No kao svaka shematizacija života i ova pojednostavljuje stvarnost. Čak
kad i omogućuje bolje snalaženje, može voditi ka previdu nekih drugih, isto
tako bitnih shema. Što će se događati u grupi ne zavisi samo od događaja u njoj
već od uređenja i događaja van njezine neposredne, doživljajske stvarnosti.
U našem slučaju već je puno prije našeg susreta postojao studijski
program i kolegij grupnog rada. Slijedila je odluka profesora i asistenata da
izvedemo to na način koji smo izveli, intenzivnog iskustvenog seminara grupne
dinamike. Za to smo napravili prilično detaljan plan s temama i vježbama. U
neku ruku grupa je postojala i prije nego se dogodila, susrela. Tako bi i s
mnogim drugim grupama. One virtualno postoje i prije nego što se dogode.
Osim planova grupi prethode i neke druge stvari – znanje, iskustva i
očekivanja koja donosimo sa sobom. Pored tih prethodnih odrednica koje su
virtualne naravi, postoje i one koje su sasvim materijalne, kao na primjer
prostor i njegov raspored[1]
u kojem će se susret grupe održati. No međutim i realne stvari su za grupu,
koja će se tek susresti virtualne, one ne postoje u njezinoj stvarnosti. I što
je bitnije stvarna grupa koja aktualno postoji morati će se tim virtualnim
stvarima, bez obzira koliko bile po sebi virtualne ili stvarne, baviti, čak
uhvatiti u koštac.[2]
Moja prethodno designirana uloga (i uloga asistenata) u tom slučaju
bila je da sam postavljen kao učitelj. Uloga učitelja u školstvu je uloga vođe
(nastave). U realnoj situaciji mogu od te uloge odstupiti, čak i s realnim
opravdanjem da će polaznici kolegija na taj način puno bolje shvatiti i naučiti
grupni rad. Mogu se pretvoriti, u koncepciji Freira, u učitelja-učenika (jer se
i ja učim) koji zajedno s učenicima-učiteljima spoznaje stvarnost grupnog rada.
U odustajanju od uloge vođe-učitelja pretvaram se u facilitatora grupnog
procesa, organizatora situacije učenja i moderatora susreta polaznika. Time, uz
sporadična kratka predavanja i komentare, predajem znanje koje imam drugim članovima
grupe. Napuštanje klasične učiteljske uloge međutim ne znači nužno napuštanje
funkcionalne uloge nekoga tko brine da se polaznici seminara nešto nauče. Na to
me kači prethodni dogovor pa i moja učiteljska savjest.[3]
U tijeku rada formiralo se mnoštvo uloga, neke od njih bile su
formalizirane. Takve dvije, ako ne vodstvene onda vodeće uloge su uloga izvjestitelja
i zapisničara. Obadvije znače neke vrste formalizaciju, oblikovanje grupe i u
samim njima uloge grupe. One zapisuju što se u grupi događa, stvarne događaje
pretvaraju u virtualnu materiju. Dok zapisnik može biti oruđe samo za grupu,
koja tako stvara svoju po-vijest, izvještavanje namijenjeno je drugima, van
grupe, a izvjestitelj postaje za vanjsku okolinu predstavnik grupe, u tom
trenutku njezin vođa. Nakon izvještavanja, kad se grupa ponovo sastane, naslovnik
izvještaja (druge grupe, šira okolina, itd.) ponovo postaje virtualan, kao što
je bio u pripremama izvještaja.
Iz te minijaturne analize izvlačimo više pouka. Prva je da neke, za
grupu bitne stvari, postoje van grupe odnosno postoje u grupi na virtualan
način. To mogu biti virtualna uređenja koja grupa treba da sprovede u djelo
(prethodni dizajn grupe), mogu biti formalizacije odnosa i događaja u grupi ili
pak puka reprezentacija vanjske sredina u kojoj grupa biva.
One su u međusobnoj interakciji i bitno utječu na događaje u samoj
grupi. Ako se osvrnemo na razine djelovanja grupe, onda bismo pretpostavljali
da vanjska okolina prilično određuje produktivnu razinu i sam produkt, apriorna
uređenja u velikoj mjeri organizacijski plato – pogotovo u grupama u
birokratskom okruženju, kojih produkt ne plasira se na trg, pa organizacija
nije podređena produkciji; dok je vjerojatno osjećajni registar bitan za
samorasle grupe koje su relativno autonomne od vanjskih čimbenika u smislu
inputa i outputa, ali ipak ne sasvim izolirane od njih.[4]
Da vanjsko okruženje uvelike određuje rad grupe toliko je očito da to
nije bitno posebno utvrđivati. Povezivanje unutrašnjih registra s vanjskim
značajkama bitnije je. Međutim najbitnija je pouka, da se za grupu i za vođenje
grupe najbitnije stvari događaju baš na granici grupe i vanjskog svijeta, na
„interfejsu“, znači na površini, a ne u dubini. Tu se lociraju frustracije
želje grupe prema okruženju, tu se locira čak i iskonski strah grupe pred
izništenjem, ali i dolazi do izražaja autonomnost grupe, njezina moć koja je
veća od zbira moći pojedinca. Valjda se tu nalazi, ne tako mitski, početak i
kraj grupe.
