Čemu grupni rad? (grupa 5. dio)

U jeku rascvjeta grupnog rada kao terapijske odnosno odgojne metode navodili su se razlozi i prednosti u odnosu na rad s pojedincem.[1] Govorilo se kako je grupni rad jeftiniji – tretira se veći broj ljudi s jednim stručnjakom, no argument je i taj da je grupa potentnija u mijenjanju ljudskih navika, stavova i čak ličnosti. Dio moći grupe je i u tome da je doživljaj u grupi stvarniji – feedback izrazitiji i provjera stvarnosti intenzivnija. Naglašavalo se i, što je za socijalni rad bitno, da je grupni pristup socijalniji, da grupa uvodi dimenzije doživljavanja, nalik na društvo, koje rad s pojedincem ne može doseći.

No kako je razvoj socijalnog rada, i s tim rada s grupom, odmicao od terapeutskog modela, a u samom grupnom radu išao prema realnijim grupama umjesto apstraktnih „laboratorija“ grupne dinamike, ti razlozi vrijedili su sve manje. U realnim grupama ti razlozi i više vrijede no u onim stvorenim za „grupni rad“.

U današnjem socijalnom radu malo je ostalo grupnog rada u uskom značenju tog termina. Međutim još uvijek puno socijalnog rada vrši se u grupama. Zato je još uvijek znanje o grupama od velike koristi. Ono nam koristi pri stvaranju novih grupa (što je česti slučaj u socijalnom radu, na primjer, pri stvaranju grupa podrške, akcijskih grupa i drugih grupa u zajednici). Korisno je pri učešću u radu grupa, pogotovo pri timskom radu, raznim sastancima i u svojstvu medijacija.

Treninzi grupne dinamike odnosno laboratoriji grupnog rada i grupnog zbivanja još uvijek mogu učesnicima pružati korisna znanja – u smislu iskustva kao i ona konceptualna.

Nesmetani doživljaj grupe u ne-ugrožavajućoj okolini odličan je prostor za grupne eksperimente – koji s jedne strane mogu predstaviti neke tipične grupne fenomene (vođenje, komunikacije, suradnje, ali i rivalstva, isključivanja, nadmoći), pružati mogućnost da sudionici nesmetano ulaze u neke uloge i istražuju ih, one u koje se inače ne bi usudili uči. Grupni eksperimenti uvode i „eksperimentalnu filozofiju“ – vrlo važan vid socijalnog rada – da valja nešto probati, pokušati, da valja biti kreativan i odvažan. Daju mogućnost iskustva da konflikti mogu biti produktivni, da je važno imati i izraziti očekivanja i, dakako, daju iskustvo povezivanja s drugim ljudima i stvaranju grupne svijesti i duha (ésprit de corps). Daju korisna iskustva o komunikaciji u grupi, o tome kako izražavati emocije, kako se emocije članova dopunjuju i stvaraj grupne, kako primiti i davat povratne informacije (feed-back) i kako se stvaraju grupna značenja, simboli i smisao.

Na konceptualnom planu učesnici grupnih treninga saznaju nešto o razvoju grupe i grupnoj dinamici, o strukturi grupe i ulogama u njima, o vođenju grupe, različitim stilovima i vrstama vođa. Saznaju nešto o grupnim procesima – o motivima, procesima identifikacije, projekcije, i bitno o mehanizmima projektivne identifikacije – jednoj od bitnih značajki društvenog života – pretpostavke o tome:

„što ja mislim da drugi misle o meni da ja mislim o njima“

Međutim glavno pitanje (i zadatak) ostaje kako kontekstualizirati ta iskustva i koncepte. Ne radi se samo o pukom primjenjivanju naučenih koncepata u svakidašnjem kontekstu, ni samo o refleksiji konkretne zbilje dok se grupni rad događa, već  na prenošenju iskustva, ugrađivanju u zbilju tako, da se ona poboljša a ne da ova iskustva svojom nezgrapnošću pregaze ono što je u svakidašnjem životu dobro – a to je njegova banalna plemenitost.

---

[1] Značajno je da takva uspoređenja nisu pravili vis-a-vis rada u zajednici.

