Koliko broj ljudi treba da postanu grupa? (grupa 2. dio)

Na ovo pitanje ljudi odgovaraju različito. Neki kažu da su već dva čovjeka grupa, drugi tri, neki se zaustave na broju četiri, ili čak pet, a možda i više. Postoji argumentacija, da dva čovjeka još nisu grupa već par. To možemo ilustrirati geometrijski. Jedan čovjek je točka – sam je za sebe. 

pojedinac

Kad povežemo dva pojedinca, dvije točke dobivamo crtu odnosno par. Iz nulte dimenzije prelazimo u dimenzijonalnost. No dimenzija je samo jedna. Ova dva čovjeka nisu više dva pojedinca, svaki za sebe, već su  postali par – postoje jedan za drugoga.  Sve što se događa između te dvije jedinice događa se isključivo između njih. 

par

 

 Ako govorimo o paru onda drugi ljudi ili grupe mogu biti samo pozadina na kojoj se ocrtava lik para; odnosno, ako upotrijebimo Goffmanovu vizuru interakcije kao dramskog čina, publika. No potonje razumjevanije već pretpostavlja treću točku gledišta.

Tek treća točka stvara novu dimenziju, stvara površinu. Površina između tri točke trokuta je nešto više od tek tri točke i nešto više od tri crte. U socijalno-psihološkom smislu stvara se novo polje koje bismo mogli nazvati društvenim ili bare (proto)socijalnim. Prestaje prepucavanje između dvojice, nastaje bojno polje.

trojka

 

 

No to polje se može, kao što znamo iz iskustva i kako to biva u „ljubavnim trokutima“, lako raspasti na par koji odbacuje (ili izolira) treći točak ili pak djeluje protiv preostalog člana trojke.[1]

trojka

 

Ako sastavimo četverokut, on uistinu stvara pregnantniju, jaču površinu, no i taj lik, formacija može se raspasti na dva para. Kao što se u socijalnoj zbilji i često događa.

 

Peterokut, pentagram, dakle tek nudi broj koji sprječava jednostavno raspadanje grupe na parove i pojedince.

 

Dakako svaki mnogostrani lik može se raspasti na niz točaka i crta. Ali kad govorimo o društvenoj zbilji, to se teže događa. I ne radi se samo o tome. U četverokutu, svaki par neposredno kontrolira, neposredno se povezuje sa svim preostalim članovima grupe, dok u peterokutu jedan član uvijek ostaje van neposrednog domašaja bilo kojeg para koji se unutar grupe formira. Neposredna veza ne može se ostvarivati po rubu površine već njezinim prećenjem – transverzalno oli dijagonalno – u jeziku socijalne psihologije kroz grupu (i njezinim posredstvom). Iz peterokuta dobivamo peterokraku.

 

Naravno da su ovakve, geometrijske shematizacije nedostatne za cjelovito objašnjenje i rad s grupama, no one su dale solidnu bazu proučavanja grupa i djelovanja u njima u Morenovoj (1962) sociometriji i Lewinovoj (1947) teoriji polja. Međutim već tu crte dobivaju različite intenzitete sile i dakle poprimaju svojstvo vektora i skalara, a i kvalitete – ne samo privlačnosti, odbojnosti nego i bezbroj drugih koji označavaju veze i odnose između ljudi. Također možemo pretpostaviti da neki grupni procesi bolje se objašnjavaju algebrom, infitezimalnim računom, a za neke trebaju nam drugi simboli, metafore i analogije. 

Referencije

Lewin, Kurt (1947). "Frontiers in Group Dynamics: Concept, Method and Reality in Social Science; Social Equilibria and Social Change". Human Relations. 1: 5–41. doi:10.1177/001872674700100103.

Moreno, J.L. (1962). Osnovi sociometrije, Savremena škola, Beograd.

---

[1] No, pri odbacivanju ili protivljenju trećem mogli bismo reći da se već radi o grupnom procesu – u smislu da par tada postoji u, barem pretpostavljenome, odnosu do trećeg. To je u društvenim znanostima notorna i brutalna činjenica. Društvena datost je naime da par uvijek postoji u odnosu do trećeg (pa i četvrtog, petog i n-tog).