti, premda i grupe teže ka nesmrtnosti, imperativ da nešto značajno naprave u grupi je jači. Zbog toga možemo grupu smatrati, usprkos njezinom kratkom vijeku, stvarnijom od osobnosti i zajednice, ali i utvrditi da se ona ostvaruje baš na sučelju baš ovih aveta, virtualnih bića – bez obzira koliko oni bili stvarni ili ne.[2]

Raditi zajedno, u grupi

Dok smo grupu uspjeli, premda kompleksno, definirati, više imamo poteškoća s definicijom grupnog rada. Već na jezičnoj razini sintakse ablativ odnosno prislovna odrednica „u grupi“ može se tumačiti na više načina (iako smo naglasili da ga je treba razumjeti kao „akompanjativ“, kao rad zajedno s drugima, što stvara pleonazam jer na taj način „grupni“ i „socijalni“ rad znače isto).

Teško je dakle zamisliti socijalni rad ne da bi se radilo o grupi. No grupni rad kao metodički entitet, kao što je nekad, za vrijeme dominacije terapeutskog modela socijalnog rada, bio, skoro pa ne postoji više.[3] Naravno da grupe u socijalnom radu postoje i teško je zamisliti socijalni rad bez grupne dimenzije, no one postoje kao „prirodno“ okruženje socijalnog rada ili njegovo polazište, a u svakom slučaju kao jedan od registara[4] socijalnog rada, kao dimenzija koja ima svoju konzistentnost i svoje posebne značajke, koju treba pratiti, imati na umu i dakako koristiti je.

Stoga je znanje o grupi i kako raditi u grupi, a pogotovo s grupom u socijalnom radu, potrebno. Teorijsko znanje može se pribaviti iz knjiga, iskustveno iz šegrtovanja. Je li to dovoljno? Možda i je, ali minimalno. Takvo učenje garantira samo nastavak istog, za nešto novo, za promjene potrebno je više. Ono što grupni treninzi nose sa sobom je, ne samo metoda eksperimentiranja, nego i eksperimentalni etos – treba pokušati, treba stvarati nova iskustva, oblike i činove. Uz to takva grupna zbivanja imaju potencijal povišenja energije u grupi, što nije od velikog značenja ako se grupa raziđe, no može biti značajno kad se radi o grupama kojima je to početak neke duže aktivnosti.

Razvoj grupne želje

Sljedeća stvar koju treba naglasiti je da grupa nije samo struktura nego je u prvom redu proces. Da grupa nastane, postane, treba vrijeme i činovi koji je osnivaju. Poželjno je da taj proces bude stvaralački, čak orgazmični ciklus (Southgate), posljednje znači da ima eros, naboj, da znači napon i pražnjenje tog napona. Baš taj napon ostvaruje grupu, daje joj moć da bude realna, da postoji. Pojedine faze tako zacrtanog grupnog procesa potkladaju osnovne pretpostavke o tome zašto se grupa sastala – njegovanje da je neko zaštiti; energiziranje da se bori ili bježi od neprijatelja; opuštanje da parenjem stvara svoju budućnost. Na realnoj bazi, iz pogleda bilo pojedinca bilo institucije te su pretpostavke sulude, u najmanju ruku imaginarne. No iz perspektive grupe – i njenog iminentnog kraja one su itekako realne. Zato je bitan spoj tog osjećajnog ljepila grupa sa racionalnim raspoređivanjem snaga (za dostizanje svjesnog grupnog cilja).[5] Kako će grupa sadržati svoje emocije između ostalog je i stvar scenarija ili dizajna koji grupa primjeni za svoj razvoj. Osjetljivošću za proces, za druge, prihvaćanjem, poticanjem i opuštanjem možemo voditi grupu (ili još bolje grupa voditi sebe) prema stvaralačkom procesu.

Tome doprinosi i stvarna grupna želja odnosno otvaranje mogućnosti da se ona izrazi. Bilo kakva bila apriorna, institucionalna želja odnos tako definirani cilj grupe, grupa ju mora pronaći, izumiti i u stvarnosti svog postojanja. Uz to osobne želje članova grupa moraju biti ili skladne ili barem ne ići na štetu onoga što grupa želi, na što cilja. Umjetnost života grupe je i kako osedlati nesvjesne sile koje je nose – da je ne pojedu već da stvaraju ono što grupa želi.

