U jeku rascvjeta grupnog rada kao terapijske odnosno odgojne metode
navodili su se razlozi i prednosti u odnosu na rad s pojedincem.[1]
Govorilo se kako je grupni rad jeftiniji – tretira se veći broj ljudi s jednim
stručnjakom, no argument je i taj da je grupa potentnija u mijenjanju ljudskih
navika, stavova i čak ličnosti. Dio moći grupe je i u tome da je doživljaj u
grupi stvarniji – feedback izrazitiji i provjera stvarnosti intenzivnija.
Naglašavalo se i, što je za socijalni rad bitno, da je grupni pristup
socijalniji, da grupa uvodi dimenzije doživljavanja, nalik na društvo, koje rad
s pojedincem ne može doseći.
No kako je razvoj socijalnog rada, i s tim rada s grupom, odmicao od
terapeutskog modela, a u samom grupnom radu išao prema realnijim grupama
umjesto apstraktnih „laboratorija“ grupne dinamike, ti razlozi vrijedili su sve
manje. U realnim grupama ti razlozi i više vrijede no u onim stvorenim za
„grupni rad“.
U današnjem socijalnom radu malo je ostalo grupnog rada u uskom
značenju tog termina. Međutim još uvijek puno socijalnog rada vrši se u
grupama. Zato je još uvijek znanje o grupama od velike koristi. Ono nam koristi
pri stvaranju novih grupa (što je česti slučaj u socijalnom radu, na primjer,
pri stvaranju grupa podrške, akcijskih
grupa i drugih grupa u zajednici). Korisno je pri učešću u radu grupa,
pogotovo pri timskom radu, raznim sastancima i u svojstvu medijacija.
Treninzi grupne dinamike odnosno laboratoriji grupnog rada i grupnog
zbivanja još uvijek mogu učesnicima pružati korisna znanja – u smislu iskustva
kao i ona konceptualna.
Nesmetani doživljaj grupe u ne-ugrožavajućoj okolini odličan je prostor
za grupne eksperimente – koji s jedne strane mogu predstaviti neke tipične
grupne fenomene (vođenje, komunikacije, suradnje, ali i rivalstva,
isključivanja, nadmoći), pružati mogućnost da sudionici nesmetano ulaze u neke
uloge i istražuju ih, one u koje se inače ne bi usudili uči. Grupni
eksperimenti uvode i „eksperimentalnu filozofiju“ – vrlo važan vid socijalnog
rada – da valja nešto probati, pokušati, da valja biti kreativan i odvažan.
Daju mogućnost iskustva da konflikti mogu biti produktivni, da je važno imati i
izraziti očekivanja i, dakako, daju iskustvo povezivanja s drugim ljudima i
stvaranju grupne svijesti i duha (ésprit de corps).
Daju korisna iskustva o komunikaciji u grupi, o tome kako izražavati emocije,
kako se emocije članova dopunjuju i stvaraj grupne, kako primiti i davat
povratne informacije (feed-back) i kako se stvaraju grupna značenja, simboli i
smisao.
Na konceptualnom planu učesnici grupnih treninga saznaju nešto o razvoju
grupe i grupnoj dinamici, o strukturi grupe i ulogama u njima, o vođenju grupe,
različitim stilovima i vrstama vođa. Saznaju nešto o grupnim procesima – o motivima,
procesima identifikacije, projekcije, i bitno o mehanizmima projektivne identifikacije – jednoj od
bitnih značajki društvenog života – pretpostavke o tome:
„što ja mislim da drugi misle o meni da ja mislim o njima“
Međutim glavno pitanje (i zadatak) ostaje kako kontekstualizirati ta
iskustva i koncepte. Ne radi se samo o pukom primjenjivanju naučenih koncepata
u svakidašnjem kontekstu, ni samo o refleksiji konkretne zbilje dok se grupni
rad događa, već na prenošenju iskustva,
ugrađivanju u zbilju tako, da se ona poboljša a ne da ova iskustva svojom
nezgrapnošću pregaze ono što je u svakidašnjem životu dobro – a to je njegova banalna plemenitost.
Ni komentarjev:
Objavite komentar