Okruženje grupe je za nju virtualno (grupa 15. dio, komentar 10)

No kao svaka shematizacija života i ova pojednostavljuje stvarnost. Čak kad i omogućuje bolje snalaženje, može voditi ka previdu nekih drugih, isto tako bitnih shema. Što će se događati u grupi ne zavisi samo od događaja u njoj već od uređenja i događaja van njezine neposredne, doživljajske stvarnosti.

U našem slučaju već je puno prije našeg susreta postojao studijski program i kolegij grupnog rada. Slijedila je odluka profesora i asistenata da izvedemo to na način koji smo izveli, intenzivnog iskustvenog seminara grupne dinamike. Za to smo napravili prilično detaljan plan s temama i vježbama. U neku ruku grupa je postojala i prije nego se dogodila, susrela. Tako bi i s mnogim drugim grupama. One virtualno postoje i prije nego što se dogode.

Osim planova grupi prethode i neke druge stvari – znanje, iskustva i očekivanja koja donosimo sa sobom. Pored tih prethodnih odrednica koje su virtualne naravi, postoje i one koje su sasvim materijalne, kao na primjer prostor i njegov raspored[1] u kojem će se susret grupe održati. No međutim i realne stvari su za grupu, koja će se tek susresti virtualne, one ne postoje u njezinoj stvarnosti. I što je bitnije stvarna grupa koja aktualno postoji morati će se tim virtualnim stvarima, bez obzira koliko bile po sebi virtualne ili stvarne, baviti, čak uhvatiti u koštac.[2]

Moja prethodno designirana uloga (i uloga asistenata) u tom slučaju bila je da sam postavljen kao učitelj. Uloga učitelja u školstvu je uloga vođe (nastave). U realnoj situaciji mogu od te uloge odstupiti, čak i s realnim opravdanjem da će polaznici kolegija na taj način puno bolje shvatiti i naučiti grupni rad. Mogu se pretvoriti, u koncepciji Freira, u učitelja-učenika (jer se i ja učim) koji zajedno s učenicima-učiteljima spoznaje stvarnost grupnog rada. U odustajanju od uloge vođe-učitelja pretvaram se u facilitatora grupnog procesa, organizatora situacije učenja i moderatora susreta polaznika. Time, uz sporadična kratka predavanja i komentare, predajem znanje koje imam drugim članovima grupe. Napuštanje klasične učiteljske uloge međutim ne znači nužno napuštanje funkcionalne uloge nekoga tko brine da se polaznici seminara nešto nauče. Na to me kači prethodni dogovor pa i moja učiteljska savjest.[3]

U tijeku rada formiralo se mnoštvo uloga, neke od njih bile su formalizirane. Takve dvije, ako ne vodstvene onda vodeće uloge su uloga izvjestitelja i zapisničara. Obadvije znače neke vrste formalizaciju, oblikovanje grupe i u samim njima uloge grupe. One zapisuju što se u grupi događa, stvarne događaje pretvaraju u virtualnu materiju. Dok zapisnik može biti oruđe samo za grupu, koja tako stvara svoju po-vijest, izvještavanje namijenjeno je drugima, van grupe, a izvjestitelj postaje za vanjsku okolinu predstavnik grupe, u tom trenutku njezin vođa. Nakon izvještavanja, kad se grupa ponovo sastane, naslovnik izvještaja (druge grupe, šira okolina, itd.) ponovo postaje virtualan, kao što je bio u pripremama izvještaja.

Iz te minijaturne analize izvlačimo više pouka. Prva je da neke, za grupu bitne stvari, postoje van grupe odnosno postoje u grupi na virtualan način. To mogu biti virtualna uređenja koja grupa treba da sprovede u djelo (prethodni dizajn grupe), mogu biti formalizacije odnosa i događaja u grupi ili pak puka reprezentacija vanjske sredina u kojoj grupa biva.

