Pri kraju prošle akademske godine kolegama
koji vode studij socijalnog rada u Osijeku trebala je pomoć (iliti podrška) pri
izvođenju kolegija „Socijalni rad s grupom“. S jedne strane predstavljalo mi to
dodatno (možda nepotrebno) opterećenje, s druge strane imao sam osjećaj
solidarnosti, nuždu da pomognem kolegama na studiju koji je tek započeo i koji
ima potencijal da postane nešto posebno u regiji. I do same teme imao sam
ambivalentan stav. To je tema koja je označila početak moje stručne i
znanstvene karijere, no nisam se već duže vremena njome bavio. Iz čisto
banalnih razloga, jer su me s vremenom zaokupile druge teme, a i nije bilo
potrebe – s time su se bavili drugi, pogotovo Bernard Stritih.[1] Ali i taj
vid socijalnog rada je s vremenom postao mrtva grana. Nije da se socijalni rad
ne odvija više u grupama, no kao sub-disciplina, kao metoda s kojom mijenjamo
čovjeka s paradigmatskim promjenama u socijalnom radu postala je redundantna. U
smislu grupa i grupnog rada prevladale su grupe podrške, akcijske grupe i,
dakako, timski rad u mnogolikim oblicima. Naravno da su pri tim oblicima rada
znanje, vještine i iskustvo grupnog rada više nego korisne. No, ne
kontekstualnost, po neki put i sektaštvo, su stvari koje smetaju i koje su me
odvrnule od sustavnog bavljenja s grupnim treninzima, treninzima grupne
dinamike.
Dio moje motivacije da se prihvatim ovog
kolegija bila je i u izazovu da ponovo posjetim temu kojom sam se nekad
intenzivno bavio, da ju kritički preispitam i da pokušamo napraviti nešto što
će prevladati, ići ponad a-kontekstualnosti metode koja je bila itekako važna
do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da učesnicima ponudimo kritičnu
alatku, nešto čime će moći nešto napraviti i upotrijebiti u svakodnevnom
socijalnom radu. Izvedbu kolegija pokušali smo zamisliti i sastaviti tako da
ipak učesnici dobiju neka općenita saznanja i temeljno (reflektirano) iskustvo
o grupama, ali i da istražimo kako se to odnosi na konkretnije oblike rada u
grupama i sa grupama. Grupni rad smo željeli
konkretizirati i kontekstualizirati već u prvom dijelu (npr. sociodramskim
kodiranjem relevantnih situacija)[2], a pogotovo u drugom, predstojećem dijelu
u kojem ćemo se baviti oblicima grupnog rada i njegove upotrebe. Za mene osobno
to bi značilo ustanoviti što od toga čime sam se bavio prije tri desetljeća
vrijedi, što je upotrebljivo i kako to plasirati u socijalni rad u sadašnjosti.
Pogotovo jer grupni procesi (paranoja, isključivanje, klike i sektaštvo) često
osakaćuju namjere i ciljeve grupa koje preuzimaju plemenite ciljeve promjena –
bilo u društvu bilo o socijalnoj skrbi.
Kao dobra osnova za te ciljeve poslužilo
nam je djelo Johna Southgatea i Rosemary Randall (1980) koje povezuje značajne
tradicije proistekle iz rada Wilhelma Reicha, Wilfreda R. Biona i Paola Freira[3] i temelji se na istraživanju baš samostasalih grupa
odnosno kooperativa ili zadruga i problema s kojima se takve skupine susreću.
To što je to djelo u stripu doduše pretpostavlja, do neke mjere
pojednostavljenje građe, ali s druge i obogaćenje koje pruža taj vizualni
medij. Pojednostavljenje ni u kojem slučaju nije bagatelizacija tema, već
njihov sažetak i sinteza. Naravno to je dobro za početak i treba je stvar
pogledati u originalu i ići u dubinu (što se odnosi pogotovo na Biona i
Freira).
Odlučih napisati seriju blogova na temelju
iskustava i razmišljanja o njima prije, među i poslije seminara. Najprije radi
učesnika – da se naš zajednički rad nastavi ovim putem i da imamo osnovu za
nastavak; ali i da bude dostupno široj publici. Zato i pišem na hrvatskom (uz
ispriku za pogreške). Uz to blog je baš onaj medij i forma koja mi omogućuje da
pišem 'na dah', znači bez izdašnog provjeravanja literature što bi iziskivao
neki drugi, znanstveniji format. Tako mi omogućava veću slobodu, no i to da barem nešto ostane zapisano,
što bi se teže polučilo ako bi išao za temeljitijom razradom građe. Nadam se da
će mi to donekle uspjeti (da me neće u međuvremenu preplaviti neke druge
obaveze ili drugi tekstovi koji treba napisati J).
Referencije
Southgate, J. i Randall, R. (1980), Cooperative and Community Group Dynamics.
London: Barefoot Books.
Vodopivec, K. (ur.) (1974): Maladjusted
Youth: An Experiment in Rehabilitation. Lexington, Mass, Saxon House.
Vodopivec, K., Bergant, M., Kobal, M.,
Mlinarič, F. Skaberne, B. i Skalar, V. (1973): Spreminjanje vzgojnih metod v
vzgojnem zavodu v Logatcu. Ljubljana, Inštitut za kriminologijo pri Pravni
fakulteti.
Vodopivec, K., Bergant, M., Kobal, M.,
Mlinarič, F. Skaberne, B. i Skalar, V. (1974): Eksperiment u Logatcu:
pokušaj uvođenja novih koncepcija u vaspitni zavod. Beograd, Savez društava
defektologa Jugoslavije.
[1] Jedan od utemeljitelja suvremenog socijalnog rada u Sloveniji i jedan
od mojih najznačajnijih mentora. On je u biti bio pionir grupnog rada u
tadašnjoj Jugoslaviji, a i akcijskog
istraživanja, rada u zajednici i dobrovoljnog socijalnog rada. S grupnim radom
se susreo kada je Otto Wilfert iz Beča prvi put sustavno predstavio tu metodu
rada slovenskoj stručnoj javnosti. To se odvijalo u okviru „Eksperimenta u
Logatcu“ (Vodopivec 1973, 1974) – prestrojavanja odgojnog doma u kojem su grupni rad i
demokratski, tada nazvani „permisivni“, pristup odgoju osnovna polazišta.
Između učesnika tih prvih „grupnih treninga“ vjerojatno je baš on tu metodu
najsustavnije i kontinuirano razvijao.
[2] To nam je dobro pošlo za rukom u vježbi u kojoj su učesnici igrali
uloge 'roba' i 'gospodara'.
[3] Što donose Bion i Freire je prilično jasno – temeljne tekste o grupi i
osvješćivanju, znači, kako grupe mogu mijenjati svijet. Unošenje Reicha donosi
međutim orgazmičnu dimenziju odnosno mogućnost da grupu shvatimo u smislu
Erosa, ili kako bi Reich rekao 'seksualne ekonomije', kao uznemirljivo i prije
svega stvaralačko djelovanje i sjedinjivanje ljudi u zajedničkim pothvatima i
stvaranju nečeg novog.
Ni komentarjev:
Objavite komentar