Od ispovijesti do istraživanja (Razvoj grupnog rada - grupa 4. dio)

Neki smatraju prapočelom grupnog rada protestantsku ispovijest u kojoj su ljudi priznavali svoje grijehe u skupini. U tome možemo povući paralelu prema Foucaultu (1981) koji stavlja ispovijest (individualnu, katoličku), kodiranu na drugom Lateranskom koncilu (13. stoljeće) koja znači preispitivanje misli ne samo činova, kao obrazac-temelj (iliti dispozitiv) psihoanalitičkog preispitivanja svijesti.[1]

Obično se kao (mitski) početak navodi grupni rad s tuberkuloznim bolesnicima, a spominju se i Anonimni Alkoholičari kao vid grupnog rada na našem području. No, pravi procvat grupnog rada, znanstveno tematiziran nastaje poslije drugog svjetskog rata. On je ponukan ratnim iskustvima zbrinjavanja vojnika koji su u borbi doživjeli psihički šok, no tematiziran zbog poslijeratnih interesa za „socijalno“ – za socijalnu pravdu, socijalnu dimenziju psihičkog života, ali i u tome kako nadvladati bauk autoritarizma, nadvladanog antifašizmom.

Socijalno, ili čak socijalistički, usmjereni psihoanalitičari, okupljeni na Tavistock institutu u Engleskoj (najznačajniji predstavnik W. R. Bion), i grupa koja se okupila oko Kurta Lewina u Americi, stavili su na dnevni red proučavanje grupa, ali i praktični rad s njima. Poznati su takozvani Tavistock seminari i treninzi grupne dinamike, odnosno grupne osjetljivosti (sensitivity training, T-grupe) u kojima su ljudi stjecali „iskustva u radu s grupama“ kroz višednevne (tjedne ili čak dvotjedne), intenzivne susrete posvećene promatranju grupe, grupnih procesa i doživljavanju sebe u grupi. Stvorila se grupna psihoanaliza i psihoanaliza grupe.

Krajem šezdesetih i u sedamdesetim godinama (kod nas u osamdesetim) došlo je do booma grupnog rada i grupne psihoterapije. Pored klasičnih oblika, koji su uzimali maha, nicale su brojne psihoterapije humanističkog usmjerenja – rođerijanske i druge grupe susreta (Encounter groups), Gestalt terapija, transakcijska analiza, neo-reichovske tjelesne terapije, psihodrama i druge. Neke od njih bile su bazirane baš na grupnim procesima ali i one koji izvornu nisu provodile su se tipično u grupama.[2] Taj pravac bio je u velikoj mjeri odstupanje od klasičnog psihološkog pristupa, nekad su ih zvali i „terapijama za normalne“, bile su „divljije“, neposrednije, egalitarnije, što je u velikoj mjeri značilo da su one bile više edukacijskog značenja nego terapijskog i često primijenjene u odgojne svrhe – bilo sa djecom (omladinske radionice) ili u radnim sredinama („komunikacija“, „tim Building“, grupna dinamika za vodeći kadar i sl.).

One su još u većoj mjeri od svojih prethodnika značile kritiku autoriteta i profesionalizma,  no ta kritika bila je prilično nereflektirana i  često se događalo baš suprotno – da  su ovisile o karizmi voditelja grupa i da su primjenjivale psihologiju (psihologizirale) na pitanja svakidašnjeg života (i u tome nametale stručnjački pogled na zbilju). Između ostalog i to je bio razlog da se počelo tražiti vidove grupnog rada bez vođe, u grupama za samopomoć i uzajamnu pomoć. [3] Poseban vid takvog grupnog rada su grupe podrške koje, slično prvima, djeluju tematski i članovi podupiru jedan drugoga u posebnom vidu poteškoća (npr. grupe ljudi koji čuju glasove – o čemu će pričati Juš).

Često se dogodi da takve grupe kroz svoj rad dosegnu plato, suoče se s ograničenjima samo rada unutar grupe i kroz djelovanje grupe sagledaju kako društvene strukture stvaraju njihove poteškoće. U tom trenutku one ili zamru ili se pretvore u akcijske grupe, ponekad za grupe pritiska, bore se za svoja prava, za poboljšanje uvjeta života. Stvaraju se korisničke organizacije i djelovanja u drugim vidovima samoorganizacije, ponekad čak i zadruge ili kooperative.

