Triangulacija je akademska poštapalica, ameboidna riječ koja ima tako širok obim značenja da se ne zna više što znači i koja se koristi više za stvaranje utiska negoli za opis nekog konkretnog postupka. Zato je s pravom očekivati da ocjenjivač, recenzent nekog znanstvenog rada pita autora kako je taj pristup upotrijebio.
Sam postupak triangulacije proističe iz geometrije odnosno iz geodezije. Ona je odgovor na pitanje kako izmjeriti udaljenost neke točke kad je to fizički neizvedljivo. Tada zauzmemo dvije točke stajanja i ako znamo udaljenost između te dvije točke i uglove po kojim točku, odnosno objekt, promatramo s oba stajališta možemo s ta tri parametra izračunati udaljenost točke koju promatramo. Kao kad su nas u izviđačima učili da možemo izmjeriti visinu stabla ili zgrade pomoću jednakokračnog pravokutnog trokuta. Udaljenost od objekta jednaka je njegovoj visini kad ulovimo objekt u njegovoj visini u vizuru trokuta kojeg jedna kateta mora biti poravnana s horizontalom.
Triangulacija je dakle način kako nešto izmjeriti ili pak ustanoviti, kad to nije moguće (ili prikladno) direktno, posredno putem drugih podataka, informacija, saznanja.
***
U osobnom planiranju, primjerice, da upoznamo čovjeka i njegov svijet odnosno još više da ustanovimo koji su njegovi ciljevi upotrijebiti ćemo više tehnika kojima ćemo saznati nešto (ali ne sve) o tome. Razgovarat ćemo s njime, promatrati njegovu situaciju, pričati s ljudima koji ga poznaju i probati neke radnje da vidimo npr. sviđa li mu se nešto ili ne. Pitati ćemo ga na primjer što bi htio raditi, ali ćemo i promatrati njegove reakcije kad bude nešto tako radio, možda čak inscenirati probu; uz to ćemo razgovarati s onima koji ga dobro poznaju.
Takva triangulacija je nužna, kad razgovor nije dovoljan da ustanovimo želje i ciljeve čovjeka koji stvara plan – bilo da ne zna što želi bilo da nije u mogućnosti to reći. Poželjna je kad nije siguran u svoje želje i ciljeve. Triangulacija će se u svakom slučaju dogoditi kad bude svoje ciljeve ostvarivao. Tada ćemo ustanoviti valjanost ciljeva u zbilji.
Kad koristimo različite tehnike pribavljanja podataka u različitim situacijama odnosno u različitim grupama, ne radi se nužno o triangulaciji metoda. Kad imamo zapis diskusije o nekoj temi u jednoj grupi, a u drugoj dobijemo podatke o istoj temi putem razgovora, istina je da upotrebljavamo različite tehnike, međutim različitost tehnika ne omogućava triangulaciju. Različite tehnike koristimo zato što su prikladnije ali služe istoj namjeri da o istoj temi prikupimo podatke iz različitih grupa. Triangulacija metoda u tom primjeru bila bi, kad ne bismo bili sigurni u valjanost podataka, da uz grupnu diskusiju imamo još i individualne razgovore s članovima te iste grupe. Time bismo unakrsno validirali izjave učesnika u jednoj i drugoj situaciji.
Međutim, prema tome da se radi o istoj temi možemo triangulirati izjave različitih učesnika u različitim situacijama. U tom slučaju ne radi se o triangulaciji metoda već o triangulaciji različitih setova podataka. Pri tome razlika između tehnika koje smo upotrebljavali nije važna, bitne su razlike u sastavu grupa i kontekstu izjavljivanja i dakako u sadržaju izjava.
Jednake ili slične izjave u različitim grupama odnosno setovima podataka validirati (potvrditi) će induktivnim putem zajedničke teme (teze, stavove …), povećati njihovu općenitu vrijednost odnosno vrijednost uopćavanja.
Razlike u setovima podataka, izjavama također služe validaciji teza. Dok sličnost izjava, pojmova, saznanja sužuje njihov obim (na račun čvrstoće sadržaja), različitost njihov obim širi (ali i čini njihov sadržaj upitnim). Ako su razlike tek „varijacije na temu“ sadržaj pojma ne mijenja se bitno. Ako su razlike disonantne, ako iskazuju pak suprotnosti onda one mijenjaju i sadržaj. U svakom slučaju razlike obogaćuju naše znanje, šire ga, dok ga sličnosti samo potvrđuju.