Etički imperativ demokratskog, višeglasno vođenja grupe

Jedno od najbitnijih pitanja u bilo kojoj grupi je pitanje vođe. U lik vođe projiciraju se želje članova grupe i grupe same, u njegovoj funkciji sjedinjuju se svi najbitniji grupni procesi i djelovanje grupe. Učenje grupne dinamike bio je baš projekt demokratizacije vođenja grupa. Ono pokazuje da vođenje grupe i njeno funkcioniranje može biti i demokratsko i socijalno – odnosno ne treba biti autokratsko ili nikakvo. Pokazuje također da su obični članovi grupe najbolji vođe jer baš oni imaju potrebu, čak nuždu, da mobiliziraju iznutra grupe ono što grupa ima (ili da zajedno traži ono što nema). Pokazuje također da designirani vođa može slušanjem grupe i odstupanjem od svoje uloge otvarati prostor koji za takav proces treba i da time omogućuje spontano izmjenjivanje članova na vodećim pozicijama – a s time ne samo širu mobilizaciju potencijala i resursa koja grupa posjeduje nego i istodobno pokrivanje produkcijskih, organizacijskih i emocionalnih procesa.

Pitanje vođe postavlja se najradikalnije na sučelju grupe virtualnih zahtjeva okoline. Okruženje grupe naime investira najviše baš u vođu (ako ga već ne postavlja). Ako su zahtjevi okruženja autoritarni (što obično jesu – ako ništa drugo onda oko „proizvoda“ koji grupa treba isporučiti) designirani vođa grupe trebati će veliku podršku ostalih člana grupa da očuva tek stvorenu demokratsku atmosferu grupe.[6]

Bit grupe izražava se prema van

Sučeljavanje s okolinom jedna je od čestih slijepih pjega grupa koje se pretežno bave sobom. No na neki način takvo sučeljavanje je i egzistencijalna nužda ako grupa hoće zbilja postojati. Ako hoće grupa zbilja uzeti svoju sudbinu u svoje ruke treba joj dijalog (Freire) i prelazak preko svojih granica – u zajednicu, možda čak u društvo. Društveni odnosi moraju postati materija na kojoj grupa radi – kritički, sa srcem, drugarsko i s nadom. U suprotnom grupa ostaje tek mehanizam prenošenja dominantnih, hegemonih ideja i načina djelovanja. Zaplitat će se u proigravanje bezbroj varijanti odnosa gospodara i roba, biti ulovljena u aksiomatici nužne nadmoći. Te uloge, da bi mogla nešto učiniti, grupa mora prevrnuti, subvertirati i iz te aksiomatike izaći van (Iz-hod). Pravila koja smo na seminaru predstavili i djelomice isprobali pri tome pomažu, omogućuju preuzimanje odgovornosti i odvažnosti. Međutim ona su previše općenita, premalo zahvaćaju konkretnu zbilju iz koje neka konkretna grupa proizlazi. Za više moći trebali bi kodovi koji bi konkretnije obuhvaćali lokalnu kulturu općenja ili, u našem slučaju, kulturu koja se stvara u diobi moći u socijalnom radu.

No i uz te rezervacije, seminari grupne dinamike doprinose spoznaji i iskustvu da se u grupi može i drukčije razgovarati. Da razgovor može biti iskreniji, dinamičniji i učinkovitiji. Upotreba znakova ukazuje i na to da su riječi, pogotovo ako s njima ne razgolićujemo bitne probleme, suvišne i mogu uzrokovati zastajkivanju grupnog procesa. Treba upotrijebiti i znakove – i tijela i dijela.[7]

Iskustvo grupe u Osijeku definitivno je pokazalo na neke prednosti takvog grupnog rada, konkretno pri učenju socijalnog rada. Demonstriralo je drugi način, idejno primjereniji duhu socijalnog rada, na više načina – brisanjem šturih granica među ljudima, upoznavanjem, interakcijom i aktivnim i eksperimentalnim pristupom, oduševljenjem[8] su-članovima grupe i grupnim događanjem. To je dovelo između ostalog i do toga da tužaljke o svojoj zloj sreći jer nema nastavka studija pretvore u grupnu akciju. Bez obzira kako će ta priča završiti postali su subjektom svoje sudbine. I to je nešto. Pokazalo se i to da je dobrovoljnost sudjelovanja uvjet slobodne volje. I to da su humor i zabava, premda u opreci s klasičnim pogledom na sveučilišnu nastavu, ako ne nužni onda pak prigodni enzimi vrenja grupnog nesvjesnog i njegovog osedlavanja za zajedničko dobro.

---

[1] A svemir – „ki će ga znat'“ …?