Grupe koji djeluju u zajednici dakako ne izrastaju samo iz grupa za samopomoć ili uzajamnu pomoć. Dapače one nastaju iz potrebe za zajedničkim djelovanjem ostvarivanja nekih svojih ciljeva i interesa – npr. grupa susjeda koja se protivi gradnji nekih velikih gospodarskih (industrijskih, trgovačkih, turističkih) postrojenja koje bi uništile njihovu zajednicu ili okoliš (npr. grupa građana koja se protivi igralištu za golf na Srđu iznad Dubrovnika). Grupni etos je jedna od bitnijih značajki spontanih društvenih pokreta, oni djeluju više kao grupe no organizacije, kao grupe koje prerastaju kroz mrežna uvezivanja u zajednice. Međutim koliko je grupa važna za djelovanje takvih pokreta ona može biti i uz značajne (ponekad i brutalne) vanjske prepreke, unutrašnja – ona koja osakaćuje domet njihovog djelovanja sektaštvom, rivalstvom itd.[4]

Jedno od bitnih poprišta grupnog djelovanja u socijalnom radu je timski rad i njegova grupna dinamika. Ne samo da je gro socijalnog rada i rada u socijalnoj skrbi timski nego i njegovi ishodi zavise u visokom stupnju od dobre suradnje u timu. U timskom radu na grupnu dinamiku nakalemljuje se i interdisciplinarna i među-institucionalna dinamika. Uloga socijalnog rada u toj dinamici je velika budući da socijalni rad ima interdisciplinarnu širinu (razumije jezik različitih struka), nije baš ugrožavajući za namišljane veličine drugih struka (često su vođe timova doktori, psiholozi i pravnici, a socijalni radnici zadobivaju više ulogu sekretara i bivaju istinski motor tima).[5]

Grupni rad je od velikog značaja i u istraživanju, pogotovo akcijskom. U njemu grupa ne služi samo za podjelu rada i izmjenjivanje ideja. Mora stvoriti grupu u kojoj će ravnopravno i stvarno učestvovati i naručitelji kao i korisnici[6] istraživanja, mora pokrenuti neku akciju, ali ju i pratiti i kritično ju reflektirati. Grupa u akcijskom istraživanju postaje teorijski kontekst kako ga poima Freire da bi se mijenjao i konkretni kontekst što puno puta podrazumijeva i grupu samu.

Referencije

Berger, J. (1986) Treći roditelj - Novi pravci grupne psihoterapije. Beograd: Nolit.

Flaker, V. (1996), Teams as Means of Intedisciplinary Collaboration: Developing Community Mental Health in Slovenia. U: Berkowitz N. Humanistic Approaches to Health Care: Focus on Social Work. Birmingham: Venture Press.

Fuko, M. (1981), Istorija seksualnosti. Beograd: Prosveta.

---

[1] Paradoks je da u protestantizmu, koji uvodi individualizam, prevladava grupni vid ispoljavanja baš tog istog individualizma. To možemo razumjeti ako uzmemo u obzir da u protestantizmu mora biti svima dostupna, bezmadežna knjiga. Njegova sloboda mora biti u izlogu. Dok je u katolicizmu pojedinac sakriven u njedrima zajednice (ili čak institucije).

[2] U Jugoslaviji prvi pregled tih pravaca dao je Josip Berger u knjizi »Treći roditelj« (1986), a glavni promotori i pioniri bili su još Kostić i Klisić u Beogradu, i Stritih, Lamovec i autor ovog zapisa u Ljubljani.

[3] Razlika između grupa za samopomoć i uzajamnu pomoć je, nominalno, u tome, da se prve sastaju kako bi ljudi kroz interakciju naučili kako da pomognu sebi samom, dok je svrha drugih da si članovi pomažu među sobom. Prve se više nalik na psihoterapijske grupe (ponekad i sa sličnom zabranom druženja van grupnih sastanaka, druge pak više nalikuju na socijalni rad u tome da si članovi grupe pomažu u stvarnim poteškoćama i drugim stvarima van grupnih sastanaka, u zbilji.