Dok sličnost omogućuje indukciju, različitost zahtjeva abdukciju. Da objasnimo razlike moramo izaći iz okvira koji nameće glavna tema. Moramo naći neko drugo objašnjenje – postaviti hipotetski zaključak koji će odstupanje najbolje objasniti. Taj hipotetski zaključak možemo učvrstiti deduktivno – nalaženjem dokaza koje možemo pretpostaviti i predvidjeti, pa da ih onda induktivno kroz promatranje testiramo. (Mogli bismo ustanoviti da je triangulacija deduktivnog, induktivnog i abduktivnog zaključivanja ona temeljna triangulacija metoda. Ali je baš abdukcija način zaključivanja koji zahtijeva neku minimalnu triangulaciju. U tome je ta, inače zapostavljena, metoda zaključivanja paradoksno usprkos svojoj nepotpunosti ako ne najpotpunija onda najiskrenija.)[1]
Za metodološka pitanja od puke triangulacije setova podataka važnija je triangulacija metoda. Dobar primjer za takvu triangulaciju je brza procjena potreba i usluga (Rapid assessment and response).To je metoda koja služi brzom uspostavljanju odgovora na potrebe pučanstva na nekom omeđenom teritoriju za određenu temu (npr. u početku HIV epidemije organizaciju novih službi za uživaoce zabranjenih droga koje bi smanjivale prijenos virusa (Stimson, i Rhodes, 1998) ili za dezinstitucionalizaciju odnosno razvoj službi za dugotrajnu skrb (Flaker idr., 2019)). U tom metodološkom paketu sjedinjuju se epidemiološki (kvantitativni) i etnografski (kvalitativni) pristupi s akcijskim istraživanjem i uključivanjem korisnika odnosno znalaca iz svojeg iskustva. Razni setovi (obično već postojećih) brojčanih podataka dati će nam uvid u rasprostranjenost i raspodjelu pojave – bila to procjena broja ljudi u takvoj nevolji ili broj postojećih službi i njihovih korisnika ili pak troškova za njih. Etnografski podatci pružat će nam sliku kako ljudi žive i kako izlaze na kraj sa svojim poteškoćama; s njima bolje ćemo moći opisati procese u kojim sudjeluju (procese, postupanja i druge radnje gotovo je nemoguće obuhvatiti kvantitativnim metodama). Uključivanje korisnika (i praktičara) neće ojačati samo njihovu perspektivu, pogled i uvid u istraživanu pojavu nego će nam, ponekad doslovno, otvarati vrata u svijet koji je obično skriven (droge) i prezren (dugotrajna zaštita). Uključivanje ključnih aktera u zajednici neće nam pružati samo relevantne informacije o mogućnostima organiziranja novih službi nego će te mogućnosti i ojačati, povećati spremnost zajednice da prihvati i proba nešto novo. Tom kombinacijom metoda moći ćemo zamisliti i osmisliti set relevantnih odgovora na potrebe ljudi koji će biti i ostvariv.[2]
Akcijsko istraživanje skoro pa po definiciji uvijek sadržava triangulaciju[3][4] – barem akcije i promatranja odnosno zapisivanja – obično i više od toga. No, bitno je što akcijsko istraživanje u vidu triangulacije donosi u smislu razumijevanja i interpretacije podataka koje ćemo steći drugim metodama. Uvođenje neke metode ili pristupa bismo mogli naime istraživati i na klasičan način. Kad bismo se služili kvantitativnom metodologijom, metoda bi mogla biti neovisna varijabla a izmjereni učinci ovisne varijable. Kvalitativnom metodologijom mogli bismo promatrati i opisati proces koji metoda stvara, zabilježiti doživljaje učesnika te njihov odaziv na metodu.
Međutim akcija odnosno akcijsko istraživanje uvijek mijenja odnos snaga u polju istraživanja, ruši ono što je Lewin nazvao kvazistacionarna ravnoteža. To omogućuje spoznaju sila koje su inače u toj ravnoteži prikrivene (također njihovu upotrebu za ciljeve akcije). Time omogućava drukčije čitanje podataka sticanih klasičnim metodama, ali i ti isti podaci sad se mogu koristiti za vrijeme akcije i time dodatno mijenjati njezino polje. Podaci generirani klasičnim metodama istraživanja sad postaju kodovi koje učesnici koji su postali su-istraživači u dijalogu dekodiraju. Podaci nisu više otisci zbivanja na papiru već dobivaju svojstvo aktivne sile koja mijenja situaciju. Akcijsko istraživanje nije namijenjeno rješavanju problema (koje izmisli istraživač ili naručitelj) već otkrivanju problema, onih proturječja u kojima ljudi žive. Metode istraživanja mogu se koristiti za njihovu detekciju, analizu a i informirano laćanje njima. Dok akcija otvara nove horizonte i posve drukčije polje istraživanja i spoznaje, istraživački rad, tehnike, analize i sinteze dopunjuju akciju kontemplativnošću i sistematičnim pristupom.
Bitni uglovi koje akcijsko istraživanje dodaje klasičnim perspektivama u nekoj triangulaciji jesu akcija i njezini ciljevi. Akcijsko istraživanje ima neprikrivenu teleološku dimenzije – radimo ga s određenim ciljem, to je mjerilo kojim procjenjujemo i interpretiramo podatke. A akcija istraživanju dodaje s jedne strane spoznaju koju rađa rad – hvatanje u koštac sa sasvim materijalnom zbiljom (a to je iskustvo bitno različito od pukog promatranja, mjerenja i kontempliranja), a s druge strane umjesto racionalizma ili empirizma uvodi pragmatizam kao odrednicu logičkog zaključivanja (Peirce, 1931).