One su u međusobnoj interakciji i bitno utječu na događaje u samoj grupi. Ako se osvrnemo na razine djelovanja grupe, onda bismo pretpostavljali da vanjska okolina prilično određuje produktivnu razinu i sam produkt, apriorna uređenja u velikoj mjeri organizacijski plato – pogotovo u grupama u birokratskom okruženju, kojih produkt ne plasira se na trg, pa organizacija nije podređena produkciji; dok je vjerojatno osjećajni registar bitan za samorasle grupe koje su relativno autonomne od vanjskih čimbenika u smislu inputa i outputa, ali ipak ne sasvim izolirane od njih.[4]

Da vanjsko okruženje uvelike određuje rad grupe toliko je očito da to nije bitno posebno utvrđivati. Povezivanje unutrašnjih registra s vanjskim značajkama bitnije je. Međutim najbitnija je pouka, da se za grupu i za vođenje grupe najbitnije stvari događaju baš na granici grupe i vanjskog svijeta, na „interfejsu“, znači na površini, a ne u dubini. Tu se lociraju frustracije želje grupe prema okruženju, tu se locira čak i iskonski strah grupe pred izništenjem, ali i dolazi do izražaja autonomnost grupe, njezina moć koja je veća od zbira moći pojedinca. Valjda se tu nalazi, ne tako mitski, početak i kraj grupe.

 

---

[1] Raspored prostorija u prostoru (zgradi, okolišu) je prilično realan, no raspored korištenja tih prostorija je virtualan.

[2] Ako se vratimo prostorijama – kad smo stigli u Osijek kolegice su mi saopćile da imamo prema rasporedu sati osiguranu tek jednu prostoriju (unatoč našem planu da ćemo raditi u četiri odvojene sobe). Skoro nemoguće je izvesti to što smo naumili tek u jednoj predavaonici, trebaju četiri. Pomislih čak o otkazivanju izvedbe predmeta uslijed takvih uvjeta. No, kako to bude, ispostavilo se da premda su prema rasporedu sati sve prostorije zaposjednute više njih bude u stvarnosti prazno. S nešto selidba i improvizacije nismo oskudijevali u prostoru.

[3] Kad bi ta briga bila sveobuhvatna onda bi vođenje grupe bilo prilično autoritarno. S druge strane mogao bi sasvim odstupiti od propisane uloge i brigu o izvedbi programa sasvim prepustiti grupi i dogovaranju u njoj. No, dali bi se tu radilo o laissez faire, ultra-liberalnom pristupu? Možda i bi, ako bi napustio grupu (išao na pivo s prijateljima ili na neku znanstvenu konferenciju) i prepustio je da radi po svojem nahođenju. U biti je klasično shvaćanje uloge sveučilišnog učitelja i rada studenata na neki način, čak u njenom liberalnijem izdanju, hibrid vrlo autoritarnih, gospodskih mjera na početku (stvaranje programa) i kraju procesa (ispit) dok u sredini uz ceremonijalno autoritarno ponašanja (ex-katedra) može biti prilično liberalno – profesor studente prepušta njihovoj inicijativi i malo mari kako će tko se snaći i na kraju ispuniti zahtjeve postavljene na početku.) U biti je zamišljanje sasvim liberalnog (čak i njegovo stvaranje) prilično utopijsko. U sadašnjoj aksiomatici društva liberalizam je moguć samo unutar jasnih i autoritarnih granica (tako na makro-političkoj razini kao na razini grupe).

Demokratski pristup je moguć samo odstupanjem od uloge koja me zapravo vadi iz grupe, pristajanje uz grupu – s jedne strane; a s druge strane baš propitivanjem granica postavljenih grupi. Na to podsjeća legendarna anegdota s početka Basaglinog rada u Gorici. Kad mu je glavna sestra kao što je bio običaj donijela u potpis svežanj papira s kojima bi trebao potvrditi vezanje nekih pacijenata, stavio ga je na stranu i rekao da tih papira neće potpisati jer se to kosi s njegovim uvjerenjem. „Dobro direktore,“ je rekla sestra, „samo nam kažite što da radimo umjesto vezanja.“ „Ne znam,“ rekao je Basaglia, i time je počeo dijalog o tome. Ako nisu htjeli ponavljati ono što je etički neprihvatljivo, zajedno su trebali izmisliti bolji način.