[4] Često se to događa kad grupa barem djelomično postigne svoj cilj. Tada se može okrenuti prema sebi i vrlo vjerojatno je da se pojave narcizmi vodećih figura koje kao da vide grupu više kao oruđe u ostvarivanju svojih osobnih dobiti nego obratno. Southgateov rad bio je usmjeren baš u takvu vrstu grupa i procesa u njima. Utisak je da, premda u velikoj mjeri uspješan, mu fale još nešto. Što?

[5] Više o tome u nastavku i u »Timovi kao način interdisciplinarne suradnje« (Flaker 1996).

[6] Što može značiti aktere koji će koristiti ishode istraživanja – što često znači i korisnike usluga socijalnog rada.

Grupni rad nije zaokružena metoda već jedan od registara socijalnog rada (grupa 3. dio)

Grupni rad se pojavio od samog početka socijalnog rada, kao treći put, nešto između rada s pojedincem (Casework) i rada u zajednici (Community Work). Međutim od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća trodijelna podjela na rad s pojedincem, grupom i zajednicom prevladana (kao što je nadvladan terapeutski pristup u socijalnom radu). Već tada su se pojavila pitanja: „Gdje svrstati rad s obitelji? Rezidencijalni rad?!“.

Obitelj je tradicionalno proizlazila iz rada s pojedincem, redovno se naime događalo da je trebalo, kad se radilo s pojedincem, raditi s njegovom ili njezinom obitelji. No, obitelj, premda važna za pojedinca, nije pojedinac, već grupa. Uz to je to posebna grupa, ukorijenjena u srodne veze i odnose, sa svojom tipičnom strukturom i izraženim zajedničkim interesima, među njima i ekonomskim. Obitelj vrlo često, možda čak češće nego grupom, nazivamo zajednicom.[1]

Još u većem čudu našli su se socijalni radnici koji su radili u ustanovama. Dakako da su radili s pojedincima, ali radili su i u grupama (odgojnim, rekreativnim, obrazovnim itd.). Institucija sigurno i premašuje okvir grupe. Je li se radi o zajednici teško je reći – neki autori poput Goffmana i Christieja odlučno prave razliku između institucije i zajednice – ali i ako prihvatimo tu razliku možemo konstatirati da se unutar institucije (u njezinom podzemlju) obrazuju zajednice zatočenika, a s druge strane poslije drugog svjetskog rata počelo se raditi terapijskim (ponekad domskim) zajednicama kao s novim oblikom rada. Dakako da se tu ne radi samo o povezivanju različitih modusa socijalnog rada već se oni isprepliću u jedinstvenu cjelinu, ali i stvaraju nove oblike rada koje su u odnosu na klasičnu trodiobu metoda transverzalne i, kao na primjer u timskim konferencijama, prelaze s nivoa pojedinca, na grupu, instituciju i zajednicu – i natrag.

Već krajem sedamdesetih, a pogotovo u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, pod utiskom radikalnog socijalnog rada, uplivom sistemskog pogleda u socijalnom radu, a pogotovo zbog organizacijskih promjena – dezinstitucionalizacija, uvođenje „case managementa“ i sl. novije metode transverzalno prelaze teritorije pojedinca, grupe i zajednice. Napušta se klasična trodioba i više se govori o pojedinim tehnikama, oblicima rada, paketima usluga, usmjerenjima, vještinama, itd.

Primjer uličnog rada.

U početku osamdesetih sudjelovao sam u akcijskom istraživanju „maloljetničkih prestupničkih družbi“ (Dekleva, Flaker, Pečar 1982). Namjera je bila da se pokuša na četiri lokacije s grupnim radom s djecom koja su bila u kaznenom postupku i namjerom da im odgojna mjera bude „stroži nadzor“ ali da se vrši u grupnom obliku. Dok su se tri grupe maloljetnika pozivu centara za socijalni rad odazvale i počele se tjedno sastajati, mladi ljudi s kojima sam s kolegicom trebao raditi i koje je uredno, sa službenim pozivom, centar pozvao na sastanak, nisu došli – ni prvi ni drugi put. Razmišljali smo da odustanemo, možda potražimo neku drugu grupu, no odlučili smo se da odemo tamo gdje ta djeca žive.