[2] U uvodnom razmišljanju dojmila me duplost formalnih i neformalnih imenovanja koju smo mogli promatrati na različitim razinama ljudski odnosno društvenih entiteta: čovjek – osoba, grupa – jedinica, zajednica – organizacija, društvo – država, korporacija. No suvišno je stavljati u početnu definiciju razlikovanje među formalnim i neformalnim grupama.

[3] Postoje dakako još uvijek terapeutske grupe – bilo u institucijama bilo organizirane u „slobodnoj potražnji“, postoje grupni treninzi u menadžmentu, i postoje grupe za samopomoć i za podršku. Sve one su nalik na to što se u socijalnom radu smatralo „radu s grupom“. Za prve, one terapeutske i trening grupe, se možemo s pravom zapitati jeli se radi o socijalnom radu, za druge je jasno da da. Us to prve imaju svojstvo lakšeg i mekšeg upravljanja ljudi, postizanja bilo povoljnijih rezultata kompanija bilo prihvatljivijeg ponašanja ljudi. Za druge možda čak valja suprotno one vrednuju svoje članove kakvi jesu, čak u nekim slučajevima u sukobu sa dominantnim ideologijama (npr. grupe podrške istospolno usmjerenih, grupe ljudi koji čuju glasove i sl.).

[4] Slično važi i za rad s pojedincem i rad u zajednici. To su postali registri koje treba koristiti uvijek i skupa. No ti registri nisu jedini registri socijalnog rada. Vrlo potentna je dioba na razgovorni odnosno komunikacijski registar, dokumentarni registar zapisivanja, organizacijski registar i terenski registar upoznavanja životnog svijeta korisnika. Oni na jednoj drugoj osovini daju pregled nad potencijalima socijalnog rada.

[5] Grupa je uvijek barem malo psihotična. Ne samo da misaoni procesi teku na različitim mjestima u grupi i da je opsjednuta bilo svojim krajem bilo vječnošću postojanja (i to odjednom), već i u tome da može mobilizirati nenadane i neočekivane aktivnosti same grupe i njenih članova.

[6] Jedna od prvih, ako ne prva, masovna demonstracija u Ljubljani bila je u povodu nesreće u Černobilu. Uskoro nakon početka demonstracije milicija je odvela glavnog protagonista na „saslušanje“. Da su se demonstracije nastavile odnosno da se nisu raspale bila je zaslužna skupina učesnika koji su imali iskustva baš u demokratskom vođenju grupa djece, logorovanja i drugih grupa u zajednici. Oni su imali „Know-How“ kako se kapilarno, bez osobitog vođe organizirati, kako napuniti prazninu koja je nastala.  

[7] Ova konstatacija može izgleda proturječna Freirovom insistiranju na moći riječi. No ako je traženje kritičnog vokabulara, riječi koji zbilju razgolićuju način kako se suprotstaviti hegemonizaciji, onda su znaci način kako toj hegemonizaciji pobjeći.

[8] I to je freirovski izraz. On kvazi-etimološki raščlanjuje riječ „admiration“ u „ad“ – „k“ i „miro“ – gledam.   

Zabava, dobrovoljnost i mreže (grupa 22. dio, komentar 2/7)

Zabava

Da su bili naši susreti zabavni, da smo se smijali i šalili bilo je dobro. Podmazivalo je naš zajednički rad. No i više od toga. Humor treba staviti kao jedno od principa socijalnog rada.^[1] Smijeh je kulminirao jednom zgodom u kojoj je grupa od smijeha gotovo „pala u nesvijest“. Bilo je to kad se naš rad već prevagnuo u drugu polovicu, za vrijeme plenarnog izvještavanja i moglo bi se reći da je u atmosferi grupe tinjala neka nestrpljivost (možda čak i netrpeljivost – prema nečemu neodredivom). Već je pao mrak, i konkretno ozračje postajalo je, možda zbog energijom potrošenog kisika ili nedostatnog zračenja, zagušljivo. Neko se uputio prema prozoru da ga otvori. Ne znam kako, ali mi je pao na pamet neki stari vic i rekoh: „Pa ljudi, mi se ovdje gušimo - - - rekoše Židovi u Auschwitzu.“ 