[4] Ako ostavimo sa strane paralelu koja se ukazuje između ta tri tipa grupa i osnovnih pretpostavki, na ovom mjestu treba postaviti pitanje koje u gornjem opažanju nije do kraja ispitano – a to je ako nam je otprilike jasno kako vanjske odrednice  utječu na produkciji i organizacijski registar djelovanja grupe, što je ono van grupe što izravno pobuđuje osjećajni registar stvarnih događaja u samoj grupi. Možemo ustvrditi da je to registar koji je u uspoređenju s druga dva autonomniji od sredine u kojoj grupa djeluje odnosno u odnosu na zbivanja van grupe akcidentalan, ili tražiti korespondente u kulturi i društvenim zbivanjima, ali i baš u odnosima prema za grupu virtualnom vanjskom svijetu.

Alfa i omega grupe (grupa 13. dio, komentar 8)

Još jedna teorija koja se više usmeno predavala na seminarima grupne dinamike (iako ne u vidu konstitutivnog mita poput Lewinovih „stilova vođenja“) je Schindlerova  teorija vođa grupa prema njihovim sociometrijskim pozicijama.

Premisa te teorije su sociometrijske pozicije članova u grupi. Polazi od toga da u grupi shematsko postoje sljedeće sociometrijske pozicije:

α članovi grupe – to su najpopularniji članovi grupe, sociometrijske zvijezde koje preostale članove inspiriraju, oduševljavaju itd. – karizmatici;

β članovi – koji su važan resurs grupe jer puno znaju ili znadu sistematski pristupiti rješavanju problema, oni su grupni intelektualci s puno dobri ideja ali bez osobite karizme;

γ članovi – koji su obični članovi grupe bez izvanrednih kompetencija i osobnih karakteristika;

ω članovi – koji su „zadnja rupa na sviralu“ i obično imaju u grupi ulogu žrtvenog jarca, člana grupe na kome se iskaljuje nezadovoljstvo i frustracije preostalih članova grupe, oni su krivi za sve.

Iako bismo mislili da su α članovi grupe predodređeni da budu vođe, u određenoj konstelaciji svako može postati grupni vođa, čak i ω član.[1] No oni, međutim, prenose svoje sociometrijsko svojstvo u stil vođenja:

α član grupe postaje karizmatični vođa – on je car, njemu i ne treba zapovijedati jer članovi grupe „čitaju“ unaprijed njegove intencije i ako samo namigne da bi nešto trebalo uraditi to se već dogodi;

β član grupe postaje birokratski vođa – on ima pamet i puno zna međutim u odsustvu karizme to ne zna plasirati izravno pa pribjegava posredstvu pravila, pravilnika i drugim oblicima formalizacije odnosa i rada u grupi:

ω član grupe postaje diktator – on upražnjava na članovima grupa baš to što se njemu događalo dok je bio na dnu ljestvice, jer ga nitko ne poštuje on se služi silom da primora članove k djelovanju;

γ član grupe jedini može postati istinski demokratski vođa – on nema karizme, nema znanja a ni sile da ovladava članstvo i baš zbog toga može i mora pokrenuti istinski demokratski proces u kojem će sudjelovati svi članovi grupe i koji će maksimalno iskoristiti resurse koje grupa posjeduje.

I ova fabula[2] ima pouku koja ide u prilog demokratičnom vođenju grupe. Paradoksno ukazuje na to da je odsustvo kompetencija vođenja grupe zapravo najveća kompetencija. Višak karizme, znanja i moći može biti prepreka demokratskom vođenju i funkcioniranju grupe. Jedino obični ljudi odnosno članovi grupe morati će se osloniti na grupu u cjelini i omogućiti procese zajedničkog dogovaranja, rada i suživota. No mi se još uvijek zanosimo fantazijama o tome što bi vođa grupe treba biti i imati - da bi bio dobar ili učinkovit vođa. Ne vjerujemo običnim ljudima i njihovom „urođenom“ potencijalu da nas vode i uvijek iznova, bez obzira koliko smo se već opekli, tražimo snažne vođe.