Tu smo ih upoznali u sasvim drugom svjetlu, radili smo i s drugom djecom iz tog naselja, rješavali konflikte sa susjedima, postigli da su ti dječaci osnovali mjesnu omladinsku organizaciju, u domu mjesne zajednice organizirali prvi punk koncert, i što je najvažnije uspjeli da tu djecu nisu smjestili u neku ustanovu. Rad koji je trebao biti grupni rad prometnuo se u rad u zajednici, bolje rečeno u ulični rad, međutim i tu smo radili i s grupama, bili medijatori među grupama i pojedincima, zastupali djecu i grupno i individualno, pružali podršku u sasvim osobnim stvarima.

Primjer osobnog planiranja i provođenja usluga.

Polazište pri osobnom planiranju (kao i svim drugim metodama koje su proistekle iz „case managementa“) je dakako uvijek pojedinac. No u tijeku stvaranja osobnog plana treba razgovarati i s drugima koji će biti uključeni u provođenje plana bilo kao plaćeni pružatelji usluga bilo kao neformalni pomagači. Stvara se grupa podrške koja se i stvarno sastaje u svojstvu timske konferencije. Članovi te grupe reprezentiraju zajednicu i ustanove i potvrđivanjem plana ne samo taj plan legitimiraju nego ga i socijaliziraju. 

Možemo, znači, govoriti o različitim razinama djelovanja ali ne kao isključivim momentima našeg rada.

One uvijek prelaze okvire definitivnih razina. I kad radimo s pojedincem u usko definiranom kontekstu, obraćamo se grupama u kojima on djeluje, i kao što smo naučili ni pojedinac nije kompaktna jedinica već je decentriran u mnoštvo uloga i doimanja sebe, a one su odraz učešća u raznim grupama, pogotovo onim koje su za čovjeka referentne, čak i više, odraz su i društvenih uređenja u kojima čovjek živi. Također kad radimo u grupi, čak kad nam je fokus na grupnim fenomenima, to, između ostaloga radimo radi pojedinaca i s pojedincima ali i u nekom društvenom kontekstu koji određuje uvjete rada grupe kao i njezinog postojanja. U socijalnom radu u zajednici moramo stavljati i pojedinca kao mjerilo učinka, baviti se procesima uključivanja i isključivanja sasvim konkretnih ljudi, a s druge strane zajednicu razumjeti kroz djelovanje više grupa i dinamike koje one stvaraju.

Zaključiti možemo dakle da grupni rad ne postoji (više) kao određena metoda socijalnog rada već kao registar očitavanja našeg rada. On može biti polazište, prvotni okvir rada u socijalnom radu ili tek jedna od ravnina koje priječimo ili na koji se osvrćemo kada radimo s ljudima. To isto vrijedi i za rad s pojedincem i zajednicom.

 

Referencija

Dekleva, B., Flaker, V., Pečar, J. (1982) Akcijsko raziskovanje mladoletniških prestopniških združb. Ljubljana: Inštitut za kriminologijo pri Pravni fakulteti.

---

[1] Dok je prelazak o pojedinca na grupu dosta jasan, postavlja se pitanje: Kada grupa postaje zajednica? Koje su odrednice toga prelaska? Dali analogno s prelaskom od pojedinca u grupu, to čini broj grupa – kojih ima u zajednici više. Ili je to postojanost nekog društvenog identiteta. Možda nam pri tom može poslužiti razlikovanje koje pravimo između stambene grupe i zajednice. One mogu imati čak isti broj članova, međutim o stambenoj grupi govorimo kad se radi o grupi ljudi koji su smješteni u neki stan, dok o stambenoj zajednici (Wohngemeinschaft) govorimo kad se grupa ljudi iz ekonomskih ili društvenih razloga samostalno i po svojoj volji odluči za zajednički život. U tom primjeru izgleda da se radi o prethodnom interesu i volji biti zajedno, dok grupu na početku određuje puko članstvo a nakon toga dinamika koja se između članova stvara.