Vic i onako nije loš, međutim huronske lavine smijeha koje su uslijedile daleko su premašivale njegovu „nominalnu vrijednost“. Smijeha nikad kraja. Pitao sam se tada pa i sada što je bilo okidač tolike energije. Na što u grupi je taj smijeh odgovarao, na koju pretpostavku? Jeli vic okinuo neki fatalizam koji je tada u grupi postojao? Dali je tu postojala neka analogija između ekstremne opredmećenosti logoraša i polaznika seminara? Dali je grupa gušila neku vatru, energiju koja je u njoj tinjala?^[2] I danas ne znam. Sve to i još neke druge stvari su vjerojatno zgusnule u taj trenutak i eksplodirale u gromu smijeha. I smijeh je bio oslobađajući bez obzira dali se oslobodila tek neka neodređena napetost koja je u grupi tinjala, dali smo se oslobodili nekog gušenja koje smo tada iskusili ili pak nadvladali pretpostavljenu zavist do onih koji nisu s nama patili. U svakom slučaju humor, za razliku od patosa tragedije koja nas ukorjenjuje u drami života, omogućava da jednim pogledom sagledamo višeznačnost neke situacije, da je razumijemo (za komediju je potreba intelekt kaže Moliere) i da možemo ići dalje. I to je nužno u socijalnom radu. Omogućava da prihvatimo dramu i apsurd života ali da se, kao Sizif, nasmijemo i nastavimo svojim radom.

Dobrovoljni bijeg

Bilo je to i u vrijeme kad je bilo nešto manje polaznika nego što bi trebalo biti prema početnom broju. Ispad učešća u psihoanalitički nastrojenim grupa dakako interpretiraju kao značajan događaj za grupu. I grupa sama obično, pogotovo pod pretpostavkom borbe ili bijega, pretpostavlja, da članovi grupe odsustvom svjedoče da grupa nema smisla, da je dolaženje na grupu gubitak vremena. Bion kaže da su oni kojih nema u pretpostavci bijega vođe grupe. Naravno da su to paranoične konstrukcije grupe, ali što se može – i grupa je u neku ruku paranoični konstrukt.^[3] Ima puno razloga koji sprečavaju ljudi da budu tamo gdje bi ih drugi očekivali. U našem slučaju bile su to službene obaveze nekih vanrednih, pa redovitih, studenata, neodloživi poslovi koje treba obaviti, bolest koja se pojavila.^[4]

Sporadičnost dolazaka nekih članova grupe dakako je imala učinka na kontinuitet zbivanja. Možda se to i najviše pokazalo baš na kraju gdje su neki polaznici dobili manje nego izdašan feedback. No sve u svemu grupni rad zbog toga nije mnogo patio, izostanci nekih članova nisu bitno poremetili dinamiku grupe, njezin razvoj i učinak. Smetnje u kontinuitetu kompenzirao je identitet grupe koji su članovi ostvarili. Ali iskreno, jesam u nekim trenucima pomislio da bi više ljudi došlo kad bi dosljedno vodili računa o nazočnosti i uvažili zapovijed evidencijskih  lista. Njih ja u principu ne koristim jer mislim da je suvišno primoravati ljude da tijelom budu negdje gdje nisu duhom – mrska mi je moć upravljanja ljudskim tijelima, mislim da je bitan doprinos čovjeka zajedničkom radu, a ne njegova puka nazočnost. Dakako da je nazočnost preduvjet doprinosa ali ona da doprinos bude autentičan treba biti dobrovoljna. Obično se treninzi grupne dinamike ili grupnog rada obavljaju pod pretpostavkom dobrovoljnosti. Tada se može od ljudi tražiti da kad se odluče za neko iskustvo da u njemu ustraju usprkos mjestimične neizdrživosti ili pak mamljenja nekih stvari van grupe. Tada je, da se ostvari (radna) nakana moguće ljudima začepiti voskom uši i vezati kapetana o jarbol. Odustajanjem od lista prisutnih provizorno smo stvorili uvjet dobrovoljnosti, a energijom i čvrstinom grupe osujetili osjećaje napuštenosti ili diskontinuiteta koji bi se mogli pojaviti.

Obično u grupama poput naših dolazi do burnih emocionalnih reakcija, sukoba i ispada. U našem radu su takve pojave, osim u jednoj grupi, izostale. Šteta, bi rekle pristalice burnih događaja na takvim susretima, dramatičnih zapleta i jakog izražaja osjećanja bilo gnjeva, bilo nadmetanja, ali i tuge i napuštenosti. Za njih (među koje sam se nekad ubrajao i sam) takvi su događaji dokaz da je grupa zaista ušla u bitne stvari, dokaz njezine dinamike i razlog postojanja. U našim grupama nije da nije bilo takvih i drukčijih osjećaja, no što zbog učtivosti (s obzirom da su u grupama bili ljudi koji će biti u našem životu i dalje) što zbog uporabe humora i sposobnosti sadržanja emocija u grupnom zbivanju, oni su ostali u sjeni. To ne znači da ih ljudi nisu doživljavali, ali ih nismo doživljavali kao grupni fenomen. Šteta je možda u tome da nismo stekli iskustva (osim u grupi u kojoj se to izrazilo) kako se s burnim emocijama baviti, kako ih sadržati i uključiti u grupni proces. Jer takvo iskustvo smanjuje strah pred tim da takvi događaji mogu ozbiljno poremetiti rad grupe ili čak ugroziti njezino postojanje, što je zbilja rijedak primjer ako smo spremni da takav izraz prihvatimo i dozvolimo. I da uz to ostanemo ljudi.