Reference:
Carson, D. (2009). The Abduction of Sherlock Holmes. International Journal of Police Science & Management, 11(2), 193–202. Pridobljeno 20. 2. 2024 s https://doi.org/10.1350/ijps.2009.11.2.123
Glaser, G. B. in Strauss, A. (1967), The Discovery of Grounded Theory: Strategies for Qualitative Research. Chicago: Aldine.
Peirce, C. S. (1931). The Collected Papers Vol. V: Pragmatism and Pramaticism (Lecture 7. Pragmatism and Abduction, §2. Abduction and Perceptual Judgments, odstavek 189). Textlog.de pridobljeno 20. 2. 2024 s https://www.textlog.de/7664.html.
[1] Abdukcija je po Aristotelu uz deduktivni i induktivni treći način logičkog zaključivanja. Zbog dominacije racionalizma i empirizma dugo je, i još biva, prezren. Djelomično ga je reafirmirao kao bitno oruđe pragmatizma tek na prelasku iz 19. u 20. stoljeće Peirce . To što je Arthur Conan Doyle u Sherlocku Holmesu nazivao „deduktivnom metodom“ u biti je abdukcija (Carson, 2009). Slično (ali i suprotno) autori brze procjene potreba i usluga (Stimson, Fitch i Rhodes, 1998) nazivali su glavni metodološki pristup svoje metode metodom indukcije (i dodavali: „na detektivski način.).
[2] Kad bismo koristili samo jednu vrstu metoda (imali jednodimenzionalan pristup) tada bismo npr. znali koliko ljudi nešto treba ali ne što trebaju i kako to organizirati, odnosno znali bi što treba ali ne o kojoj količini i kakvoj rasprostranjenosti ili ne bismo znali kako to organizirati odnosno bi li ljudi (tako korisnici kako i okolina) bili to spremni prihvati.
[3] U tradiciji akcijskog istraživanja uvijek se koristilo više različitih istraživačkih metoda da bi fenomen (akciju) sagledali iz više kutova promatranja. To se nije isticalo i nazvalo triangulacijom. Bilo je samo po sebi razumljivo. Do zazivanja triangulacije, tako se čini, došlo je potkraj prošlog stoljeća prilikom reafirmacije kvalitativne metodologije. Pozitivistička kvantitativna metodologija naime teži k purizmu pristupa (s dobrim razlogom – za brojanje i procesiranje brojki podaci moraju biti jednoobrazni i standardizirani). U kvalitativnom istraživanju to ne treba. U kvalitativnoj analizi možemo baratati s vrlo raznorodnim podacima (Stauss i Glaser*)). Isticanje triangulacije u kvalitativnoj metodologiji potrebno je kao legitimacija kvalitativnog metoda u atmosferi u kojoj dominira pozitivizam kao prilika nauke. (To potvrđuje da je isticanje triangulacije poštapalica – ali poštapalica koja otvara neka vrata).
[4] Triangulacija ima četiri vida. Triangulirati možemo kao što smo do sad pokazali setove podataka i metode istraživanja. Uz to možemo triangulirati i više promatrača, čak istraživača, a postoji i triangulacija različitih teorija. U akcijskom istraživanju to se događa automatski i makinalno. Ne treba nam posebno grupa različitih promatrača odnosno istraživača, jer njih već imamo pošto imamo više aktera koji djeluju barem djelomično kao istraživači. Dijalog među njima je jedna od bitnih stavki akcijskog istraživanja. Oni su i angažiraniji od nekih vanjskih dodatnih promatrača – što je više prednost nego nedostatak (pristranost). Što se tiče triangulacije teorija – ne možemo zamisliti akcijskog istraživanja u kojem ne bi došlo do intenzivne razmjene ideja. Tu se doduše više radi o implicitnim teorijama učesnika, no one nisu nepovezane s eksplicitnim teorijama već su njihova manifestacija u svakodnevnici, njihov diferencijal u međuljudskim razmjenama.
Odvajanje ta četiri vida triangulacije ima smisla u klasičnom istraživanju koje se temelji na pasivnom promatranju, u akcijskom radi se samo o četiri razine (obično prepletene) jedne te iste djelatnosti. No, ako nema potrebe po posebnom uvođenju takve ili onakve triangulacije, može postojati potreba naknadnog osvrta na to kako se podaci, metode, promatrači i teorije dopunjuju, kako na temelju njih formiramo spoznaju i usmjeravamo akciju. Time ćemo produbiti i učvrstiti vrijednost spoznaje i učinkovitost akcije.
Ni komentarjev:
Objavite komentar