Grupa pada u nesvijest (grupa 11. dio, komentar 6)

Najviše poteškoća imali smo bilježenjem nesvjesnih želja. Na prvi pogled tu se nije radilo o dvoumicama glede razumijevanja što je to nesvjesna želja, to se nekako podrazumijevalo, već o tome kako te želje registrirati kad su već nesvjesne. Nisu puno pomogli ni ponuđeni trikovi kao: „Napišite što vam prvo padne na pamet!“ ili „Nacrtajte nešto.“ Kao da se ono što želimo nesvjesno ne smije izraziti, kao da mora ostati nesvjesno. (Što ima rezona jer onda ne bi više bilo nesvjesno 😃).

No međutim mislim da se radilo i o problemu razumijevanja odnosno o dvoumici. „Ako ja izrazim nešto što bi moglo prikazivati nešto nesvjesno onda je to moje nesvjesno a ne grupno.“ Nesvjesno je naime obično, u psihoanalitičkoj tradiciji poimano kao nešto individualno, kao konflikti, želje koje zbog društvenih zabrana ili čak traumi potlačujem, stavljam van svoje svijesti. Sanje koje tradicionalno predstavljaju našu podsvijest napokon su nešto što pripada samo nama samima, one su skoro pa najintimniji dio našeg sebstva. Ali s druge strane, iskustva u radu s grupama uče nas da je sve što napravim, kažem, pomislim u grupi, čak ako su to sanje, fantazije i omaške, povezano je s osnovnim pretpostavkama grupe, izražavaju, između ostalog, i pretpostavku koja u danom trenutku ovladava grupnim osjećajima i mišljenjem.

Dali je, dakle, nesvjesno grupno, kolektivno, možda čak društveno? Je. Ali vjerojatno treba raširiti poimanje nesvjesnog. Izaći iz čahure individualizma i locirati nesvjesno u sve ono što određuje naše mišljenje i postupanje a da toga nismo svjesni. To mogu biti navike i drugi automatizmi koji usmjeravaju naše djelovanje[1], mogu biti javne poruke poput reklama koje nas subliminalno navode da kupujemo nešto što drugi hoće, mogu biti društvena uređenja koja usmjeravaju naše interakcije s drugima poput onih koji vladaju u susretima[2] ili institucionalne stege koje onemogućuju da bi željeli bilo što drugo osim onoga što treba željeti.[3]  Spisak bi mogao biti puno dulji i nikad iscrpljen.

Želje u Bionovoj raspravi poprimaju svojstvo pretpostavki.[4] Stvaramo (često nesvjesno) hipoteze o tome zašto se grupa sakupila ali i o tome što bi ju moglo uništiti i na koji način će moći preživjeti. Tu se ne radi toliko o želji o opstanku grupe koliko se radi o tjeskobi, strahu da će je nestati. Taj strah je veoma realan i iminentan, grupe su obično od kratkog daha, obično kraćeg od života pojedinih članova i sigurno kraćeg od postojanja institucija koje su stvorene upravo zato da nadžive kratak vijek pojedinca.[5] Zapravo su grupe lako pokvarljiva roba. I možda su strahovi od izništenja zato toliko življi i obuhvaćajući. Iz toga bi se moglo izvesti da grupa može biti produktivna, nešto zbilja ostvariti, ako (to) prihvaća kao svoj kraj ili pak u ludilu koje nadilazi grupu kao entitet koji ima kraj.

Zato je potreban pristup kao što je Southgateov koji vadi nesvjesno iz zemlje demona i naglašava njegovu stvaralačku bit. Treba dakle nesvjesno osloboditi demona i stvoriti uvjete u kojima nesvjesno čini kraljevstvo kreacije. To je jedna od zadaća onoga što Bion naziva radnom grupom. Ona treba da se brine i o suludim pretpostavkama grupe (neki kažu da grupa, za razliku od pojedinca, nije neurotična već psihotična) i kraju grupe.

Jedan o vidova tog činjenja je upravo stvaranje kartografije želja koje u grupi postoje, između ostalog i stavljanjem njih na različite razine. Premda prihvaćanje ne znači nužno, kao što je stvar u psihoanalize, njihovo osvješćivanje. Prihvaćanje znači i njihovo lansiranje, njihovo jahanje i surfanje na valovima želje.

Referencija

Goffman, E. (1983), Interaction Order. American Sociological Review, Vol. 48, N. 1, str. 1-17.

---

[1] Dok nisam položio vozački ispit često sam sanjao da vozim auto (uz veliki gušt).

[2] Goffman (1983) to naziva »interakcijskim redom« ili pak okvirima koji organiziraju iskustvo.

[3] I sama psihoanaliza vrlo brzo je prešla na trans-individualne razine mitova kolektivne baštine (Freud i mit o Edipu) ili čak arhetipa (Jung) čak do aksioma da »je želja – želja drugoga« (Lacan) sadržana u lancu označitelja koji sadrži jezik.

[4] Zajedničko željama i pretpostavkama je u tome da i jedne i druge govore o nečemu nepostojećem. O nečemu što postoji samo virtualno (u glavama, srcima, mudima) i što treba (ali i ne mora) tek da se obistini, ostvari. Možda je razlika između ta dva pojma baš u imperativnosti ostvarenja. Želje imaju taj imperativ da ih je treba ostvariti, dok pretpostavke …?

[5] Konačnost je esencijalna ljudska osobina. Ona je bitna odrednica koja dinamizira naš život (pa tako na prilično psihotičnom nivou i grupu). Kažu da su grčki bogovi izmislili ljude baš zbog njihove konačnosti. Jer živjeti u vječnosti je dosadno i totalno neproduktivno. Zašto nešto uraditi danas kad se može sutra ili ikada. Jer sada i nikada u vječnosti je isto. Kad su izmislili ljudi njihov život je bio puno zanimljiviji. Ljudi, svojom konačnošću, dali su bogovima smisao da nešto urade.