Mreže mobitela

Kao što bude u ovo naše doba polaznici seminara imali su sa sobom svoje mobitele i svake toliko moglo se vidjeti nekoga koji svoj telefon gleda i s nekim se dopisuje. Većina ljudi je to prihvaćalo kao normalno, kao što to prihvaćamo u svakidašnjem životu. Neke ili u nekim situacijama je to pak smetalo (kao što nas i inače smeta J). U okviru intenzivnog grupnog događanja čitali su takvo postupanje kao nemar za grupu ili čak (privremeno) odsustvo odnosno bijeg od grupe. Što u biti i je, kao što je i gledanje kroz prozor, fantaziranje o nečemu što predstoji ili postoji van grupe isl.

Međutim ono što je različito između bavljenja mobitelom i gledanja kroz prozor ili bilo koje tome slične aktivnosti koja nam omogućuje odstranjivanje iz neke situacije (Goffman: „removal activities“), je da u potonjoj tek o nekoj drugoj situaciji ili čak grupi maštamo dok u prvoj, premda virtualno, kontakt i ostvarujemo. Time smo članovi najmanje dviju grupa odjednom. Tjelesna nazočnost ne garantira ništa više. Rivalstvo više grupa kod jednog člana može ostale iritirati, ali telekomunikacijom to postaje činjenica. Upotrebu mobitela možemo u grupi zabraniti (kao što je to stvar u nekim intenzivnim radnim grupama) ili se njom nositi kao što se nosimo svaki dan.^[5]

Zgode s mobitelom ukazuju na jednu vrlo bitnu razliku – a to je na razliku između grupe ljudi i mreže. Grupe su ograničene – članstvom, prostorom i vremenom. One se događaju na određenom mjestu, u određeno vrijeme i određenim učesnicima. Mreže pak ne. One su ex-temporalne i ex-teritorijalne. Stvarni događaji koji se dogode u grupi stvarni su za sve članove, međutim u mrežama oni su stvarni samo za poneke dok su za druge tek priča o njima. Ali mreže i grupe imaju i značajke koje su iste. I grupama i mrežama ljudi se spajaju, spajaju se po interesima i po pripadnosti, ponekad i mreže krasi neki zajednički mentalitet. No u mrežama se grupne pretpostavke, pogotovo one osnovne ne mogu pojaviti, kao u grupama, odjednom za sve članove mreže. Ali ipak, pretpostavljam, one se pojavljuju, možda ne odjednom i sigurno ne u istom intenzitetu, možda tek na nekim čvorištima mreže, dok na drugim prevladavaju druge. To postavlja neka pitanja na koja sad ne možemo odgovoriti, možda nekom drugom zgodom.

---

[1] Nešto više o tome u Flaker, V. (2006) Social work as a science of doing : in the praise of a minor profession. U: Flaker, V. (ur.), Schmid, T. (ur.). Von der Idee zur Forschungsarbeit : Forschen in Sozialarbeit und Sozialwissenschaft. Wien: Böhlau Verlag, str. 55-78.

[2] Pobojao sam se čak da nije neko razumio vic kao antisemitski, što on naravno nije.

[3] Zato je za suzbijanje takvih paranoja izgledno dati unaprijed ili unatrag ispriku oli pojašnjenje izostanka što smanjuje sumnju takve vrste (i s time učvršćuje grupu). 

[4] Naravno da su »gradijenti« stvarnosti tih prepreka različiti kod različitih ljudi no ipak su za njih osobno stvarni kolikogod bili i izlika nedolaženja.

[5] U svakidašnjim zbivanjima to tretiramo kao sve ostale interakcijske prekršaje u kojima se radi o nedostatku pozornosti do drugoga. Što znači da ih s isprikom ili bez nje toleriramo i smatramo, poput prdca, nerelevantnom za susret s čovjekom. Ipak nešto malo gorčine da čovjek ne mari za našu interakciju, pogotovo nama starijima, ipak ostaje (kad smo o tome pričali u grupi jedna od učesnica rekla je da kad je sa starijim ljudima mobitel ne vadi i ne odgovara na pozive dok se interakcija ne završi.