[1] Raspored prostorija u prostoru (zgradi, okolišu) je prilično realan,
no raspored korištenja tih prostorija je virtualan.
[2] Ako se vratimo prostorijama – kad smo stigli u Osijek kolegice su mi
saopćile da imamo prema rasporedu sati osiguranu tek jednu prostoriju (unatoč
našem planu da ćemo raditi u četiri odvojene sobe). Skoro nemoguće je izvesti
to što smo naumili tek u jednoj predavaonici, trebaju četiri. Pomislih čak o
otkazivanju izvedbe predmeta uslijed takvih uvjeta. No, kako to bude,
ispostavilo se da premda su prema rasporedu sati sve prostorije zaposjednute
više njih bude u stvarnosti prazno. S nešto selidba i improvizacije nismo
oskudijevali u prostoru.
[3] Kad bi ta briga bila sveobuhvatna onda bi vođenje grupe bilo prilično
autoritarno. S druge strane mogao bi sasvim odstupiti od propisane uloge i
brigu o izvedbi programa sasvim prepustiti grupi i dogovaranju u njoj. No, dali
bi se tu radilo o laissez faire, ultra-liberalnom pristupu? Možda i bi, ako bi
napustio grupu (išao na pivo s prijateljima ili na neku znanstvenu
konferenciju) i prepustio je da radi po svojem nahođenju. U biti je klasično
shvaćanje uloge sveučilišnog učitelja i rada studenata na neki način, čak u
njenom liberalnijem izdanju, hibrid vrlo autoritarnih, gospodskih mjera na
početku (stvaranje programa) i kraju procesa (ispit) dok u sredini uz ceremonijalno
autoritarno ponašanja (ex-katedra) može biti prilično liberalno – profesor
studente prepušta njihovoj inicijativi i malo mari kako će tko se snaći i na
kraju ispuniti zahtjeve postavljene na početku.) U biti je zamišljanje sasvim
liberalnog (čak i njegovo stvaranje) prilično utopijsko. U sadašnjoj
aksiomatici društva liberalizam je moguć samo unutar jasnih i autoritarnih
granica (tako na makro-političkoj razini kao na razini grupe).
Demokratski pristup je moguć samo
odstupanjem od uloge koja me zapravo vadi iz grupe, pristajanje uz grupu – s
jedne strane; a s druge strane baš propitivanjem granica postavljenih grupi. Na
to podsjeća legendarna anegdota s početka Basaglinog rada u Gorici. Kad mu je
glavna sestra kao što je bio običaj donijela u potpis svežanj papira s kojima
bi trebao potvrditi vezanje nekih pacijenata, stavio ga je na stranu i rekao da
tih papira neće potpisati jer se to kosi s njegovim uvjerenjem. „Dobro
direktore,“ je rekla sestra, „samo nam kažite što da radimo umjesto vezanja.“
„Ne znam,“ rekao je Basaglia, i time je počeo dijalog o tome. Ako nisu htjeli
ponavljati ono što je etički neprihvatljivo, zajedno su trebali izmisliti bolji
način.
[4] Ako ostavimo sa strane paralelu koja se ukazuje između ta tri tipa
grupa i osnovnih pretpostavki, na ovom mjestu treba postaviti pitanje koje u
gornjem opažanju nije do kraja ispitano – a to je ako nam je otprilike jasno
kako vanjske odrednice utječu na
produkciji i organizacijski registar djelovanja grupe, što je ono van grupe što
izravno pobuđuje osjećajni registar stvarnih događaja u samoj grupi. Možemo
ustvrditi da je to registar koji je u uspoređenju s druga dva autonomniji od
sredine u kojoj grupa djeluje odnosno u odnosu na zbivanja van grupe
akcidentalan, ili tražiti korespondente u kulturi i društvenim zbivanjima, ali
i baš u odnosima prema za grupu virtualnom vanjskom svijetu.
Ni komentarjev:
Objavite komentar