Druga poruka ove teorije je da je treba biti podozriv prema bilo kakvim vođama, čak kritičan. Nije samo stvar u tome da će vođa bilo karizmom, znanjem ili silom nametnuti svoja rješenja članovima grupe, ona mogu biti čak i pogodna, korisna za grupu, već i u tome da se takvim nametanjem članovi grupe pasiviziraju i time smanjuje stvaralački i produktivni potencijal grupe. Tradicija grupnog rada u biti je antiautoritarna i usmjerena protiv vođa. Često se grupe egalitarnog karaktera svjesno odreknu ulogama vođa, koncipiraju grupu kao grupu bez vođe, u tom slučaju za nužne funkcije vođenja uvode princip rotacije. To ponekad funkcionira vrlo dobro, ali češće ne. To naime uvodi doduše depersonaliziran, ali ipak β princip birokratizacije grupnog procesa. Vođa je mehanički postavljen i može i mehanički obavljati svoju funkciju (bez obostranog poistovjećivanja što je nužni cement djelovanja grupe). Što opet stvara prazninu i otvara prostor za igre moći za kulisama predstave egalitarnosti. Krah rotiranja vođenja često stvara utisak da se bez pravoga vođe ne može i da je svaki pokušaj demokratizacije ispočetka uzaludan. Što je dakako pogrešno.

Ono što nas proučavanje grupa (i na seminarima grupne dinamike) uči je to da je spontana rotacija vođenja grupe gotovo pa prirodni fenomen grupe. Pojedini članovi preuzimaju vodeće uloge, povremeno izranjaju iz grupe kao prirodni vođe pojedinih segmenta rada, osjećanja ili nekih drugih vidova grupnog života. Kao što smo vidjeli – neki su bolji na početku, neki na vrhuncu a drugi pred kraj grupnih ciklusa. Neki su bolji organizatori, neki imaju bolje vještine za rad koji grupa obavlja, a neki bolje znaju kako se pobrinuti da atmosfera u grupi bude bolja. Neki prednjače u odvažnosti drugi u boljem pregledu nad događanjem u grupi.

Uloga designiranog vođe je da takvo izmjenjivanje omogući. Da otvara prostor koji može u svakom trenutku iznjedriti vođu koji je za tekuću stvar potreban, da delegiraju zadatke vođenja nizu članova grupe, da uvažavaju doprinos svakoga člana i da odaju priznanje za vođenje grupe. Sve u svemu vođa se mora sustezati od vođenja, mora osujetiti svoju moć, biti sluga grupi a ne njezin gospodar. Što je lako reći a često teško učiniti.

---

[1] To se obično dogodi kad u nekoj grupi ili čak društvu nastaje praznina na mjestu vođenja. Ta praznina ne samo da omogućava uspon s dna na vrh, nego često i vapi za tvrdom rukom koja tu prazninu popunjava namišljenom veličinom. Povijesni primjeri takvih vođa su Napoleon, Hitler i Staljin, u zadnje vrijeme Trump.

[2] Da, radi se pripovijetkama. Bez obzira na njihovu znanstvenu i stvarnu valjanost one daju određenu shematizaciju grupne strukture i načina vođenja grupe. Ona vrvi od »idealnih tipova«. U stvarnosti dakako nitko nije čisti α, β ili ω, čak ni čisti γ član grupe, i u stilovima vođenja miješaju se različiti stilovi u različitim ili čak istim prilikama. Shematizacija nam služi kao niz »repera«, smjerokaza i koordinati, da se možemo bolje snalaziti u zbilji miješanih režima.